Nije nikakva tajna da Hrvatska pitanjima iz sektora obrane pristupa površno i prigodno, da bi onda sve fraze obično pale u vodu pri prvome susretu s pitanjima novca i proračunskog financiranja. Dobar primjer za ovu pojavu bio je vidljiv danas u Hrvatskom saboru, tijekom prvog zasjedanja novoga saziva Odbora za obranu. Uz ostale stvari koje su se tu našle na dnevnome redu, pažnju javnosti uspjela je zaokupiti jedna potpuno nenajavljena, i ni s čim povezana tema, koju su na tapetu izvukli zastupnici vladajuće koalicije ili “suradnje”. Riječ je o temi obaveznog služenja vojnoga roka – praksi od koje je Republika Hrvatska odustala još daleke 2007. godine, kada je taj oblik ispunjenja vojne obveze za građanstvo formalno “zamrznut”, a zapravo u praksi i ukinut.

Kao prvo, o tome je imala potrebu ministra obrane Josipa Buljevića, načelnika GS OS RH na odlasku Dragu Lovrića, i njegova nasljednika generala Mirka Šundova, savjetovati Ines Strenja Linić, zastupnica Mosta. Po njoj:

“Posebnu pažnju, isto tako, bi rekla… o čemu se često ne govori… željela bi da možda razmislite o tome da Hrvatska ima resurse koji nisu iskorišteni – a to su pričuva – aktivna i pasivna pričuva, o kojima treba svakako razmišljati. Da to postane isto tako dio sustava naše Hrvatske vojske. Vojska – zna se koji je njezina uloga, ali isto tako, i svi ljudi koji su izišli, i završili svoj nekakav ratni put, i bili u vojsci… dio njih još uvijek je spreman, ukoliko bude potrebno, dodatno se angažirati… Kao i naši novi naraštaji – o kojima, svakako, mislim da treba razmišljati… o tome da li ponovno, ovaj, uzet u obzir da se služi određeni vojni rok. Naravno, na dobrovoljnoj bazi, ali na način da se to ipak ostavi kao mogućnost koja je potrebna, jer nemamo mogućnosti, znači, većeg broja…Znamo koliko smo smanjili broj vojnika, same stajaće vojske… ali, jedan dio koji bi se na taj način mogao angažirati“.

I, naravno, dok tu nije bilo vremena ni prilike skrenuti pažnju na detalje tipa: da pričuva OS RH postoji, i da je u RH danas razvrstana ili nerazvrstana, ugovorna ili mobilizacijska, te da se i služenje vojne obveze na dobrovoljnoj bazi radi već osam godina (jedino što to sustav naziva “dragovoljnim služenjem“) – i već se gruda snijega zakotrljala. Na zastupnicu Mosta, navodno s negdašnjih 13 godina iskustva u OS RH, nadovezao se zastupnik Pero Čorić iz “Hrvatske stranke prava – Ante Starčević”, inače po vlastitom priznanju – osoba sa 6 godina vojne službe i ratnoga staža. Od njega se onda za početak čulo očitovanje na temu, praćeno i gotovo pa prijetnjom o budućim veseljima kojima ova marginalna politička stranka ubuduće namjerava tratiti vrijeme parlamenta, a onda vjerojatno i njegova radnog tijela specijaliziranog za pitanja obrane:

“Kad se govori ovdje o ljudskim resursima, naravno da je to najvažnije. Dakle, sam sam sudionik Domovinskog rata, šest godina bio u Hrvatskoj vojsci i ponosim se sa svime što se zbiva… i nadam se, evo, za vrijeme ove Vlade doći na jednu otvorenu raspravu, vrlo brzo, i redovno služenja vojnog roka. Dakle, mi kao takvi zagovaramo, dakle… Svjedoci smo da se ukazuje potreba za nečim takvim… Evo, možda da, čisto, kao nekakva najava onoga što će nas očekivati…“,

No te su načelne izjave novinari brzo produbili kratkom izjavom snimljenom na saborskim stepenicama. Čitava je tema dobila i jedan bitno grandiozniji okvir, u stilu “Ništa nas ne smije iznenaditi”, budući se sad od g. Čorića moglo načelno čuti i zašto HSP-AS zagovara povratak obveznog vojnog roka u Lijepu našu…

“Pa, naravno da Hrvatska se nalazi u takvom okruženju… gdje je, po nama, svakako, obaveza služenja vojnog roka neminovnost koja nas očekuje u budućnosti… Imate neke prioritete… Za takve stvari moramo imati novce. Mi se nalazimo danas u vremenu – jesmo članica NATO-a, nemamo ratnih događanja u našoj bližoj okolici, ali na neki način moramo imati spremno naše stanovništvo – da bude uvijek spremno“.

Gledišta velikih stranaka

Oporbeno protivljenje iznesenim idejama nije trebalo dugo čekati, budući su se tijekom zasjedanja Sabora pri ruci medijima našli brojni političari – tako i Igor Dragovan iz SDP-a, koji je ujedno i predsjednik aktualnog saziva saborskog Odbora za obranu. Po njemu, stvari su jasne:

“Što se tiče vojnog roka… Vojni rok, koliko ja znam, iziskuje, velika novčana davanja. U ovom trenutku… u prošlom mandatu je napravljen jedan iskorak, što se tiče pričuve…Tu pričuvu treba podiči na drugačiju razinu… a što se tiče obaveznog vojnog roka, ne – ja nisam za to“.

Suočen sa “zanimljivim” idejama iz redova vlastite koalicije (ili “suradnje”), Damir Krstičević iz HDZ-a je u izjavama bio bitno oprezniji, prebacujući loptu s neposrednog izjašnjavanja na teren šire strategije. On je tako izjavio:

“Mislim da je prva i osnovna stvar koju moramo svi skupa, zajedno napraviti danas u Hrvatskoj – donijeti Strategiju nacionalne sigurnosti. To je temeljni strateški dokument iz područja nacionalne sigurnosti koji nam je potreban. Naša strategija, postojeća, je iz 2002. godine. Prema tome, u toj Strategiji nacionalne sigurnosti mi moramo reći ‘Ovo su naši nacionalni interesi. Ovo su naši ciljevi koje želimo ostvariti. Ovo su ugroze i rizici, s kojima se hrvatsko društvo suočava danas, sutra. I treće – ove nam sposobnosti trebaju – u obrani, u policiji, u sigurnosno-obavještajnome sustavu, u zaštiti i spašavanju… da se možemo nositi sa svim tim ugrozama i rizicima, sa kojima je suočeno naše hrvatsko društvo’. U toj slici trebamo rješavati i priču služenja vojnog roka, na koji način“,

da bi na ponovljeni upit novinara konstatirao dodatno: “Opet kažem – kroz strategiju… puno toga, sigurno ćemo riješiti. Ali, prvo i osnovno moramo napraviti Strategiju nacionalne sigurnosti. Mi smo tamo stavili – i u programu HDZ-a i Domoljubne koalicije, u roku od šest mjeseci od preuzimanja dužnosti… u roku od šest mjeseci, da ćemo donijeti novu Strategiju nacionalne sigurnosti“.

Manje suzdržan od iskusnog Krstičevića bio je Stevo Culej, također zastupnik HDZ-a, koji je sebi u zadatak dao zagovaranje obnove negdašnje prakse obveznog služenja vojnoga roka u Hrvatskoj – što je i opisao riječima:

“… rekao sam si da ću se zalagati za obavezno služenje vojnoga roka. Iz kojeg razloga? Iz razloga da svi mladići, iz cijele Hrvatske – budu u jednoj obuci, u jednom učenju… da se upoznaju, prepoznaju se kao svoji, da nema antagonizama istoka i juga, sjevera i zapada… Dakle, da on zna iz Istre, da ima brata u Slavoniji, kao iz Slavonije da ima u Dalmaciji… Isto tako, da se povede računa kod prijema u službu, da ipak neka preporuka bude – odakle dolazi, tko su mu roditelji… Da se vidi, da li su bili učesnici u Domovinskome ratu, da li mu je netko poginuo u obitelji, i mnoge druge stvari… koje strane vojske – ja vjerujem, i siguran sam – da proučavaju, i da prema tome ocjenjuju i daju šanse, kako na West Pointu, tako i na drugim učilištima“.

Dakle, jedinstvo mladih u obuci, a pokraj toga ponešto sistemskog nepotizma za one na pragu djelatne vojne službe, gdje bi izgleda državljanstvo, sposobnost i prolazak nužne sigurnosne provjere predstavljali tek početak prave selekcije po čitavome nizu dodatnih kriterija – od obiteljskih, zavičajnih, pa nadalje.

Ministar između dvije vatre

Iako s ponešto manje političkih utakmica u nogama, među dvije suprotstavljene struje u Domovinskoj koaliciji i “suradnji” s MOST-om ni kriv ni dužan našao se Josip Buljević. ministar obrane RH. Kada su njega novinari spopali s pitanjima oko ponovnog uvođenja obveznog služenja vojne obveze u Hrvatskoj, on je uz spremnost na razgovore tek neodređeno naznačio:

“Pa, ja to podržavam. Samo se radi o tome koliko ćemo imat sredstava, i kakvi su naši trenutni prioriteti…. Rekao sam, radi se o tome, koji će biti naši prioriteti – to ćemo ocijeniti u svakom trenutku“.

Iz ove izjave, naravno, svatko je mogao iščitati baš ono što se tom pojedincu sviđa. Dok su neki uočili da ih ministar podržava, drugi su se koncentrirali na nedostatak novca o kojem je govorio i SDP-ov Igor Dragovan, ili na pitanje da tek treba ocijeniti koji su nam to nacionalni prioriteti u obrani, što je donekle na tragu izjava Damira Krstičevića.

Za to vrijeme otvorenim je ostalo tek jedno osnovno pitanje – pitanje nesposobnosti Hrvatske, ali i svih koji u njoj donose odluke po pitanju obrane, da na barem pokoje suštinsko pitanje daju odgovor kojeg bi se onda svi držali neko duže vrijeme. Jer, dok negdašnji ministar obrane Berislav Rončević (koji je baš u ime HDZ-a tijekom 2007. godine “zamrznuo” kaos u kojeg se do tada pretvorio “vojni rok”) tek kratko tvrdi “Nemam komentar. Taj posao je završio 2007. godine i nemam komentar” – gomile ljudi s bitno manjim dojmom o obrani i njenim modernim problemima imaju i ideja, i komentara, i inicijativa. Nažalost!