Čisto da bude jasno – ebola je virusna bolest, jedna od hemoralgičnih groznica relativno brzog širenja i smrtnosti od oko 30 do 90 posto. Od njenog otkrivanja 1976. godine pa do danas bilo je zabilježeno ukupno 25 slučajeva njenog širenja u ljudskoj populaciji. Iako je nedvojbeno da je ova aktualna epidemija u Zapadnoj Africi, na prostoru Gvineje, Sierra Leonea i Liberije najveća do danas (ujedno i jedina do sada gdje se ova bolest krenula širiti u urbanim područjima, te na prostoru više država), treba napomenuti da je njena smrtnost jedna od nižih zabilježenih – oko 47 posto registrirano zaraženih. U protekla 24 zabilježena slučaja (od kojih je u njih 4 bila zaražena samo po jedna osoba) prosječna je smrtnost od ebole bila oko 37 posto, dok je u nekima od zabilježenih slučajeva znalo umrijeti i do 90 posto zaraženih. Za usporedbu – pri zarazom tifusom ili malim boginjama smrtnost je prosječno oko 1 posto. Dok je do sada ustanovljeno postojanje pet odvojenih grana virusne bolesti poznate kao ebola, za ljude su opasna četiri virusna tipa – “Bundibugyo ebolavirus”, “Zaire ebolavirus”, “Sudan ebolavirus”, i “Taï Forest ebolavirus”. Od toga se u Africi nailazi na ukupno tri tipa ove bolesti – Bundibugyo, Sudan i Zaire.
Pretpostavlja se da je aktualna epidemija ebole krenula od zaraženih šišmiša biljojeda
Kako se pretpostavlja, bazen u kojem se standardno zadržava virus prvenstveno predstavljaju male prašumske životinje – antilope, ježevi, šišmiši biljojedi i majmuni. Upravo je zato i većina registriranih epidemija bila zabilježena u zabačenim krajevima, nedaleko prašuma. I za ovo se aktualno izbijanje ebole smatra kako je započelo na sličan način – kada je malo dijete ugrizao zaraženi šišmiš biljojed, nedaleko sela Meliandoua u Gvineji. Od zaraze su tada prvo umrli dijete i njegova majka, u prosincu 2013. godine, da bi onda njihov sprovod doveo do okupljanja ljudi i početka masovnijeg širenja zaraze. Naime, prvi se simptomi na oboljelima javljaju između 2. i 21. dana od zaraze (tipično između 8. i 10. dana), a obuhvaćaju: visoku temperaturu (iznad 38,6 °C), jake glavobolje, bolove u mišićima, opću slabost, proljev, povraćanje, bolove u predjelu trbuha, te manjak apetita. Uz to, u nekim slučajevima zabilježena su i opsežna unutarnja te vanjska krvarenja. Kako kulturni običaji srednje Afrike obuhvaćaju opsežne tjelesne kontakte (za života ljudi, ali i nakon smrti pojedinaca), takve su prakse pridonijele širenju virusa, jednako kao i izostanak sustavne medicinske zaštite, te razna običajna praznovjerja. Konkretno, uz učestale pozdrave grljenjem, preko popularne konzumacije prašumskih životinja (gdje lovci prodaju nađene životinje, ponekad i uginule, za pripremu pečenjem, dimljenjem ili ukuhavanjem u guste juhe), sve do masovnih odlazaka bolesnih osoba pojedinim istaknutim vračevima i šamanima (za koje se tvrdilo kako mogu čudesno liječiti bolest) i pogrebnih praksi koje obuhvaćaju grupno uređivanje tijela pokojnika prije pogreba – gdje se onda ebola masovno širi doticajem većih grupa ljudi sa zaraženim tjelesnim izlučevinama i infektivnom krvlju pokojnika.
Priručna priprema i konzumacija divljih životinja je vjerojatno jedan od smjerova širenja bolesti
Upravo je zato u ovoj aktualnoj epidemiji ebole do danas umrlo oko 1426 ljudi, dok je njih preko 26015 službeno registrirano kako zaraženo. No to su tek službene brojke, za koje se pretpostavlja kako nisu ni iz bliza potpune – budući se u epidemijom pogođenim područjima za velik broj naselja čulo kako ima zaraženih, ali su ona toliko teško pristupačna i praktično pa bez sustava zdravstvene zaštite da te tvrdnje zapravo i nije bilo moguće provjeriti. Ujedno, u Zapadnoj Africi zabilježeno je kako se uz ebolu veže određena socijalna stigma – tako da ljudi ne traže pomoć do kasnijih stadija zaraze, društvo tendira prikrivati slučajeve bolesti, a zabilježeno je i aktivno onemogućavanje mjera epidemiološke prevencije – na primjer, famozni napad na odjel za izolaciju oboljelih u Monroviji, glavnome gradu Liberije, 17. kolovoza ove godine, te niz tamošnjih napada na državne “timove za pogrebe”, izvedenih od strane tradicionalista kojima su bili uskraćeni uobičajeni pogrebni rituali nad pokojnicima preminulima od ebole.
Uz širenje zaraze na prostoru Gvineje, Sierra Leonea te Liberije – koje su posljednjih mjeseci primarno žarište ebole (tip virusa poznata kao “Zaire ebolavirus”), posljednjih se tjedana čuje i o pojavi ebole u nekim drugim državama. Kao prvo, tu je Nigerija, gdje je ebola prenesena od jednog zaraženog putnika kojeg se nije dovoljno brzo prepoznalo kao nosioca bolesti i stavilo u karatenu. Zaraženi Patric Sawyer je vidljivo bolestan pristigao 20. srpnja u zračnu luku Murtala Muhammed International Airport u Lagosu, da bi radi štrajka liječnika na kraju završio u privatnoj bolnici – gdje je prepoznato o kojoj je bolesti kod njega bila riječ. Posljedica ovoga propusta bila je ukupno 14 oboljelih, od kojih je 5 osoba od ebole i umrlo (sam donositelj bolesti preminuo je 25. srpnja), dok je trenutno ondje u karanteni oko 213 epidemiološki sumnjivih osoba. Uz to, osobe sumnjive na ebolu zabilježene su i u Brazilu, Maroku (došljak iz Liberije preminuo početkom kolovoza), te na Filipinima – koji su nakon prvih sumnji na ebolu (grupa od 7 radnika na povratku iz Sierra Leonea početkom kolovoza) 23. kolovoza ove godine konačno potvrdili i povlačenje svojih 100 ljudi iz vojne misije UN u Liberiji “što je prije moguće”.
Dragovoljac sterilizira tijela preminulih žrtava ebole prije pogreba – mjesto Kenema, Sierra Leone
Iste te subote, 23. kolovoza – ali ne i povezano – na sjeveru Demokratske Republike Kongo javljeno je o još jednoj pojavi hemoralgičke groznice, od koje je navodno umrlo ukupno 13 ljudi. Virus, za kojeg se načelno pretpostavlja kako je riječ o podvrsti ebole, proširio se do mjesta Gere, na sjeveru države (oko 1200 kilometara sjeveroistočno od glavnoga grada Kinšase). Dok tamošnje zdravstvene vlasti rade na njegovu ograničavanju, javnosti je priopćeno kako se ne radi o istome tipu bolesti kao u Zapadnoj Africi. To i ne čudi, budući je DR Kongo država u kojoj je ebola po prvi puta ustanovljena, u kojoj se ta bolest do sada najčešće pojavljivala (ovo je sedmi navrat), ali i gdje periodički dolazi do usporedivih zaraza koje medicina ne uspijeva na vrijeme registrirati i katalogizirati. Uz to, pojedine su osobe zaražene ebolom prevezene i u Sjedinjene Američke Države, u Španjolsku i Veliku Britaniju. Ti su medicinski prijevozi izazvali velik interes javnosti, pa i strah – što zapravo i nije opravdano. Naime, treba znati da je do sada već bilo prijenosa ebole u Europu – u Švicarsku – gdje je tamošnji zdravstveni sustav reagirao po propisu i uspješno ograničio te suzbio “groznicu afričkoga podrijetla”, da bi se tek kasnijim laboratorijskim pretragama ustanovilo kako je tu bila riječ o eboli.
—————————
Zašto je posebno opasna aktualna epidemija ebole?
—————————
Hrvatska i ebola
Sredinom ovoga mjeseca moglo se čuti o stavljanju ukupno 18 osoba pod mjere tzv. “pasivnoga nadzora” u Hrvatskoj – one nisu hospitalizirane, već samo moraju tijekom karantenskoga roka od 21 dana učestalo mjeriti tjelesnu temperaturu, te biti u dnevnome kontaktu s epidemiolozima. Riječ je tu o 17 osoba koje su radile na naftnim platformama u Nigeriji i o jednome vojniku. Upravo o ovom pojedincu iz sastava OS RH upitali smo i Ministarstvo obrane RH. Evo što smo saznali:
“U ovom trenutku na afričkom kontinentu raspoređeno je devet pripadnika OS RH i to: dvojica pripadnika na dužnostima stožernih časnika u Operaciji potpore miru Ujedinjenih naroda UNMIL u Liberiji i sedam pripadnika na dužnostima vojnih promatrača u operaciji potpori miru Ujedinjenih naroda MINURSO u Zapadnoj Sahari. Jedan pripadnik OS RH iz operacije potpore miru u Liberiji (UNMIL) vratio se 7. kolovoza 2014. godine u Republiku Hrvatsku. Doputovao je na relaciji Monrovia – Bruxelles – Zagreb, zdrav, bez ikakvih simptoma bolesti. Prije dolaska u RH obavio je zdravstveni pregled, te od UN-a dobio valjanu medicinsku potvrdu i dozvolu za putovanje – UN Medical Services Division; Clinical Assessment Form for UN Personnel EXITING OUT FROM Countries that Currently Have Suspect/Confirmed Ebola Cases.
Iako djelatnik do danas nema nikakve simptome bolesti, stavljen je pod pasivni nadzor u trajanju od 21 dan, odnosno u vremenu maksimalne inkubacije. Mjera pasivnog nadzora izrečena je od strane epidemiologa nadležnog Zavoda za javno zdravstvo, a po obavljenom pregledu, na temelju rješenja izdanog od državnog sanitarnog inspektora pri ulazu u RH. Pasivni nadzor ne ograničava slobodu kretanja, već podrazumijeva da se osoba, ako razvije bilo koji simptom bolesti (s kojima je upoznat), odmah javi nadležnom liječniku“.
Pri tome MORH tvrdi kako je pitanje karantene regulirano člankom 55. važećeg Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (NN 79/07, 113/08 i 43/09), te da do sada nije bilo potrebe za karantenom niti jednog pripadnika OS RH prilikom povratka iz mirovne misije ili operacije. Ujedno, naglašeno je i da:
“Vojno zdravstveno središte uključeno je i blisko surađuje sa Službom granične sanitarne inspekcije Uprave za sanitarnu inspekciju Ministarstva zdravlja pri svakom povratku pripadnika OS RH iz mirovnih misija ili operacija u RH. Svaki pripadnik OS RH po povratku iz mirovne misije ili operacije, osim kontrole granične sanitarne inspekcije, sukladno važećim vojnim propisima podliježe i obveznom općem medicinskom zdravstvenom pregledu i epidemiološkom anketiranju, koje se provodi na Zavodu za zrakoplovnu medicinu i Zavodu za pomorsku medicinu Vojno zdravstvenog središta“.
Dok MORH naglašava kako je zdravstvena skrb DVO po povratku u Republiku Hrvatsku regulirana kao i za svo preostalo civilno stanovništvo – koje svoju zdravstvenu zaštitu ostvaruje kod svog izabranog liječnika, koji može biti civilni ili u sustavu OS RH – ostaje činjenica kako se u više navrata čulo sumnje u način reguliranja tematike zaraznih bolesti pri osoblju koje obrambeni sustav RH šalje u misije u inozemstvu. Dok osiguranje osoba u misijama nedvojbeno pokriva slučajeve nezgodnih slučajeva, ranjavanja i smrti – ponešto je nejasnija situacija vezana uz rizike obolijevanja od zaraznih bolesti tijekom misija. Napomenimo i činjenicu kako na izričita pitanja o osiguranju pripadnika obrambenog sustava RH od rizika zaraze bolestima tijekom boravka u misijama, kao i o posljedicama koje bi trajne posljedice zaraznih bolesti (od kojih se oboljelo tijekom rada u misijama u inozemstvu) imale na kasnije obračune plaća, otpremnina ili u konačnici i penzija tako zdravstveno pogođenih osoba pri njihovome odlasku iz obrambenog sustava RH – od MORH-a nismo dobili odgovore!
