Ulica bez radosti, francuski debakl u Indokini zaboravljeni je klasik. Sastavljena ponešto epizodično, ova knjiga pruža široki uvid u bankrot francuske doktrine protugerilske borbe u Vijetnamu i Laosu između 1946. i 1954. godine, a pouke su i danas aktualne.
Nakon uvodnog poglavlja u kojemu daje političku skicu Indokine nakon kapitulacije Japana i razvoj događaja u četrdesetima, autor opisuje eskalaciju sukoba od 1950. nadalje. Eskalaciju obilježavaju dvije bitne okolnosti: pobjeda komunista u Kini i odlučnost Francuske za vojnom pobjedom. U Kini Viet Minh ima ne samo doktrinarni uzor, već i prekogranično utočište s obilnim logističkim i obučnim kapacitetima. S druge strane, francuska vojska (u Indokini popunjena isključivo profesionalnim metropolitanskim i kolonijalnim postrojbama) poduzima opetovane napore ne bi li izvojevala pobjedu u odlučnoj bitci. Ovi napori vode formiranju mobilnih skupina uz obilnu uporabu padobranaca i riječnih sastava, iako glavnina snaga ostaje vezana uz ceste. S druge strane, Francuzi se iscrpljuju gubeći i vraćajući niz malih uporišta duž ključnih komunikacija, u jednom dijelu poznatih kao “ulica bez radosti”.
STREET WITHOUT JOY, The French Debacle in Indochina
Stožerno poglavlje knjige opis je uništenja Mobilne skupine 100, elitnog sastava veterana rata u Koreji, kolonijalnih trupa i lokalnih izvidnika, u snazi pješačke brigade sa skoro okruglo tri i pol tisuće ljudi, uključujući topništvo i laki oklop; poslana je na plato središnjeg Vijetnama i u manje od godinu dana pala je ispod polovine početnog brojnog stanja, uz gubitak većine tehnike. Knjigu zaključuju kratka analiza bitke za Dien Bien Phu – u kojoj su Francuzi konačno polučili odlučnu bitku, s općepoznatim ishodom – kao i projekcije mogućeg daljnjeg političkog i vojnog razvoja situacije u (tada podijeljenom) Vijetnamu te Laosu.
Epizodični karakter djela proizlazi iz autorovih neposrednih opservacija prikupljenih 1953. u Indokini, gdje je svojem trošku prikupljao materijale za doktorat. Od svojih opažanja autor je sačinio poglavlja anegdotalnog sadržaja i stila kojima razbija kontinuitet analize. Primjerice, jedno obrađuje ulogu žena, uključujući instituciju poznatu kao BMC (“Bordel Mobile de Campagne” – treba li prijevod?), drugo se bavi neizostavnom Legijom stranaca i.t.d.
Analizirajući rezultate rata, autor stavlja težište na neuspjeh francuske vojske da se adaptira uvjetima ratovanja u Indokini, ostajući vezana uz ceste, ujedno nesposobna pronaći adekvatne ciljeve za svoju (ionako ograničenu) vatrenu moć. Zapravo, dalo bi se iščitati kako je upravo neuspjeh pokretnih snaga osudio francuski vojni pohod, premda je finalni pečat dao Dien Bien Phu. Na drugoj je strani sposobnost Viet Minha istodobno voditi i rat i političku revoluciju, uz mobilizaciju masa na logističkim zadaćama te vještu uporabu svoje vatrene moći – na taktičkoj razini često veću od francuske – birajući (tj. prihvaćajući) odlučnu bitku onda kad je za to bio spreman. Politički, ističe autor, rat je za Francusku ionako bio izgubljen još 1945., kad je Viet Minh tijekom desetak mjeseci nesmetano i brutalno provodio vlast.
Ova knjiga bila je pomno čitana u SAD-u šezdesetih i sedamdesetih godina, a vrijeme nastanka moglo bi je učiniti ponešto zastarjelom. Unatoč tome, svakako je preporučamo. Naime, u današnje doba “asimetričnog ratovanja” vrijedi prisjetiti se lekcija gerilskih kampanja 20. stoljeća: prekogranična utočišta, potreba adaptacije terenu i drugim okolnostima, usporednost političke i vojne borbe – ostaju lekcije valjane i danas.
Podaci o knjizi:
STREET WITHOUT JOY, The French Debacle in Indochina, Bernard B. Fall, 408 stranica s dodacima te indeksom, ilustrirano, izdanje Stackpole Books, SAD, Mechanicsburg PA 1961./2005.
Gost autor: Boris Švel, pravnik, dugogodišnji stručni autor u časopisu Hrvatski vojnik
