Iako je teško sadržajno i objektivno promatrati pojedine resore, posebno ako su aktivni, pa time i sastavljeni od mnogo pokretnih komadića – odluka od kojih svaka ima težinu i posljedice – ponekad dođe trenutak kada se kockice slože i slika najednom postane jasna. Kako stvari stoje, baš danas se to dogodilo po pitanju Damira Krstičevića, bivšeg generala, HDZ-ove obrambene uzdanice, i aktualnog ministra obrane. Naime, izgleda da se baš danas, u izbornoj godini ali mjesecima prije samog “festivala demokracije”, već može dati ocjena njegova aktualnog mandata na čelu Ministarstva obrane Republike Hrvatske. I ta ocjena ne samo da nije dobra, već nije ni načelno prolazna!
Kako je počelo?
Krajem 2016. godine, kada je HDZ-MOST vlada premijera Plenkovića na Markovom Trgu naslijedila HDZ-MOST vladu slučajnoga premijera Tima Oreškovića, izgledalo je da za obranu lošije ne može. Ministar obrane Josip Buljević u svom kratkom mandatu djelovao je kao kratka elementarna nepogoda, i vjerojatno nije bilo osobe koja nije odahnula kada je na mjesto ministra obrane (ali i potpredsjednika Vlade zaduženog za nacionalnu sigurnost) došao Damir Krstičević. Novi ministar bio je osoba jake političke i stranačke pozicije, prije izbora šef stranačkog Odbora za nacionalnu sigurnost, obranu i unutarnje poslove, te bivši general kojeg je u vrijeme prisilnog umirovljenja krajem 2000. godine pratio glas mladog i sposobnog časnika, da bi kasnije tome u biografiju dodao još i iskustvo u privatnom gospodarstvu. I stvari su te, danas davne 2016. krenule dobro. Novi je ministar preuzeo resor, počeo s postupnim sastavljanjem svoje ekipe, pokrenut je široki postupak izrade nove Strategije nacionalne sigurnosti, a donesen je i proračun za 2017. godinu, koji je bio razvojni.
Do ljeta te godine još se moglo govoriti kako stvari idu dobro, pa je tako i donesena ta nova Strategija nacionalne sigurnosti, prva nakon 2002. godine – ali već tijekom 2017. godine stvari su se počele lomiti. Naime, s uspješnim startom mandata na vidjelo su počele sve više dolaziti neke čudne pojave prvo ministra, a onda postupno i čitavog obrambenog sustava koji se za svojim voditeljem povodio. Problemi su počeli po pitanju transparentnosti sustava, sve manjom otvorenošću (posebno po pitanju tekućih javnih nabava), a na određeni način su ih kombinirale i kadrovske promjene širom vrha obrambenoga sustava – gdje su ionako malobrojne civile redom nadomjestili umirovljeni ili djelatni časnici, osobe navikle na bespogovornu poslušnost i sustezanje kritike, a savjetnička svita ministra obrane narasla je na najbrojniju i najskuplju u ovoj Vladi. Naglasak čitavog sustava našao se na fizičkoj spremi ljudstva, a javne nabave su se rascijepile na dva radikalno različita pravca – na priču o borbenim avionima (kao skupi dio), i praksu nabave jeftinih sportskih kompleta (kao prizemnu praksu), dok je glavninu one tihe mase poslova ipak sačinjavalo dovršavanje raznih preuzetih starih projekata opremanja. Naravno, pri svemu tome krenulo se kao ministarskog prethodnika tretirati Antu Kotromanovića, posve brišući s lica povijesti kaotičnu koalicijsku vladu iz prve polovice 2016. godine, te stranačkoga kolegu Buljevića. I time je obrana zakoračila u 2018. godinu.
Loše, ali još ne očajno
Sredina mandata potrošena je na katastrofalno loše proveden pokušaj pribavljanja borbenih aviona F-16 Barak iz Izraela – javnu nabavu koja je podijelila stručnu i širu javnost. Dok je tijekom čitave te godine bilo jasno da problema ima, njima se u javnoj sferi nitko nije bavio. Jeftina propaganda i sve vidljivije marketinško djelovanje države i ministra obrane kroz pojedine medije nadomještali su ozbiljno sagledavanje stanja. Zato i ne čudi da su neki od do tada šire korištenih savjetnika najednom postali neprijatelji sustava, a novouvedeni godišnji pregled djelatnosti ministra obrane krenuo se pretvarati u “selo nacrtanih kuća” kojeg se ni jedan populist u države ne bi posramio. No, sve to nije moglo sakriti činjenicu da se Hrvatska kroz sporno baratanje javnim nabavama itekako odmakla i od svog najvećeg strateškog saveznika, Sjedinjenih Američkih Država, i od one umjerene srednje struje kadrova u obrani, za koje se najednom sve češće čulo kako “ne vole Hrvatsku”. Uz pokazivanje vojne spremnosti na velikoj vježbi “Velebit 18”, naglasak sustava stavljen je na “domovinsku sigurnost”, te pomaganje civilnom sektoru u svim okolnostima (posebno kad su kamere medija blizu). I tu dolazimo do 2019. godine, te javno vidljivog početka preokreta stanja i situacije.
Prošla 2019. godina odmah je započela burno po ministra Damira Krstičevića, budući je već u drugome tjednu nove godine spektakularno pred očima čitavoga svijeta propala njegova kupovina borbenih aviona F-16 Barak iz Izraela. Za taj razvoj situacije nitko nije preuzeo ni trunku odgovornosti, kako u vrijeme proljetne saborske interpelacije na temu, tako ni kasnije. Sve negativne pojave iz dotadašnjeg perioda počele su dodatno napredovati. Javna nabava u sektoru obrane izgledala je sve čudnije, komuniciranje se sve više zatvaralo te svodilo na navijanje i uske kanale odabranih novinara nasuprot sve neugodnijim pitanjima glavnine medija, a naglasak je stavljan na nastavak vođenja nabave borbenih aviona usprkos problemima i upitnosti raspoloživog vremena. Uz najednom sve vidljivije terminološke promjene (gdje je naziv “Hrvatska vojska” najednom potopio službene “Oružane snage RH”), najavljen je i prvi vojni air-show u Zadru – čije je održavanje trebalo popratiti povratak politički obilježenog 30. svibnja u red državnih praznika i neradnih dana. No, već sredinom 2019. vidjele su se i praktične posljedice katastrofalne provedbe izraelskog posla s borbenim avionima – prvo kroz dramatičan pad u NATO savez prijavljenih podataka o trošenju za obranu i udjela za modernizaciju, a onda i kroz novi set proračunskih kriterija kojima je MORH krenuo proračunski padati – dok je ministar nadalje zabavljao javnost pričama o nepostojećem nastavku rasta obrambenog proračuna i “domovinskoj sigurnosti”. Do kraja godine to je postalo vidljivo svima koji su imali barem malo volje gledati.
Računi su došli na naplatu!
Nova 2020. godina počela je predizborno – najavom novog natječaja za kupovinu borbenih aviona i bizarnim avansnim plaćanjem američkih transportnih helikoptera Black Hawk – projekta koji je tijekom samo nekoliko mjeseci od ograničene donacije prerastao u ponor za buduća obrambena sredstva. Pa ipak, svi su se prijašnji obrambeni problemi tek nastavili komplicirati, kako u javnoj nabavi, tako i mimo nje. I onda je krajem veljače došao preokret. Koronavirus SARS-CoV-2 polagano je dospio do Europe, a iz Italije i u Hrvatsku. Ministar obrane Damir Krstičević, čije su govorničke vještine polagano postale predmet općeg izrugivanja, usprkos formalnoj funkciji voditelja stranačkog izbornog stožera za Andreja Plenkovića (interno pobjedonosnog, 15. ožujka 2020. godine), kompletno je nestao iz javnosti na nekoliko tjedana, a svi njegovi glavni projekti ušli su u stanje brzog raspadanja.
Dok je Vlada izvanredno stanje u državi povodom bolesti Covid-19 krenula rješavati kroz sustav “civilne zaštite”, pod vodstvom ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, postalo je očigledno kako u bespućima povijesne zbiljnosti nestaje čitav koncept “domovinske sigurnosti”. Tek povremeno bi na marginama događanja u fokus uskočile Oružane snage te njihov ministar – recimo, kada je ekspedicijski kamp iz donacija SAD raspoređen kod zagrebačkih bolnica, i tijekom čišćenja Zagreba od posljedica razornoga potresa. No pravi udarac resoru i osobi Damira Krstičevića došao je tek danas, 2. travnja 2020. godine – ne u sustavnom priopćenju ili konferenciji za medije, nego onako usput, prije sjednice Vlade RH, kada je javnost čula dvije eksplozivne vijesti.
Ministar Damir Krstičević tek je na izričita pitanja novinara Nove TV izjavio – kao prvo, da se odgađa kupovina borbenih aviona, te pod drugo – da jednaka sudbina (očekivano) čeka i planiranu zrakoplovnu priredbu u Zadru. Razlozi su tu opet više objektivni – koronavirus i navodno traženje stranih partnera – dok ni trunke ikakve odgovornosti nema na domaćoj strani. Uglavnom, šest mjeseci pred izbore su i HDZ, i Vlada premijera Andreja Plenkovića, i ministar obrane Damir Krstičević ostali na polju obrane kompletno bez učinaka, bez planova i ikakve ideje. Pritom tragikomično zvuči izjava ministra obrane o “očuvanju spremnosti Hrvatske vojske” kao jednom od prioriteta – jer pitanje očuvanja borbenog zrakoplovstva nije samo pitanje spremnosti vojske, nego i pitanje temelja nacionalne sigurnosti države. Nacionalne sigurnosti koja je upravo danas svedena na istu mjeru kao i vježbe ili bilo koje druge vojne aktivnosti, trenutno suspendirane zbog koronavirusa.
Svima onima koji su posljednjih godina sve zabrinutije promatrali stanje opreme Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i Hrvatske ratne mornarice današnji dan s pravom može biti knedla u grlu. Teško je zamisliti da u svjetlu ovih okolnosti borbena komponenta HRZ-a ima ikakve realne šanse za opstanak, jednako kao i Flota HRM-a. Ionako slabo postojeće ukupne protuzračne sposobnosti Republike Hrvatske, simbolično pokopane izbacivanjem “PZO” iz imena grane u ožujku 2018. godine, sada su vjerojatno i trajnije prekrižene – dok Vlada po običaju čuva upravni status quo, preveliku lokalnu samoupravu i tisuće političkih radnih mjesta, sve to na račun konkretnih radnih sposobnosti (među ostalim i u obrani te širom privatnoga sektora). Sav prostor (politički i financijski) dobiven kasnim izlaskom Republike Hrvatske iz ekonomske krize 2008./2009. potrošen je uludo. Za to vrijeme, ideološko čistunstvo u najboljem stilu kasnih 1990-tih, “kreativnost” u javnim nabavama, te naglasak na PR-u umjesto kvaliteti postupanja – obija se Hrvatskoj o glavu, i načelno, a kamoli ne u obrani kao društvu u malom. Svaka čast, ministre!
