Klinička istraživanja koja je provela Svjetska zdravstvena organizacija pokazala su da posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) pogađa čak do 14 posto opće populacije, te da su takvoj vrsti poremećaja izložene ne samo vojska i policija, nego i brojne druge civilne profesije – od pripadnika spasilačkih službi, liječnika i medicinskog osoblja, menadžera, pa sve do novinara.

Velike poplave koje su u svibnju prošle godine pogodile istočnu Slavoniju, velika izbjeglička i migrantska kriza ove godine, ali i kriza izazvana kreditima u ‘švicarcima’ – sve je to ostavilo traga i na psihofizičkom zdravlju mnogih. Stoga i ne čudi da veliki broj psihologa i psihijatara sve više o PTSP-u govori kao o ‘civilnom poremećaju’. Jedan od njih je i prof. dr. sc. Dražen Begić, pročelnik Katedre za psihijatriju i psihološku medicinu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, s kojim smo razgovarali pripremajući temu o modernim tehnologijama u psihoterapijama i prevenciji PTSP-a, koja je upravo objavljena na portalu Obris.org.

„Posttraumatski stresni poremećaj je primarno civilni poremećaj. Javlja se u uvjetima katastrofa, prirodnih nepogoda, potresa, tsunamija… Ne bih ga povezivao s određenim profesijama, jer je profesionalna izloženost traumatskim situacijama samo jedan od rizičnih čimbenika. Naravno da je rat situacija koja dovodi do pojave PTSP-a kod najvećeg broja pojedinaca. Ali zemlje koje nisu imale rat, poput Švicarske, imaju dijagnosticiran ovaj poremećaj i ambulante za PTSP. To je dijagnoza koja je uspostavljena 1980.godine, pa su i hrvatski psihijatri od tada počeli dijagnosticirati ovaj poremećaj. Prije Domovinskog rata taj je poremećaj bio vrlo rijetko dijagnosticiran“,

ističe prof.dr. Begić. Prema njegovu mišljenju PTSP može doživjeti svatko tko je izložen ekstremnom traumatskom iskustvu.

I policijski službenici u Opatovcu mogu biti žrtve PTSP-a (izvor: MUP)

I premda ovaj poremećaj ima različite uzroke, klinička slika je više-manje ista. Tako dr. Begić navodi tri skupine simptoma koji pokazuju da je kod određene osobe vjerojatno u pitanju PTSP. Osoba ponajprije izbjegava sve što je podsjeća na ekstremno iskustvo (npr. mjesto traume), mogu je moriti sjećanja, intruzivni fenomeni, ružni snovi, koji je „vraćaju“ na traumatski događaj, dok treća skupina obuhvaća simptome pojačane pobuđenosti – osoba je uznemirena, psihomotorno povišena, te brzih reakcija i na najmanje povode.

„Retraumatizacija često igra veliku ulogu. I među ljudima, koji su, primjerice, nedavno na Plitvičkim jezerima, vidjeli kako je turistica pala niz liticu, može se javiti neki oblik PTSP-a, čak i ako osoba nije bila bliska sa stradalom, nego je svjedok tog zbivanja“,

smatra dr. Begić, navodeći kako PTSP može nastati odmah nakon akutne stresne reakcije koja se kod većine ljudi javlja na ekstremni traumatski događaj i u pravilu traje prvih mjesec dana. Kod nekih ljudi ti se simptomi gube i nikad se više ne pojave, dok se kod drugih simptomi gube, ali se jave kasnije – kroz tri ili šest mjeseci, godinu dana, rijetko i nakon duljeg vremena.

Iako se još uvijek ne može govoriti da je PTSP izlječiva bolest, sva provedena istraživanja govore u prilog tome da je riječ o poremećaju kod kojega se vremenom simptomi smanjuju:

„Simptomi s vremenom blijede i nestaju. Obično nakon pet, šest godina, čak neovisno o vrsti primjenjenog liječenja. No, kod 20 posto ljudi će ti simptomi trajno biti prisutni u kroničnim oblicima PTSP-a i u njegovom zajedničkom javljanju s drugim poremećajima, a tu je onda riječ o komorbiditetu. Zato, ako se što ranije i što adekvatnije krene s liječenjem, sigurno je da će simptomi nestati ili će biti toliko mali da osoba više na njih ne obraća pažnju i gotovo normalno funkcionira – profesionalno, socijalno, emocionalno.“

Moderne tehnologije, kompjuterski potpomognuta psihoterapija, koja se već primjenjuje na Klinici za psihijatriju KBC-a Zagreb, poput biofeedbacka i EEG biofeedbacka, odnosno neurofeedback, pokazuju pozitivne terapeutske uspjehe u liječenju PTSP-a, ali je još uvijek, prema mišljenju liječnika, slabo razvijena da bi došla u prvi plan.

* Gost autor: Snježana Dukić, slobodna novinarka iz Zagreba, s dugogodišnjim iskustvom u praćenju tema obrane, unutarnjih poslova i isigurnosti općenito

** ovaj tekst nastao je u okviru projekta “Moderne tehnologije u psihoterapijama”, kojeg financira Ministarstvo kulture RH temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima za 2015. godinu