Tim Ministarstva obrane RH i Oružanih snaga ovoga će tjedna krenuti put Sirije, kako bi na terenu izvidjeli načine kako i na koji način izvući ljude i sredstva. Najavio je to ministar obrane Ante Kotromanović ispraćajući jučer hrvatske i crnogorske vojnike na drugu, ipak ponešto opasniju misiju – ISAF u Afganistanu. Zadatak ovog tima je da sazna u kojem bi roku zapravo moglo započeti hrvatsko povlačenje s Golana. „Oni će nam dati informaciju koji bi to bio datum, a do tada ne znamo“, rekao je Kotromanović, dodajući kako bi to moglo biti za mjesec ili više dana.
Dok se na sjednici Vlade 28. veljače prvenstveno spominjao porast rizika u Siriji radi napisa u svjetskim medijima, u MORH-u su i prije napisa u New York Timesu – u sklopu redefiniranja hrvatskog sudjelovanja u UN-misijama – razmišljali o mogućem smanjivanju hrvatskog kontingenta u misiji UNDOF jer, ponovio je opet Kotromanović, „tamo ne vidimo neku vojnu, političku ili ekonomsku opravdanost“. No zato se već promišlja hrvatsko sudjelovanje u nekim novim misijama, „jer je to nama vojnički i politički interes“. Bit će zanimljivo vidjeti da li se među tim novim misijama nalazi i Mali, no o tom-potom. Kotromanović je još dodao i da hrvatski partner na Golanu, Austrija, razumije hrvatsku situaciju, no iz tamošnjih se reakcija to ne bi baš dalo naslutiti.
Austrijanci razmišljali o povlačenju prošloga ljeta
Prema izvorima iz austrijskog Ministarstva obrane i športa, tamošnje su Oružane snage na najave o hrvatskog povlačenja s Golana reagirale promptno. Kao prvo, na dan kada je to na sjednici Vlade objavio premijer Milanović, 28 veljače, osnovana je radna skupina (Task Force) u Glavnome stožeru austrijskih Oružanih snaga. Ona ima zadatak provjeriti i pretresti potrebne mjere, te moguće ishode koji proizlaze iz takve hrvatske odluke o povlačenju snaga. Prema mišljenju posebnog austrijskog “Promatračkog Task Force-a” u Ministarstvu obrane i športa, sigurnosna je situacija na Golanskoj visoravni “i dalje napeta“. Iz svega se toga dade zaključiti da službeni Beč baš i nije oduševljen naglom promjenom stava RH po pitanju sudjelovanja u UN-misiji UNDOF. Kao drugo, budući su razine rizika za austrijske snage i dalje “procjenjive”, prema mišljenju austrijskoga ministra obrane Norberta Darabosa, austrijske će Plave kacige i nadalje ostati na Golanu. Ondje će ih za sada podupirati još samo postrojbe iz Indije i Filipina.
“U međuvremenu su austrijski vojnici na Golanu naučili izlaziti na kraj s ovom situacijom. Sve postrojbe se za to djelovanje pripremaju u sklopu višetjedne posebne obuke, a oni raspolažu i opsežnom lepezom opreme za svoju zaštitu. Uz to, položaji koje drže ti vojnici su zaštićeni, te otporni na moguću vatru iz oružja”,
prenio je Kronen Zeitung stavove austrijskog Ministarstva obrane. Takvu je odluku o austrijskome ostanku na Golanu vicekancelar (ujedno i ministar vanjskih poslova Austrije) Michael Spindelegger neposredno prenio i glavnom tajniku UN-a Ban Ki-moonu – s kojim je u četvrtak, 28. veljače, radno ručao u Beču. Uz Siriju, teme su im bile i Mali, te općenito stanje mirovnog procesa na Bliskome istoku, nakon čega je Ban Ki-moon nastavio put Ženeve.
Krajem srpnja 2012. smirilo se stanje u zoni razdvajanja koju nadziru UN snage iz Austrije
Pri svemu tome, treba imati na umu da je Austrija već jednom, a relativno nedavno, propitivala svoj ostanak u UN-misiji UNDOF na Golanu. To je pitanje bilo otvoreno tijekom ljeta 2012. godine, točnije u drugoj polovici srpnja 2012. godine. Tada je, naime, u zoni razdvajanja pod austrijskim nadzorom došlo do oružanih sukoba više stotina pobunjenika i pripadnika sirijske vojske, a nekoliko je granata palo i u blizini jedne od utvrđenih točaka zaposjednutih od austrijskih vojnika.
Stanje pripravnosti austrijskih trupa u sastavu UN tada je bilo podignuto, a i obližnje izraelske vojne snage pojačavale su sustave prepreka na prostoru koji one kontroliraju. No, pobunjenici i režimska vojska povukli su se do kraja srpnja, borbe su zamrle, a nije došlo ni do većeg kretanja izbjeglica kroz demilitariziranu zonu koju nadziru snage UN iz Austrije. Isti taj austrijski kontingent imao je nezgodu i pri povratku u Austriju, kada je kod međunarodne zračne luku u Damasku pucano na njihov konvoj, u kojem su se nalazili i hrvatski vojnici.
Hrvatsko povlačenje u sklopu redovne rotacije?
O hrvatskome povlačenju s Golana javnost je po prvi put bila obaviještena 28. veljače, na početku redovite sjednice Vlade RH. Tada smo od Zorana Milanovića, predsjednikaVlade RH mogli čuti:
“U razgovoru s Predsjednikom Republike inicirao sam sustavno povlačenje naše vojske s Golanske visoravni – tamo imamo 100 vojnika koji su promatrači u okviru misije UN-a, u kontingentu s Austrijom i još 2 vaneuropske države. Zadnjih dana pojavili su se u najuglednijim svjetskim novinama članci koji, koliko god da ih demantiramo – ne možemo ih nikada demantirati, i time naši ljudi bivaju (naši vojnici) izloženi nepredvidivim rizicima“.
Samo dan kasnije, to je sve dopunio i Ivo Josipović, predsjednik Republike Hrvatske, riječima:
“U misiji koja je utemeljena na pretpostavci neutralnosti, u smislu da nas zaraćene strane smatraju neutralnima, ova situacija bitno je ugrozila položaj naših vojnika. Postoji opasnost da ih se više ne percipira kao neovisne. Imali smo već nekoliko incidenata zadnjih mjeseci i jasno je da je rizik veći“.
Ujedno, hitnost čitavog postupanja dodatno je bila ocrtana i daljnjom izjavom, kojom je Josipović dodao i da “S obzirom da Sabor ne zasjeda idući tjedan, razmislit ću o mogućnosti da sam donesem odluku, pa da se ona kasnije odnese na verifikaciju u Sabor“. Prema hrvatskim izvorima, po donošenju odluke o prvom takvom povlačenju HV iz jedne međunarodne misije, hrvatski je državni vrh (konkretno, Zoran Milanović) o tome obavijestio i austrijskoga Saveznog kancelara Wernera Faymanna. O tome smo na već spomenutoj sjednici Vlade RH čuli slijedeće:
“Zaključili smo da je naša odgovornost da zaštitimo naše ljude, i da zaštitimo naše partnere tako da ne bježimo s mjesta nego da se polako, u skladu s procedurom – ubrzanom procedurom – od tamo izvlačimo i da prekinemo sudjelovanje u toj misiji. I da inače kada su u pitanju međunarodne mirovne operacije – stavimo na vagu troškove i vanjskopolitičku korist i vojnu korist. Dakle, da šaljemo naše vojnike tamo odakle se mogu vratiti živi, zdravi i puno iskusniji nego što su otišli. Ova misija već dugo nije takva, a sada su se pojavili i rizici kojima ne možemo uopće upravljati. Dakle, imamo tamo stotinu – uglavnom nenaoružanih vojnika, i njihova sigurnost nam je najvažnija u ovom trenutku. Uz vođenje računa o tome da naši partneri, koji tamo također patroliraju, ne ostanu bez naše podrške preko noći. O tome sam obavijestio i austrijskog kancelara i idemo u proceduru.“
Zapovjedništvo misije UNDOF – kamp Faouar
No, kako vidimo iz izjava ministra Kotromanovića, s jučerašnjeg ispraćaja kontingenta za ISAF na Plesu – točna satnica tog povlačenja HV sa Golana u nas još i nije potpuno jasna. Za razliku od Hrvatske, navodi iz Beča tu su ponešto precizniji. Izvori iz austrijskoga Ministarstva obrane i športa navode da će se povlačenje hrvatskih snaga dogoditi u sklopu redovite rotacije kontingenata – dakle, u svibnju i lipnju ove godine. Po njima, na organizaciji UN je da iznađe zamjenu za hrvatske vojnike – no, ujedno se tu ističe i činjenica da sve vojne misije ovoga tipa konstantno imaju pripremljene planove za potrebu moguće evakuacije snaga. U slučaju misije UNDOF ti planovi zasigurno sadrže i mogućnosti povlačenja UN-snaga iz Sirije putem Jordana ili Izraela.
Napomenimo još samo za kraj da, barem prema navodima domaćih medija, hrvatsko sudjelovanje u misiji UNDOF na godišnjoj razini košta oko 32 milijuna kuna (koliko je za ovu misiju navodno bilo odvojeno u proračunu za 2013. godinu). Ako ništa drugo, onda bi povlačenjem iz misije nakon prve od dviju godišnjih rotacija, i ti novci valjda bili tek polovično potrošeni – što bi za preraspodjelu u ostatku 2013. ostavilo nemalih 16 milijuna kuna u ovoj godini. Pri tome, dok bi djelom tog iznosa trebalo nadoknaditi izostanak određenog UN refundiranja troškova misije – okončanjem djelovanja na Golanu bi ukupan obrambeni proračun možda ipak mogao biti lagano u plusu. Naravno, osim što time opet – s druge strane – imamo manje aktivnosti ukupnih oružanih snaga, što i nije najbolja stvar na svijetu.
