Po prvi put na svijetu Izrael je borbeno uporabio istinski roj bespilotnih letjelica tijekom sukoba s Hamasom, u svibnju ove godine nad prostorom pojasa Gaze. Ovo je novi veliki doseg na području tehnologije besposadnih sustava, i to bi trebalo biti pozivom na buđenje Sjedinjenih Američkih Država i njihovih saveznika, budući je vrijeme da se poradi na smanjivanju rizika koje takva oružja predstavljaju za nacionalne obrambene sustave i globalnu stabilnost.
Položaji za lansiranje raketa u Gazi, pogled iz izraelskog vojnog drona u svibnju 2021. godine
Izraelsko korištenje ovakve tehnologije je tek početak. Aktualne vijesti ne ukazuju da su izraelske Obrambene snage na terenu iskoristile neku posebno kompliciranu varijantu ove sposobnosti. Kako izgleda, malen je broj besposadnih letjelica poduzeća Elbit Systems koordinirao traganje, i bili su korišteni koordinirano s minobacačkim bitnicama te raketnim sustavima, ne bi li se izvelo udare “na desetke” ciljeva miljama od granice pojasa Gaze. Ti su besposadni sustavi pomogli otkrivanju neprijateljskih skrovišta, informacije o njima su dostavljali u namjensku aplikaciju, koja je onda te podatke prerađivala zajedno s drugim izvorima obavještajnih podataka. Budući rojevi neće biti tako jednostavni.
Obično fraza “rojevi dronova” podrazumijeva velik broj besposadnih naprava koje se koristi istodobno. No, u istinskom roju besposadnih naprava, te naprave međusobno komuniciraju i surađuju, donoseći kolektivne odluke o tome kuda da se ide i što da se radi. U rojevima dronova vojne namjene, umjesto 10 ili 100 individualnih dronova, čitav taj roj tvori jedinstven te integriran oružni sustav vođen nekom formom umjetne inteligencije. Dakle, rojevi dronova su stvarnost, i to nas treba brinuti. A kako najbolje smanjiti rizike koje nose takva oružja?
Sjedinjene Američke Države trebale bi voditi globalnu zajednicu u novim razgovorima na temu moguće potrebe za novim pravilima ili međunarodnim ugovorima kojima bi se specifično reguliralo i ograničilo uporabu besposadnih rojeva. Aktualni prijedlozi o kompletnoj zabrani autonomnih oružja pokrivali bi i besposadne rojeve, no takvi propisi vjerojatno ne bi obuhvatili ovakav tip rojeva kakve je Izrael nedavno koristio. Bez obzira na neke drugačije medijske izvještaje, nema naznaka da je taj roj donosio autonomne odluke o tome koga pogubiti (a pitanje zabrane takvih, malih i od ljudi kontroliranih rojeva posve je druga tema). Osim toga, nije vjerojatno da će se velike sile složiti sa širokom zabranom autonomnih oružja. Usko fokusirane zabrane autonomnih oružja “visokog rizika”, kao što su to rojevi dronova ciljano usmjereni na uništavanje ljudske sile, mogle bi naći širu podršku – posebno ako krenu stvarati asimetrične efekte koji bi u praksi štetili, a ne promicali interese velikih sila.
Globalne oružane sile trebaju proširiti svoj rad na razvoju, testiranju i širem dijeljenju tehnologija za izlazak na kraj s izazovima besposadnih rojeva. Efikasni sustavi za suprotstavljanje besposadnim sustavima trebaju biti jeftini, imati sposobnost brzog ponavljanja svojih djelovanja, te imati sposobnost istodobnog pogađanja velikog broja ciljeva. Takve bi sustave trebalo raspoređivati na ciljnim prostorima visokog rizika, kao što su to zračne luke, kritička infrastruktura, i osobe državnih poglavara. Budući je tu prijetnja suštinski međunarodna, pojedine vodeće države trebale bi pružiti napredne sposobnosti za suprotstavljanje besposadnim rojevima svim partnerima i saveznicima koje takve prijetnje ugrožavaju.
Održavanje besposadnih rojeva izvan dosega terorista tražit će posebne napore. Države bi mogle usvojiti mjere slične Rezoluciji broj 1540 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kojom se priječi teroristima pribavljanje kemijskog, biološkog, radiološkog i nuklearnog oružja, kojima bi se onda obuhvatilo i besposadne rojeve (ili bi se jednostavno moglo tek proširiti djelokrug UNSCR 1540). Organizacije koje provode lokalno, nacionalno i međunarodno pravo također trebaju tražiti indikatore terorističkog pribavljanja sposobnosti korištenja besposadnih rojeva, kao što je to kupovina velikih količina besposadnih naprava, odnosno rad već poznatih ekstremističkih skupina na razvoju ili modificiranju kontrolnih sustava besposadne tehnike.
Američki pokus s besposadnim rojem, poligon China Lake, listopad 2016. godine
Tijekom posljednjih godina prijetnja besposadnih rojeva raste paralelno njihovoj kompleksnosti. U 2016. godini američko Ministarstvo obrane lansiralo je iz tri borbena aviona F/A-18 Super Hornet 103 Perdix drona. Ove su besposadne naprave onda djelovale koristeći “kolektivni mozak”, formirajući razne letne formacije, krećući se nad pokusnim bojištem i preslagujući se u raznolike nove konfiguracije. Treba naglasiti kako je taj sustav bio razvijen od studenata s Massachusetts Institute of Technology (MIT). Ako su besposadni rojevi tako jednostavni da ih mogu stvoriti studenti, lako možemo očekivati da ih uskoro vidimo u zonama sukoba širom svijeta. Tijekom prošle godine Kina, Francuska, Indija, Španjolska, Južna Afrika, SAD i Velika Britanija obznanile su i testirale svoje nove programe besposadnih rojeva.
Globalna proliferacija tehnologije besposadnih rojeva stvara rizike destabilizacije. Tijekom lanjskog sukoba u Nagorno-Karabakhu, azerbajdžansko korištenje besposadnih sustava bitno je doprinijelo brzoj predaju Armenije (čemu su, nedvojbeno, pomogli i još neki dodatni faktori). Rojevi potenciraju takve ishode – korištenjem više besposadnih naprava, te kompleksnijih taktika koje mogu pomoći u preplavljivanju postojećih obrambenih sustava neprijatelja. To je prijetnja kojom se vojni sustav SAD bavi već puno desetljeće. Istraživanje iz 2012. godine, u kojem je tamošnja Naval Postgraduate School simulirala napad osam dronova na američki razarač, ustanovila je da bi barem njih četiri uspjela pogoditi brod. I teroristima su jako privlačni besposadni rojevi kao relativno dostupno zračno sredstvo za nadilaženje protuzračnih sustava obrane pri izvođenju napada na kritičku infrastrukturu i pojedine ciljane osobe.
Besposadni rojevi stvaraju rizike usporedive s onima tradicionalnog oružja za masovno uništenje. Rastom aktualnih besposadnih rojeva na super-rojeve od 1.000 ili možda i do milijun dronova, njihova svrsishodna kontrola kreće nadilaziti mogućnosti bilo kojeg čovjeka. To je problem budući da autonomna oružja mogu donositi tek ograničene ocjene o civilnoj ili vojnoj prirodi zadanih ciljeva. Pri tome, barem simbolički, razlika od samo jedne točkice na zaslonu može raditi razliku između stealth-bombardera i psa. Greške tu mogu značiti smrti civila ili prijateljskih vojnika, te nehotičnu eskalaciju sukoba.
Besposadni rojevi kao višenamjenski dio šireg umreženog vojnog sustava
Stanje stvari u praksi govori da gotovo ni jedan aktualni sustav za zaštitu od bespilotnih sustava danas nije ujedno i dizajniran za suprotstavljanje besposadnim rojevima. Aktualni sustavi detekcije imaju problema s razlikovanjem i poimanjem većeg broja dronova. Takvi bi rojevi lako mogli preplaviti i sustave za rušenje besposadnih naprava, koji često obuhvaćaju ograničene i spore sustave presretanja. Osim toga, besposadni roj lako može biti i previše prostorno raširen za efikasno djelovanje protiv njegove cjeline. Naravno, kod novih sustava za obranu od dronova, kao što je to na snažnim mikrovalnim zrakama zasnovan sustav THOR (Tactical High-power Operational Responder) Istaživačke laboratorije američkog Ratnog zrakoplovstva (Air Force Research Laboratory – AFRL) – niska cijena pojedinih hitaca (recimo, laserom) ili korištenje rojeva za obranu od besposadnih rojeva, mogli bi se pokazati učinkovitima. Dok se takvi sustavi mogu naći u arsenalima velikih sila, manje države i ugroženi civili lako bi mogli biti bitno ranjiviji.
Sve veća autonomija besposadnih rojeva omogućava državama korištenje sve većeg broja dronova odjednom. Ljudska sposobnost poimanja praktično ograničava simultano upravljanje brojnim dronovima, budući je teško istodobno nadzirati djelovanje brojnih dronova, osigurati da se oni ne sudaraju, i uz sve to još i postići ciljeve čitave misije. No, vojne organizacije rade na nadilaženju tih prirodnih ljudskih ograničenja. U jednom istraživanju iz 2008. godine pokazalo se kako pojedinačni ljudski operater može efikasno upravljati sa do četiri drona, bez bitnog opadanja efikasnosti u provedbi misija. Do 2018. godine je američka Defense Advanced Research Projects Agency (DARPA) najavila kako bi čovjek u budućnosti mogao daljinski upravljati čitavim besposadnim rojem, koristeći mikroprocesor usađen direktno u mozak.
Nije tajna da su jata čvoraka jedan od uzora tvoracima tehnologije besposadnih rojeva
Vojna vrijednost besposadnih rojeva počiva u njihovom omogućavanju dodatne kompleksnosti i fleksibilnosti djelovanja. Aktualni rojevi tipično koriste male dronove homogene vrste. Budući rojevi mogli bi biti različitih veličina, opremljeni lepezom različitih i međusobno nadopunjavajućih senzora, oružja i drugih korisnih tereta. To će omogućiti primjenu združenih taktika, gdje dronovi izvode udare raznolikim oružjima iz raznih smjerova – jedni mogu gađati vatrenim oružjima, dok drugi šire kemijska borbena sredstva. Rojevi mogu imati i dodatne adaptivne sposobnosti, kao svojevrsno samo-liječenje, gdje se roj u hodu prilagođava činjenici gubitka nekog dijela svojih pripadnika, ili koristi samouništenje pojedinih naprava, ne bi li time dostigao cilj svoje misije bez planiranog povratka. Osim toga, besposadni rojevi će vjerojatno biti i integrirani u svojevrsne platforme nosača dronova, koje bi se onda moglo i dodatno kombinirati u još veće sustave višestrukih nosača takvog ubojitog tereta.
Kako bilo da bilo, besposadni rojevi više nisu tek nešto iz znanstvene fantastike. Ta je tehnologija ovdje i sve se brže uporabno širi.
* Ovaj je tekst autor Zachary Kallenborn objavio 7. srpnja 2021. godine na specijaliziranoj internetskoj stranici Defense One (https://www.defenseone.com/). Njegov original pod naslovom „Israel’s Drone Swarm Over Gaza Should Worry Everyone“ dostupan je na internetskoj adresi: https://www.defenseone.com/ideas/2021/07/israels-drone-swarm-over-gaza-should-worry-everyone/183156/
