„Ne dam mukte“, komentirao je proteklih mjeseci vrhovni zapovjednik i predsjednik RH Zoran Milaanović odluku Vlade i Ministarstva obrane RH da se Ukrajini donira 14 helikoptera Mi-8 iz sastava HRZ-a. Kako se bliži dan njihovog odlaska put ove ratom zahvaćene zemlje, za što ih već tjednima pripremaju u velikogoričkom Zrakoplovno-tehničkom centru, sve su češća pitanja što će Hrvatska dobiti zauzvrat. Iako ovo nije prvi paket vojne pomoći koji Hrvatska šalje u Ukrajinu, vjerojatno je među vrjednijima, ako ne i najvrjedniji. Zato i ne čudi interes za taj veliki posao i, još i više, pod kojim se uvjetima (ako ih ima) HRZ rješava više od polovice svoje transportne eskadrile.
To je prošlog tjedna na sjednici saborskog Odbora za obranu, zanimalo i saborske zastupnike – članove dotičnog Odbora. Tako je Željko Sačić pozdravio hrvatske donacije vojne opreme Ukrajini, uz molbu da vrh Ministarstva i Oružanih snaga dobro razmisli što bi se još moglo dati, ali bez da se ugrozi hrvatsku obrambenu spremnost. Odgovorio mu je ministar obrane Mario Banožić:
„Do sada smo imali 5 odluka na Vladi, i priprema se i 6. i 7. vezana za donaciju sustava. Pri svakoj odluci, prije svega, vođeni smo sa stručnim mišljenjem Glavnoga stožera, zapovjednicima grana, potrebama za Hrvatsku vojsku, stanjem na skladištu i trenutno stanje takvih materijalnih resursa koji su zatraženi kao pomoć Ukrajini. Naravno da pritom vodimo brigu i o brojnom stanju – koliko je potrebno za samu Hrvatsku vojsku, a isto tako za pričuvne sastave prema planu.
Ono što je još bitno da nakon svake te donacije ostaje zabilježen iznos donacije, ali isto tako dio sredstava koji se dobiva iz raznih izvora financiranja s kojima vršimo i daljnje nabave. Za ona sredstva koja znamo da ih moramo nabaviti ili smo ih trebali nabaviti davno prije ne rade se donacije dok nemamo jasno način kada ta ista materijalna sredstva – naravno bolja, zapadne proizvodnje – ulaze u naša skladišta i na taj način se šalje donacija. Tako da, evo, zahvaljujući prije svega Glavnom stožeru, ljudima iz Uprave u Ministarstvu obrane za naoružanje, vodi se briga i o količinama, ali isto tako sastav naoružanja koje je potrebno za Hrvatsku vojsku. Na osnovu toga se donose odluke“.
Po završetku sjednice, predsjednik saborskog Odbora za obranu, Franko Vidović, pred novinarima je izjavio:
„Neprekidno dobivam uvjeravanja od ministra, a i od naših zapovjednika, da sve ono što ide kao donacija prema Ukrajini, da će se namiriti iz drugih izvora. Prema tome, ja mogu reći da sam relativno zadovoljan. Međutim iza nas je period od 20 godina praktički zapostavljanja Oružanih snaga, i to nije bio trend samo u Hrvatskoj, to je bio trend u cijeloj Europi, i jasna stvar da je to ostavilo svoje posljedice. Ako me pitate za detalje, o detaljima ne bih, kažem – nisam ni toliko dobro informiran da mogu ući baš do detalja, ali vjerujem da je Hrvatska vojska spremna i sposobna odgovoriti na sve izazove i sve zadaće koje se pred nju stave“.
No uvjeravanja i obećanja su jedno, a konkretan plan zamjene sredstava koja idu za Ukrajinu je nešto sasvim drugo. Vidović priznaje da nije vidio nikakav konkretan plan, ali „ono što mogu napraviti kao predsjednik Odbora to je da u budućnosti zatražim da mi objasne kako će nadomjestiti helikoptere koje mislimo očito dat Ukrajini kao donaciju i kako ćemo nadomjestiti druga oružja“.
Sudeći prema poruci iz Bruxellesa, gdje je u ponedjeljak 20. ožujka ministar obrane Mario Banožić sudjelovao na sastanku Vijeća za vanjske poslove u formatu ministara obrane i na kojem je potpisao Projektni sporazum o zajedničkoj nabavi streljiva, i Vidović i druga zainteresirana javnost teško da će dobiti jasne odgovore o doniranoj i zamjenskoj vojnoj opremi. Naime, kako je rekao Banožić za HTV:
Srdačan zagrljaj – Mario Banožić i Oleksij Reznikov
„Nikada nismo davali podatke o materijalno-tehničkom stanju naših skladišta Hrvatske vojske tako da s obzirom na klasificiranost podataka neću reći ni sada, ali doprinosimo i doprinost ćemo. (…) Očekujemo jedno 50 do 60 posto sredstava na sve one resurse koje se u ovom trenutku daju kao pomoć Ukrajini, dakle povrat od 50 do 60 posto koji će dalje biti transferiran za modernizaciju i opremanje Hrvatske vojske“.
Povrat između 50 do 60 posto vrijednosti opreme koja odlazi u Ukrajinu je, budimo realni, slab. Posebno uzme li se u obzir da će Hrvatska biti jedna od svega nekoliko država koje će ukrajinskoj vojsci donirati svoje helikoptere. Zato sa zavišću pratimo vijesti iz Slovačke.
Naime, kako je jučer na Facebooku objavio slovački ministar obrane Jaro Nadj, Slovačkoj – koja je nedavno odlučila Ukrajini poslati svojih 13 MiG-ova 29, kao i protuzračne sustave KUB – SAD su ponudile kompenzaciju u vidu 12 novih helikoptera Bell AH-1Z Viper (s pripadajućom obukom za pilote i tehničare) te 500 raketa AGM-114 Helfire II. Vrijednost ovog paketa procjenjuje se na nešto više od milijardu USD, od čega će same SAD kroz Vladin obramabeni fond FMF donirati oko 600 milijuna USD, a Slovačka bi trebala platiti ostatak od 340 milijuna dolara unutar 3 do 4 godine. Osim toga, za donirane avione i PZO sustave Slovačka će od Europskog instrumenta mirovne pomoći (EPF) dobiti povrat u vidu gotovine u iznosu od 200 milijuna za MiG-ove i 50 milijuna za KUB-ove. „Ukupan iznos kompenzacije premašit će, dakle, 900 milijuna eura. To se zove ostvarivanje nacionalnih interesa i povećanje obrane zemlje kao nikad prije“, slavodobitno je izjavio Nadj, dodajući kako u redu za ponuđene helikoptere stoje i druge zemlje, zbog čega je nužno da slovački parlament što prije izglasa ovaj aranžman.
Podsjetimo da će i Češka za svoje helikoptere Mi-24 poslane put Ukrajine od američkih marinaca dobiti dodatnih 6 helikoptera AH-1Z Viper i 2 UH-1Y kao dodatak na ranije naručene istovjetne helikoptere direktno od tvrtke Bell. I Češka bi, po uzoru na svog slovačkog susjeda, jednako mogla govoriti o ostvarivanju nacionalnih interesa, dok će Hrvatska svoju borbu za nacionalne interese sakriti iza oznake „vojna tajna“. To u pravilu znači samo jedno – kad se nitko izričito ne hvali dosegom, iza oznake „klasificirano“ u pravilu se krije tek podbačaj i nesposobnost u ostvarivanju nacionalnih interesa.
