Prije no što će iz Rusije stići 6 doniranih lovačkih aviona MiG-29, a naročito tijekom njihove isporuke i neposredno nakon toga, najviši politički dužnosnici, ali i pojedini mediji te novinari, često su govorili o kvaliteti dobivenih lovaca, govoreći da su to 4+, 4++, pa čak i da imaju neke karakteristike 5. generacije borbenih aviona. To laicima nije mnogo značilo, pa se s pozicija autoriteta tvrdilo da je riječ o veoma modernim, čak najmodernijim borbenim avionima, a išlo se i dotle da će Srbija s 10 njih tobože postati moćnom regionalnom silom. Zbog toga smo odlučili analizirati kakve je MiG-ove dobila Srbija, koja su oni ustvari generacija i koliko bi se njihovom modernizacijom to moglo promijeniti.
Jedan od dva tek isporučena dvosjeda MiG-29 za RV i PVO Vojske Srbije
Prije nego se osvrnemo na sam avion MiG-29, potrudit ćemo se što detaljnije pojasniti kako su borbeni avioni podijeljeni po generacijama, objašnjavajući šta su karakteristike svake od njih. Podjela vojne tehnike na generacije odavno je ustaljena praksa i u principu je općenito prihvaćena metoda za određivanje i detaljan opis osobina sredstava koja su predmet analiziranja. Kod borbenih aviona ta podjela je izvršena u pet generacija (ako ne računamo nultu generaciju prvih mlažnjaka nastalih za vrijeme, i poslije Drugog svjetskog rata) – iako, na primjer, kod Kineza peta generacija ne postoji, pa su oni svoj najnoviji borbeni avion J-20 svrstali u kategoriju četvrte, iako se smatra da je peta generacija. Mnogi moderni borbeni avioni su od početka njihovog razvoja zamišljeni kao višenamjenski, dakle mogu biti i lovci i lovci-presretači, lovci-bombarderi i izviđači, ili mogu istovremeno izvršavati samo dio spomenutih zadataka. S druge strane, neki moderni borbeni avioni su vremenom od lovačkih aviona postali višenamjenske platforme jer su imali potencijala za modifikacije i modernizacije.
Podjela borbenih aviona po generacijama – ovdje je uključena i tzv. nulta generacija.
Određivanje generacije aviona vrši se po velikom broju kriterija i da bi se za neki od njih točno ili približno točno reklo kojoj generaciji pripada, taj avion mora zadovoljiti skoro sve sposobnosti koje su karakteristične za datu generaciju. Ti kriteriji mogu obuhvaćati koncept same konstrukcije aviona, primijenjenih materijala, zatim tu je faktor brzine (avioni mogu biti podzvučni, nadzvučni, sposobni za superkrstarenje), manevarske mogućnosti, osobine senzora i kompletne avionike, radarski odraz, mogućnosti i načini izvršavanja više funkcija. Mnogi stručnjaci smatraju da svrstavanje aviona često može biti relativno i ne baš sasvim točno, jer se razvojem tehnike došlo i do više različitih podjela – pa su se u međuvremenu pojavile i tzv. međugeneracije, a nerijetko se događa da se pojedini tipovi aviona svrstavaju u različite generacije. Veliki proizvođači modernih višenamjenskih borbenih aviona vrlo često iz reklamnih razloga svoje zrakoplove stavljaju u višu kategoriju, što dodatno može unijeti zabunu. Također, često se pri određivanju generacije analiza osobina aviona pojednostavljuje, što također ne doprinosi objektivnosti. Pojedini avioni koji su svrstani u određenu generaciju imaju karakteristike prethodne, a neki i sposobnosti te mogućnosti naredne generacije. Zbog toga, ponekad definiranje nekih granica između generacija nije lako odrediti. Spomenute granice često mogu biti i nerealne.
Ovom prilikom koncentrirat ćemo se na 4. i 5. generaciju, kao i na avione koji po svojim karakteristikama pripadaju negdje između. Pritom ćemo se ograničiti samo na višenamjenske borbene avione. Ono što je u svijetu danas najrasprostranjenije i najviše prihvaćeno je da u 4. generaciju spadaju ruski borbeni avioni MiG-29 i Su-27, francuski Mirage-2000, američki F-15, F-16 i F/A-18, kineski J-10, kinesko-pakistanski FC-1/JF-17. Četvrtu generaciju borbenih aviona odlikuju visoke manevarske sposobnosti, višenamjenski radari velikih mogućnosti, kokpit s višenamjenskim zaslonima (MFD, HDD), električne komande leta i raketno naoružanje za djelovanja preko horizonta (BVR – Beyond Visual Range, izvan vizualnog dometa). Također, pojedini avioni imaju i sposobnost nošenja velike količine vanjskih tereta.
U međugeneraciju, koju se na Zapadu označava kao 4,5 – a u Rusiji kao 4+ i 4++ – svrstavaju se švedski JAS-39 “Gripen“, francuski Rafale, evropski EF-2000, američki F/A-18E i F “Super Hornet“ i ruski MiG-35, Su-30 i Su-35. Činjenica je i da se radikalnim modernizacijama borbenih aviona, na primer treće generacije, pa čak i druge, može napraviti avion koji ima većinu karakteristika 4. generacije, dok se modernizacijom četvrte također može dobiti 4,5 (4+ ili čak i 4++). Avioni koji pripadaju 4,5 generaciji su uglavnom zadržali iste ili slične letne karakteristike aviona 4. generacije (postoje i određena manja ili veća odstupanja), ali je kod njih došlo do napretka prije svega u elektroničkoj opremi, naoružanju, a sve u cilju poboljšanja borbenih sposobnosti. Neki avioni imaju i pojedine sustave koji su razvijani za narednu, 5. generaciju. Primjenom različitih materijala i specijalnih premaza učinjeni su i napori na smanjivanju efikasne refleksne radarske površine, a kod određenih tipova je primijenjen i vektorirani potisak motora. Međutim, na nekim tipovima je došlo i do degradacije manevarskih sposobnosti zbog osjetnog povećanja mase.
Druga i peta generacija zajedno – u prvom planu američki F-22A, iza njega rumunski MiG-21 Lancer s odlikama borbenih aviona 4. generacije
Ipak, ni jedan od aviona 4,5 generacije nema dovoljno potrebnih osobina da bi bio uvršten u 5. generaciju, koja ima svoje određene odlike. Tako avion posljednje generacije mora imati superkrstarenje, odnosno sposobnost krstarenja supersoničnom brzinom bez uključivanja sustava dodatnog izgaranja u motoru, supermanevarbilnost uz odličan odnos snage motora i mase aviona, zatim je tu drastično smanjena radarska uočljivost (tzv. stealth), znatno moderniji radari i ostali senzori za otkrivanje ciljeva, uređaji za protuelektroničku borbu i velike mogućnosti umrežavanja s drugim oružnim sustavima neophodnima na modernom digitalnom bojištu. Za sada su u svijetu jedino operativni američki F-22, prvi borbeni avion 5. generacije koji je uveden u upotrebu, i kineski J-20, koji se od nedavno službeno nalazi u inventaru zrakoplovnih snaga iako će proći još dosta vremena do njegovog postizanja pune operativne sposobnosti. Prvi serijski ruski Su-57 stići će u jedinice iduće godine, a do sada je proizvedeno preko 200 američkih F-35 za koga se još uvek vodi polemika je li to “punokrvni“ borbeni avion 5. generacije – prije svega jer se smatra da on ne može postići superkrstarenje.
Ima mnogo primjera kako su pojedini tipovi aviona u svojim najnovijim (samim tim i najmodernijim verzijama) iz 4. generacije ušli u 4,5 generaciju. Jedan od najboljih primjera je američki borbeni avion F-16. On je prvobitno bio projektiran kao laki dnevni lovac 4. generacije, koji je imao velike mogućnosti modernizacije i proširenja sposobnosti, pa tako njegove novije verzije F-16C i D Block 50/52, Block 60 spadaju u 4,5 generaciju. Kod Rusa avion MiG-29 je u varijantama MiG-29M, M2, K, KUB postao 4+ generacija (samo donekle je to i MiG-29SMT), dok će MiG-35S s AESA radarom i vektoriranim potiskom motora biti 4++. Obitelj aviona Su-27 postali su višenamjenski Su-30 s varijantama 4+ generacije (Su-30SM, Su-30MKI, MKA, MKM), a tu je i posljednji izdanak ove uspješne loze aviona, višenamenski Su-35S, koji se slobodno može svrstati u 4++ .
Gdje je tu MiG-29?
Izgled komandne ploče na MiG-29SMT
MiG-29 je, kao što smo već naveli, borbeni avion 4. generacije. Međutim, u vrijeme kada je nastao imao je i neke osobine aviona 3. generacije, kao na primjer dobar dio elektroničke opreme, malu nosivost i mali borbeni radijus. Ipak, MiG-29 je konstruiran kao laki frontovski, odnosno taktički lovac čija je namjena prvenstveno bila bliska manevarska zračna borba – u kojoj je po mnogim parametrima (početna brzina penjanja, radijus zaokreta, ciljnik na kacigi pilota, rakete zrak-zrak malog dometa) bio bolji od svojih suvremenika, pa čak i od novijih aviona 4. i 4,5 generacije. Osim bliske manevarske borbe on može voditi zračnu borbu i na malim te srednjim daljinama, a uglavnom je efikasniji na malim i srednjim visinama. To je avion koji još uvek ima najveću početnu brzinu penjanja među serijski proizvođenim borbenim avionima – dakle, ima odlično ubrzanje te odnos potiska motora i mase, koje mu omogućuju isto tako dobre manevarske sposobnosti.
Međutim, kao što smo rekli, dobar dio elektroničke opreme je tu gotovo isti kao kod aviona 3. generacije – kao što je, na primjer MiG-23, čije posljednje verzije u nekim elementima nadmašuju određene performanse MiG-29. U cockpitu, na komandnoj ploči dominiraju elektromehanički, dakle, analogni pokazivači parametara leta i pokazivači rada različitih sustava. To je, među ostalim, izvedeno radi što veće unifikacije sa starijim tipovima aviona, poput MiG-21 i MiG-23, kako bi prelazak na MiG-29 bio što lakši. Naravno, za to je zaslužna i činjenica da je elektronička industrija SSSR-a dobrim dijelom zaostajala za zapadnom, te u to vrijeme nije mogla osigurati bolje sustave i bogatiju opremu. Postoje i mišljenja da je taj avion namjerno tako napravljen, da bude jeftin i jednostavan za održavanje – a išlo se tu od pretpostavke da će biti kratkoga vijeka u nekom većem sukobu, odnosno da neće dugo potrajati u ratu. Sve što smo do sada opisali odnosi se na prve varijante MiG-29, dakle 9.12, izvozne 9.12A i B, potom 9.13 i na dvosjede MiG-29UB 9.51. Dvosjedi predstavljaju još jedan nedostatak aviona MiG-29, a to je da 9.51 nema radar te je u ratu neupotrebljiv za zračnu borbu izvan vizualnog dometa. I dok za djelovanja po ciljevima u zraku MiG-29 ima dobar top, i danas odlične rakete zrak-zrak R-73 malog dometa, kao i solidne rakete srednjeg dometa R-27, u svojoj sekundarnoj namjeni izvršenja djelovanja po ciljevima na zemlji, 29-ka ima zastarjelo i davno nadrašteno naoružanje. Riječ je o lanserima nevođenih raketnih zrna i nevođenih raketa, kao i o različitim vrstama nevođenih bombi težine do 500 kg. S takvim naoružanjem MiG-29 je lak plijen za bilo kakvu PZO, pa i za trupnu PZO, jer mora letjeti nisko i djelovati sa malih udaljenosti.
Prednji cockpit aviona MiG-29M2, borbenog aviona 4+ generacije
Pojedini stručnjaci prilikom uspoređivanja MiG-29 s drugim avionima često uzimaju kao referencu performanse već spomenutih starijih verzija, pa se često ovaj tip ruskog lovca nepošteno omalovažava. Činjenica je, međutim, da je radi teške ekonomske situacije u Rusiji tijekom 90-tih godina razvoj MiG-29 bio znatno usporen, čak i prekidan, što nije bio slučaj s njegovim konkurentima. Tako je, na primjer, razvoj bitno unaprijeđene varijante s oznakom MiG-29M, odnosno 9.15 (čiji je prototip poletio 1986. godine), prekinut u prvoj polovici 90-tih, nakon izrade 6 prototipova. I dok MiG-29 varijante 9.12, 9.13, 9.13S po svojim performansama prije svega kao lovci, s manjim odstupanjima, odgovaraju avionima F-16A u Blokovima 1 do 20 i donekle F-16C Blok 25, tako je verzija MiG-29M 9.15 predstavljala pandan F-16C i D u Blokovima 30 do 52. RSK MiG se tijekom 90-tih ipak potrudio napraviti pakete modernizacije starijih verzija 9.12 i 9.13 – pa su tako nastali lovac MiG-29SE i višenamjenski MiG-29SM i SMT. Na varijantama SM i SMT rađeno je prije svega na poboljšanju radara, elektroničke opreme i sustava naoružanja, kako bi avioni mogli djelovati po ciljevima na kopnu i moru vođenim ubojnim sredstvima. Ipak, za varijantu MiG-29SM, na koju bi potencijalno mogli biti modernizirani srpski avioni, ne može se reći da je avion 4+ generacije jer ne zadovoljava sve karakteristike svojih takmaca koji to jesu. Rusija, na primjer, ni danas nema operativan borbeni avion koji može nositi domaći ciljnički podvjesni spremnik, a tu je i zaostajanje u razvoju nekih tipova naoružanja. Nešto je bolji od njega MiG-29SMT koji ima bolju elektroničku opremu i radar, veći borbeni radijus i veću nosivost naoružanja. Za njega bi se samo donekle moglo reći da djelomično pripada 4+ generaciji, jer ova verzija na primer nema električne sustave upravljanja letom.
MiG-29 s raketama zrak-zrak R-27 i R-73 i dalje može biti opasan protivnik u zraku, MiG-29SM mogu nositi i suvremenije rakete zrak-zrak R-77, R-27ER, R-27ET, a SM i SMT – pored spomenutih raketa zrak-zrak – po ciljevima na zemlji mogu djelovati i vođenim bombama, proturadarskim i vođenim raketama zrak-zemlja. 4+ generaciji sigurno pripadaju palubni MiG-29K i odgovarajući dvosjed MiG-29KUB (9.41 i 9.47), kao i izvozni avioni MiG-29M i M2 (9.41S, 9.47S, 9.41SM, 9.47SM). Ipak, i oni pored svoje suvremenosti takođe još uvijek ne nose ruski ciljnički spremnik čija su ispitivanja u tijeku. Iako se o tome već uveliko govori, ni najnoviji MiG-35S i UB (9.41SR, 9.47SR), namijenjeni ruskim Zračno-svemirskim snagama, još uvijek nisu 4++ generacije, a to će sigurno postati ugradnjom AESA radara, integracijom ciljničkog spremnika i dodavanjem vektoriranog potiska motora. Tako će i RSK MiG imati konkurentski avion, koji će na tržištu parirati Su-30SM i Su-35S, a pojedina oprema najnovijeg MiG-a biti će i suvremenija nego kod spomenutih Suhojevih aviona.
Stanje u Srbiji
Istovar jednog od tri aviona MiG-29 9.13 koji su početkom listopada stigli na Batajnicu
Srbija je kao što znamo, na temelju informacija, a i dostupnih fotografija, od Rusije dobila 6 aviona MiG-29, od kojih jedan dvosjed MiG-29A 9.12A, tri jednosjeda MiG-29 9.13 i dva dvosjeda MiG-29UB 9.51. Svi jednosjedi su proizvedeni 1989., jedan dvosjed 1990., a drugi 1991 godine. Dakle, to su starije verzije MiG-a 29 koje su do odluke o doniranju Srbiji još uvijek koristile ruske Zračno-svemirske snage. Na temelju onoga što smo vidjeli, ti avioni došli su u stanju u kakvom su bili i u ruskom zrakoplovstvu, svi osim jednog mogu letjeti, ali na njima nema gotovo nikakvih modifikacija ili modernizacija. Jedan avion 9.13 vraćen je u Rusiju da bi se tamo izvršio remont koji je nemoguće izvršiti u Srbiji.
Kako smo prenosili izjave dužnosnika, na preostalim avionima će, nakon prikazivanja javnosti 20. listopada, započeti radovi kako bi se dio određene ruske opreme (identifikacijski uređaji IFF, navigacija i komunikacija) zamijenio uređajima kakvi se nalaze na postojeća 4 srpska aviona – koje su na njih ugradili tijekom remonta 2008. odnosno 2011. godine, i čija uporaba zadovoljava međunarodne ICAO standarde. Time bi se cjelokupna flota dovela na isti standard (RSK MiG ga označava i kao MiG-29SD), čime bi se pilotima donekle olakšalo letenje na različitim primjercima i različitim varijantama koje će Srbija imati. Za sada, temeljem izjava političkih i vojnih dužnosnika, a i onoga što se moglo vidjeti, znamo da su potpisani ugovori o donaciji aviona, o njihovom transportu, predizvoznoj pripremi, dovođenju aviona na standard postojećih, o nabavci rezervnih dijelova, remontu motora, remontu jednog doniranog aviona, remontu postojećih aviona, produženjima životnog vijeka. To će sve biti obavljeno u dvije faze, dok za treću fazu konkretne modernizacije ugovor još uvijek nije potpisan (iako pregovori o njoj traju i mnogi detalji njenog opsega su već definirani).
Cockpit srpskih aviona MiG-29 nakon remonta 2008., odnosno 2011.
Moguća modernizacija srpskih MiG-29 mogla bi uključiti sve ono što ima MiG-29SM, ali i dio onoga što čini i SMT. Varijanta SMT (9.19) ima naravno ono što Srbiji realno ne treba, a to je dodatni leđni spremnik goriva, kao i sustav za dopunu goriva u zraku. Nije isključeno ni da to bude neki hibrid između SM i SMT, ili npr. SMT kakve ima Jemen (9.18) koji predstavlja modernizirani MiG-29 varijanta 9.12. Naravno, sve nabrojano se odnosi na jednosjede, dok bi dvosjedi mogli biti modificirani tako da dobiju skoro identičnu avioniku kao na jednosjedima ali bez radara, a mogu dobiti i rakete zrak-zrak srednjeg dometa R-27T ili ET, s infracrvenim navođenjem kao i TV-vođeno naoružanje zrak-zemlja.
O eventualnoj modernizaciji prvi put je još krajem prosinca 2016. govorio pomoćnik ministra obrane, dr. Nenad Miloradović, koji je tada za RTS rekao da će avioni dobiti radare dometa 120 km za otkrivanju cilja veličine lovca, i da će imati rakete zrak-zrak s aktivnim radarskim navođenjem. Navedeni domet radara upućuje na moguću ugradnju radara N010ME Žuk-ME ili M2E, koji se nalaze na izvoznim avionima MiG-29SMT, MiG-29UPG MiG-29K, KUB, M, M2. Međutim, skoro isti, ako ne i isti domet ima i modificirani radar N019, odnosno N019ME i M1E (modificirani radar N019M s MiG-a 29S) koji se nalaze na avionima MiG-29SM Ratnog zrakoplovstva Perua i Sirije. Rakete koje je naveo Miloradović odgovaraju samo R-77, jedinoj ruskoj raketi zrak-zrak srednjeg dometa s inercijalnim i aktivnim radarskim navođenjem. Ukoliko srpski avioni dobiju samo rakete zrak-zrak R-77 i bude im modificiran radar do razine N019ME, ali bez modova potrebnih za napade na kopnene ciljeve, onda bi to bila verzija najpribližnija MiG-u 29SE. Posljednje informacije upravo govore o tome da bi postojeći radari mogli biti samo modernizirani.
* Tekst autora Živojina Bankovića pod nazivom „[ANALIZA] Da li donirani avioni iz Rusije zaista pripadaju 4+ ili 4++ generaciji?“ objavljen je 16. listopada 2017. godine na portalu Tango Six (http://tangosix.rs/). Tekst je u originalu dostupan na adresi: https://tangosix.rs/2017/16/10/analiza-da-li-donirani-avioni-iz-rusije-zaista-pripadaju-4-ili-4-generaciji/
