Nije sporno da posljednjih tjedana pažnju specijalizirane javnosti serijski plijene poslovi javne nabave koje Ministarstvo obrane RH raspisuje po pitanju materijalne obnove Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Iako su neki od postupaka tu više usmjereni na održavanje postojeće opreme, dok drugi smjeraju temeljitijoj obnovi pojedinih vrsta letjelica – definitivno im je zajednička visoka razina kompetitivnosti, a onda i težina donošenja konkretnih odluka. Ove okolnosti su posljednjih tjedana jasno vidljive na primjeru dugo iščekivanog remonta hrvatskih transportnih helikoptera Mi-171Sh, a još bolje dolaze na svjetlo dana po pitanju predstojeće odluke o obnovi nadzvučne borbene komponente HRZ-a.
Češki JAS 39 Gripen i poljski F-16 u formaciji
Pri tome, nije sporno da se ukupno četiri prispjele ponude može grubo razvrstati na dva načina – dva sastava novih zrakoplova nasuprot dvama rabljenima, ili s druge strane, tri varijante američkih lovaca nasuprot ponudi iz Švedske. Iako se u pojedinim visokotiražnim tiskanim medijima već duže moglo čuti raznolike hvalospjeve za tip letjelica kojeg se Hrvatskoj nudi iz SAD i Izraela (ali i Grčke), ponešto je manje bilo konkretnoga govora o zrakoplovnoj ponudi iz Švedske. Posebno je bitno napomenuti i kako se tu diskusija rado svodi na nabrajanja raznih tehničkih karakteristika pojedinih modula zrakoplovne opreme, često na račun ukupne slike sustava. A kako stvari zapravo stoje?
Kao prvo, nije isto pribaviti rabljeni ili novi zrakoplov. Korištenje uvijek ostavlja traga na letjelicama, posebno ako se odvija u borbenim okolnostima s visokim ritmom aktivnosti, ili u težim klimatskim uvjetima (recimo, na velikim vrućinama i uz prisustvo više prašine ili pustinjskoga pijeska). To su okolnosti koje onda treba dodatno uzeti u obzir pri ocjeni preostatka trajnosti ponuđenih strojeva, vjerojatno i uporabom dodatnih sredstava detaljne provjere zamora materijala ponuđenih letjelica. Novi zrakoplovi nemaju tih problema, te se kod njih može uzeti u račun puni predviđeni i željeni rok trajanja. Ovo je iznimno bitna okolnost u hrvatskim uvjetima, kada nema dileme da RH o obnovi postojećih nadzvučnih lovaca više ili manje ozbiljno razmišlja već barem 15 godina – gdje je iznimno teško zamisliti situaciju da se za desetak godina, taman pri kraju otplate aktualne zrakoplovno-tehničke avanture, nađe snage (i novaca) opet kretati u neku novu nabavu letjelica, ili u skupi posao temeljite obnove vlastitih zastarjelih ili potrošenih aviona. Jednostavno, za Republiku Hrvatsku ovo je posao monumentalne težine, za kojeg će biti iznimno teško financirati ponavljanje ili reviziju u roku manjem od 20 do 30 nadolazećih godina. Ta je činjenica u startu velik argument protiv ozbiljnijeg razmatranja rabljenih zrakoplova u aktualnome poslu nabave.
Novi zrakoplovi?
Što se ponude novih zrakoplova tiče, bilo bi zanimljivo vidjeti detalje ponuda koje su zaprimljene u MORH-u. Američki F-16 u svojim naprednim varijantama posljednjih se godina natjecao u nizu velikih međunarodnih poslova nabave, i u tim je prilikama bilo podosta govora o sposobnostima njegovih aktualnih varijanti. Pri tome, nedvojbeno je riječ o ozbiljnoj letjelici, koja se tijekom više desetljeća prisutnosti na svjetskom tržištu našla u arsenalima velikog broja država – o sustavu čije su dječje bolesti (a bilo ih je) već davno uklonjene. Naravno, nije sporna ni činjenica kako iza famoznog “Fighting Falcona” stoji veliki Lockheed-Martin, jedan od glavnih aduta vojne industrije jedine prave svjetske vojne supersile, Sjedinjenih Američkih Država, s kojom Hrvatska ima razgranatu, dugotrajnu, ozbiljnu i bitnu vojno-političku suradnju. To je ozbiljan argument u čitavoj slici, ali teško da bi smio biti presudan ako su upitni oni ostali kriteriji koje su Hrvatska i MORH postavili na početku priče o pribavljanju višenamjenskih borbenih zrakoplova nadzvučnih sposobnosti.
Zanimljivo je, doduše, kako postoji i niz činjenica koje se baš i ne čuju u nizu medijskih napisa o raznim osobinama i prednostima sustava F-16 za Hrvatsku. Naime, riječ je o tipu letjelice koji je dizajniran početkom 1970-tih, da bi od sredine tog desetljeća krenula i njegova proizvodnja za niz korisnika širom svijeta. Pri tome, ovi su avioni bili prvotno dizajnirani za korištenje u Američkom ratnom zrakoplovstvu, gdje su i primarno stupili u službu 1980. godine. Ova je činjenica bitna jer govori da se radi o tehnološkome sustavu koji je od početka dizajniran za rad u velikim i sređenim organizacijskim sustavima, s osloncem na opsežnu infrastrukturu i vrlo umjerena ograničenja po pitanju raspoloživosti svekolike podrške. Po prvotnom pokretanju, proizvodnja je nastavljena tijekom idućih desetljeća, polagano se krećući kroz varijante opreme, ojačavanja strukture i postupno širenje sposobnosti – čime je, doduše s vremenom, napravljen i popriličan odmak od prvotne filozofije jeftinog dnevnog lovca. Ipak, uz sve te modifikacije, tu govorimo o naprednoj letjelici koja je načelno zacrtana tijekom 1970-tih, da bi tek kasnije kvaliteta njenog prvotnog dizajna ostavila prostora brojnim dogradnjama te prilagodbama (gdje su svrha korištenja i razne kategorije ugrađene opreme unapređivanje u jasno vidljivim i vremenski poprilično razmaknutim koracima). Skoro sve od nabrojanog teklo je temeljito drugačije u slučaju švedskih letjelica koje se nude Hrvatskoj.
Strukturne razlike klasičnog sustava modernizacije zrakoplova i razvoja na JAS 39 Gripen
Švedska je sredinom 1970-tih također sudjelovala u američkom natječaju koji je tamošnje Zračne snage na kraju opremio zrakoplovima F-16 Fighting Falcon. Na taj je natječaj neuspješno bio nuđen Saab 37E “Eurofighter”, tehnološki prethodnik aktualne linije letjelica Saab 39 Gripen – čija se varijanta C i D aktualno nudi Hrvatskoj. Pri tome, riječ je o tipu letjelica kojeg se krenulo zamišljati krajem 1970-tih, da bi razvoj bio izveden tijekom 1980-tih, a prvi primjerci zaprimljeni u službu tijekom 1990-tih. Tadašnje verzije aviona JAS 39 Gripen u verzijama A i B još su itekako bile izložene nizu dorada i unapređenja, tako da se tek za kasnije varijante C i D izvedene tijekom proteklih desetak godina može reći kako su se riješile “dječjih bolesti” sustava. Veliku ulogu u ovom postupku, kao i u operacionalizaciji prilagodbi letjelica na NATO standarde, imalo je sudjelovanje Švedske s 8 primjeraka JAS 39 Gripen C u NATO-snagama u Libiji (operacija “Unified Protector” tijekom 2011. godine, zadaci nadzora zračnog prostora i izviđanja), te u američkim zrakoplovnim vježbama iz niza “Red Flag” (2006., 2008. i 2013. godine), kao i višestruka sudjelovanja Češke i Mađarske u NATO sustavu osiguravanja zračnog prostora nad Baltikom.
Švedska i prijetnje na Baltiku
Riječ je tu o letjelicama koje su u startu dizajnirane za uporabu kao multifunkcionalni borbeni zrakoplovi, u kojima je modularnost ustroja i postupna nadogradnja također bila od začetaka projektirana osobina, a ne rezultat postupnih nadogradnji na prvotno kvalitetan uže specijalizirani dizajn.Uz to, kako se ipak radi o avionima dizajniranima tijekom zadnjih faza Hladnoga rata, i Saab Gripen nosi niz odlika uvjetovanih švedskom neutralnom pozicijom na Baltiku, nasuprot tadašnjeg SSSR i njihove velike vojne mašinerije. Tu se radi o zrakoplovima koji su od početka bili uvjetovani potrebama jednostavnog održavanja (po mogućnosti u terenskim uvjetima), gdje se inzistiralo na sposobnosti korištenja kratkih letnih staza (do 800 metara ukupno), koje su lako mogle biti i lošije kvalitete. Naime, od početka se planiralo kako će potencijalno sučeljavanje s oko 4.000 ruskih letjelica tražiti da se kapaciteti borbenog zrakoplovstva Švedske u vrijeme nužde raspršuju širom države, uz opsežno korištenje i dijela lokalne cestovne mreže kao privremenih vojnih sletišta na kojima bi se održavanje letjelica na duži rok obavljalo s minimalnim brojem stručnjaka uz nastojanje za maksimalnim učinkom. Ovakvi stegnuti uvjeti korištenja, oslonac na nužno malu i fleksibilnu zrakoplovnu organizaciju, te inzistiranje na smanjenju troškova eksploatacije, doveli su u slučaju letjelica Saab JAS 39 Gripen do relativno malo tehničkih kompromisa – ali uz popriličan broj logističkih zanimljivosti.
Zahtjevi koji su vodili uspostavu terenskih sposobnosti za švedske zrakoplove
Prikazni sustav (HMD) na kacigi pilota švedskog JAS Gripena
Kod zrakoplova JAS 39 Gripen govorimo o letjelicama koje su konstantno u postupku unapređenja – gdje veći paketi dorada otprilike svake tri godine bitnije moderniziraju software letjelice i pojedine module sustava (među ostalim – dostupne senzore, naoružanje, procesorsku osnovicu). U švedskom zrakoplovstvu je trenutno aktualan paket dorada MS20 (Materiel System 20), na koji se trenutno unapređuju i letjelice Češke, dok će uskoro tim doradama biti opremljene i one u Mađarskoj. U međuvremenu, tijekom operativnog korištenja, održavanje švedskih borbenih letjelica Saab Gripen oslonjeno je na logističke skupine sastavljene od minimalno jednog mehaničara i 5 tehničara (nekad stručno obučavanih ročnika) koji daju “turn-rate” (obnovu goriva i naoružanja između misija) od minimalnih 10 minuta, te brze zahvate kompleksnog održavanja (npr. promjena motora unutar sat vremena), sve po potrebi i u terenskim uvjetima, uz korištenje minimalno prilagođene opreme i alata. Ove su postavke provjeravane i specijaliziranim djelovanjima na vojnim vježbama, zadnje tijekom ove jeseni – kada se na više tjedana prakticiralo i spomenuti raspršeni raspored zrakoplova i njihovog ljudstva. To brzo i modularno održavanje, kombinirano sa zrelim i modernim dizajnom koji daje relativno duga srednja vremena između kvarova (MTBF, od oko 7,6 sati) osigurava onda i razinu spremnosti sustava JAS 39 Gripen koja je viša nego pri sustavima kompleksnijeg održavanja i starijeg konceptualnog dizajna.
Gripen – Hrvatska ponuda
Dinamika švedske ponude borbenih zrakoplova za RH
Švedski Saab je Republici Hrvatskoj u osnovnoj varijanti ponudio ukupno 12 novih borbenih zrakoplova JAS 39 Gripen, u varijantama C i D. Od toga bi prva dva zrakoplova bila isporučena 2020. godine, idućih 6 2021. godine, i onda konačnih 4 tijekom 2022. godine. Čuju se naznake da ponudbeni paket uz tu glavnu varijantu ocrtava i mogućnost obavljanja predviđenih zrakoplovnih aktivnosti i sa samo 10 letjelica, dok ne bi čudilo ni da u predstojećem vremenu dođe i do ozbiljnijih pregovora o konačnoj cijeni čitave ponude. Glatki prelazak s dosadašnjih MiG-21 na nove letjelice Šveđani misle osigurati temeljem iskustava u Češkoj i Mađarskoj, uz maksimalno korištenje postojeće zrakoplovne infrastrukture u Hrvatskoj. Inicijalna ideja je početne sposobnosti vlastitog nadzora zračnog prostora (Air Policing) za HRZ osigurati do kraja 2021. godine, uz punu vlastitu sposobnost do kraja 2024. godine. Procjenjuje se da bi do kraja životnoga vijeka tako pribavljenih zrakoplova ukupno prenesena tehnologija i know-how trebali u hrvatskoj ekonomiji stvoriti više od 50 posto vrijednosti ovog vojnog posla.
Što sadrži paket dorada MS20 (Materiel System 20) za JAS 39 Gripen?
Ponuđeni bi zrakoplovi JAS 39C/D od početka odgovarali aktualno najvišem tehničkom standardu MS20, a njihova bi dostava bila moguća u minimalnom roku od 18 do 24 mjeseca od trenutka potpisivanja ugovora o kupovini. Pri tome, švedska se strana hvali i činjenicom da njihova ponuda ne sadrži skrivene troškove (na primjer, potrebe za prilagodbom osnovne infrastrukture ili jačanjem namjenskih NBKO-sposobnosti), ni specifičnih troškova svojstvenih starijim ili rabljenim tehnološkim sustavima (kao, recimo, budući nužni troškovi produženja životnoga vijeka, ili potreba prilagodbi nužnih za normalnu operativnu uporabu). Budući da ponuda ne sadržava i uključen paket naoružanja, Hrvatska bi bila slobodna birati željene dobavljače oružja – gdje Gripen ima integrirane preduvjete za biranje naoružanja iz EU i SAD izvora, a čak postoji i mogućnost korištenja izraelskog zrakoplovnog oružja (kako je to izvedeno u letjelicama koje posjeduje Južnoafrička Republika). Prije same isporuke aviona trebala bi biti provedena opsežna obuka tehničkog osoblja i pilota (za što su potrebni letni sati uključeni u paket ponude), a ponuđeni paket obuhvaća i instalaciju mrežno uvezanog simulatora za Gripen, kao i određenu količinu potrebnih rezervnih dijelova i materijala koji bi trebali otvoriti put korištenju ovih zrakoplova u RH na 30 i više godina. Tijekom ovog vremena treba očekivati daljnje inkrementalno povećavanje sposobnosti ovih letjelica, u skladu s pravcima razvoja koje je tvrtka Saab već načelno zacrtala.
