„Do sada nisam reagirao, ali danas stvarno moram odgovoriti“, neuobičajeno osobnim tonom započeo je 17. srpnja popodne ministar obrane RH priopćenje vezano uz izjavu premijera Srbije o proslavi Oluje kao uvredi za Srbiju. Koliko je Kotromanoviću ta Vučićeva izjava „digla živac“, vidjelo se i u nastavku pisma: „Komentari osobe koja je ’90-ih s puškom u ruci poticala sve ono najgore i pozivala na ubojstva i mržnju – nisu nimalo vjerodostojni“ – napisao je Ante aludirajući na opće poznatu prošlost danas umivenog Šešeljevog radikala na čelu Srbije. Kotromanović je za ovo reagiranje skupio prilično simpatija u javnosti, čak i od onih koji mu nisu oprostili prelazak na „crvenu stranu ulice“: „Dobro mu je Ante skresao“, pisalo se proteklog vikenda po raznim forumima i na društvenim mrežama. Vjerojatno su tako mislile i neke Antine kolege, ministri u Vladi, no kako tu zapravo stvari stoje – nije poznato. Jer Vlada je, od petka do danas (a očito i nakon danas), ostavila svog ministra obrane da sam bije bitke, i da sam za sebe „šizi“ zbog nedolaska NATO „partnera“ i „prijatelja“.

Ne bi se šteli mešati…

Nakon što je u četvrtak i slovenska Vlada službeno odlučila da ta zemlja neće sudjelovati na vojnom mimohodu, novinari su dan kasnije za komentar pitali i hrvatskog premijera. Zoran Milanović je tog istog 17. srpnja rekao tek 2 rečenice:

„Meni je žao što nikad nitko od stranaca nije dolazio u Knin. Neće ni ove godine, ali to je naša proslava, naš blagdan, koji nije usmjeren ni protiv koga i žao mi je ako se netko u tome osjeća pogrešno“.

Istoga dana isto je pitanje upućeno i Vesni Pusić, potpredsjednici Vlade te ministrici vanjskih poslova. Ni ona nije imala bog-zna-što za reći o slovenskoj promjeni stava:

„Ne mislim da ima veze bilo s čime. Ja mislim da vojnu paradu treba organizirati Hrvatska sa svojim postrojbama. Mi nikada dosad nismo to radili u glavnom gradu naprosto kao hommage i ljudima koji su oslobodili Hrvatsku i činjenici da smo tada normalizirali zemlju s kasnijim dodatkom mirne reintegracije istočne Slavonije te da smo zapravo teritorijalno ujedinili zemlju. Svatko treba iskazati poštovanje prema tome, kao što svatko treba iskazati poštovanje prema svakoj žrtvi, bez obzira na to kako je i na koji način došlo do toga.“

Novinari su i tijekom vikenda pokušali doći do stava Ministarstva vanjskih poslova, no sve što su dobili bilo je da MVEP nema nikakve veze s obilježavanjem Oluje i organizacijom mimohoda. Danas je iz dalekog Bruxellesa ministrica vanjskih poslova podebljala izjavu od petka:

„Ne mislim da je to bilo kakav udarac Hrvatskoj, upravo obrnuto, da se treba držati Hrvatske vojske i to organizirati kao proslavu s paradom HV-a u glavnom gradu. To je naša stvar i svatko tko hoće prisustvovati u bilo kojoj formi dobrodošao je i mislim da to ne treba povezivati ni sa kakvim sudjelovanjem bilo koga izvana. To je naša proslava koja se diže na razinu jednog državničkog čina, državne manifestacije u glavnom gradu. Mislim da je točno ono što treba biti, svi koje žele doći dobro su došli, a koji ne žele nikom ništa, u tome ne vidim apsolutno nikakav problem, to je zaista naša stvar.“

Ova je izjava skandalozna na nekoliko razina – kao prvo, to da nedolazak pozvanih NATO-partnera nije udarac Hrvatskoj, „nego upravo obrnuto“ ravno je pohvali kako je svojedobno na sprovod Franje Tuđmana došao turski predsjednik Demirel (dok su ostali svjetski državnici taj događaj bojkotirali zbog neslaganja s tadašnjom hrvatskom državnom politikom). S druge strane, ako je proslava s paradom „naša stvar“, zašto su onda najviši predstavnici države, Vlada RH i Predsjednica RH, u ime Republike Hrvatske slali pozive za sudjelovanje partnerima iz NATO-saveza? A tek ostatak izjave, o tome da oni „koji ne žele doći – nikome ništa, nije problem“, nije ni na razini opravdanja za nedolazak na dječji rođendan. Može li si ministrica vanjskih poslova zamisliti situaciju u kojoj joj na rođendansku zabavu ne dođe nitko, a roditelji joj potom kažu – „ma nije to nikakav problem, ti si i dalje naše dijete“?! I konačno, može li ministrica vanjskih poslova objasniti zašto si je njen srpski kolega, Ivica Dačić, kao svoj specijalni zadatak zadao lobiranje po EU-državama i zagovaranje stava o obilježavanju Oluje kao uvrede Srbiji – dok ona sama smatra da njen posao nije da poziva i lobira među svojim EU-kolegama upravo za suprotno od toga? U normalnoj zemlji, Ministarstvo vanjskih poslova odradilo bi baš politički i diplomatski posao, a Ministarstvo obrane tek tehnički i operativni dio organizacije mimohoda.

Nažalost, to nije prvi takav promašaj hrvatske vanjske politike – prisjetimo se samo toga da Hrvatska nije imala stav o priznanju Palestine ili brljanja po Siriji, a o borbi protiv ISIS-a imala je najmanje dva različita stava. Ako hoćete bliži primjer – tu je nedavni privremeni povratak Vojislava Šešelja iz Haaga, nakon čijih je ispada ministrica Pusić i nadalje mislila da ne treba službeno reagirati ili protestirati. Posljednjih godina, hrvatska je vanjska politika najagilnija kada se treba slikati s Ashton, Kerryem ili Mogherini, dok problemi počinju već kad se u ljetno doba treba spakirati i otići u Bruxelles, ili kada se na stolu nađe nešto konkretno poput, primjerice, izrade nove Strategije nacionalne sigurnosti (čiju si je izradu posvojio vanjskoposlovni resor, da onda do danas baš ništa po tom pitanju nije ugledalo svjetlo dana).

Drugo oko u vanjskoposlovnoj glavi

Ni drugi pozivatelj, posljednjih dana sveprisutna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, nije se oglasila o ne-partnerskoj gesti partnera iz NATO-a. Iako od početka mandata ima stav o svemu i svačemu, i kad je se pita i kad je se ne pita, predsjednica je nemilu epizodu zvanu „vojni mimohod“ za sada odšutjela. Neki će, doduše, reći da se i nije mogla oglasiti budući je produženi vikend provela na odmoru upravo u SAD-u, zemlji koja nas je bez pardona otkantala. No ako Grabar Kitarović ta 4 dana nije provela lobirajući za američko sudjelovanje u mimohodu, onda se komotno taj odmor moglo proglasiti misterioznim i upitnim, jer za produženi vikend ima i puno bližih destinacija od onih „preko bare“.

Na ovu je temu i inače glasni HDZ gotovo pa ostao bez teksta, reagiravši tek u subotu, 18. srpnja, preko svog najpristojnijeg i najstaloženijeg člana, zastupnika u Europskom parlamentu Andreja Plenkovića.

„Ovaj neuspjeh hrvatske vlade da na mimohodu sudjeluju postrojbe naših saveznika šalje vrlo jasnu poruku da ova vlada svojom popustljivošću na vanjsko-političkom planu prema Srbiji – i nedovoljno angažiranim objašnjavanjem strateške uloge Oluje za zapad, naše saveznike, stabilnost u regiji i mir u BiH – nije uspjela. To je veliki neuspjeh i potpuna nepripremljenost!“,

rekao je Plenković i za HDZ zaključio tu priču.

Sam u bitku, sam u rat!

Nakon svega, cijela priča izgleda da je spala tek na Ministarstvo obrane i Antu Kotromanovića. Kao da si ministar obrane sam, za svoj ćeif, organizira vojni mimohod, i kao da je to neka interna stvar Ministarstva obrane, a ne nacionalno obilježavanje ozbiljnog koraka na putu teritorijalnog ujedinjenja zemlje. A kad je tome tako, onda ne čudi ni komentar Ivice Dačića, ministra vanjskih poslova Srbije, koji je 18. srpnja  na Kotromanovičev bijes tek lakonski odgovorio: „Pogledajte ovo s Hrvatskom. Na što oni reagiraju? Na to što mi tugujemo. Nikoga nismo uvrijedili, nijednu ružnu riječ nismo rekli, a onda su oni dali nalog nekom svom ministru: ‘Hajde, počni vrijeđati Vučića!’ “.

I dok se ukupna energija Republike Hrvatske zadnjih godina svodi na to da svako malo taj jedan te isti 5. kolovoza dobije po neki dodatni naziv praznika (za sada se tu stalo na samo tri – Dan pobjede, Dan domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja), uopće nije stvar samo u tome da se tu slavi nacionalna pobjeda, izrazi nekakva zahvalnost domovini, ili da tek formalno još jednom netko spomene i branitelje. Naime, svakog 5. kolovoza u proslavi vojno-redarstvene operacije Oluja Hrvatska slavi još nekoliko stvari. Slavi se tu i veliki poraz ukupne ratne politike Slobodana Miloševića na zapadu negdašnje SFRJ, ali se slavi i obrana Bihaća od pokolja sličnog onima u  „sigurnim zonama“ Srebrenica ili Žepa. I sve su to teme itekako šire od unutarnjeg konteksta politike u Hrvatskoj, budući se tim regionalnim i međunarodnim pitanjima prije 20 godina politički, vojno i diplomatski itekako bavio čitav civilizirani svijet.

A ako stvari baš hoćete gledati lokalno, ima i u Hrvatskoj jedan sjajan lokalni opis za situaciju kad od gomile službeno pozvanih država na naš mimohod na ozbiljan način ne dođe baš nitko. Kad se, naime, u Zagrebu htjelo zorno opisati koliko su dubinski čudni i krivi lokalni ljudi u jednom zabačenom slavonskom selu – pao je na stol izraz da „njima nitko ne ide ni na vašar“. E pa, na svečani vašar izgleda ne žele doći ni Hrvatskoj – gdje je većini onih na vlasti (samo)izolacija u zapećku toliko normalna da u oči upadaju obrana i njen čelnik Kotromanović, koje se ostavilo da se batrgaju sami!