Na Odboru za obranu Hrvatskog sabora 12. lipnja raspravljalo se “Godišnje izvješće o obrani za 2018. godinu”. Uz predvidivo obrazlaganje dokumenta od predlagatelja, predvođenih ministrom obrane Damirom Krstičevićem, u oči je posebno upao primjetan izostanak ikakve ozbiljnije rasprave. Time je i dodatno zanimljivim zazvučalo pitanje Mire Bulja, zastupnika MOST-a, koji je uz velike verbalne teškoće pokušao otvoriti jednu kompleksnu i neugodnu vojno-tehničku temu. Zastupnik Bulj je pitao:
“Ja sam prošao ovo Izvješće, još sam ga eventualno izanalizira, koliko sam moga… Postavio bi neko pitanje, koja mene interesira… a to je pitanje haubica 155 mm, na 45.-46. stranici – ima li kakvih problema sa sustavom paljbe? Ipak mi ovdje govorimo o projektu kojega je Hrvatska država platila 400 milijuna. Znači, taj je sustav – mi navodimo tamo, da je 12 haubica dovoljno za Hrvatsku vojsku. Ja ne mislim da je to dovoljno, ali sa trenutnim novcem, i s onom šta je bilo… i da 12 zadovoljava, da je 12 haubica zadovoljavajuće za kopnenu vojsku. Mene zanima što se to događa s tim projektom? I, ima li problema sa korekcijom softvera? To se uvijek spominje… Ima li ikakvih problema? Vrlo bitan je taj sustav… Danas je haubica… to je moderni… artiljerija, odnosno topništvo… to je moderna tehnologija. Ona je softverski visoko. Ima li tih problema? I, to je vrlo bitno, da mi u ovome Odboru znamo… jer znamo što znači topništvo u ratu… I, kojih su to problema, kojih ima? I, ja ću tu… nekoliko pitanja, kojih sad… ne bi pitao. Ali, evo, te haubice me zanimaju. One su značajne za Hrvatsku vojsku“.
Na ovo sadržajno, iako ponešto nevješto postavljeno pitanje, ministar Krstičević je odgovorio:
“Ovo što se tiče… Ovaj, evo, i suborac je, i… Ovaj, gospodin, uvaženi saborski zastupnik Bulj… U odnosu na ovo pitanje, vezano za haubice 155… Panzerhaubitze… Vi znate da je taj projekat… Ja sam ga dobio u naslijeđe. Znači, ne mislim sada ništa loše. Znači, ministar Kotromanović… znači, vlada SDP-a je donijela odluku, direktno, s direktnim pregovaranjem, da se potpiše ugovor s Njemačkom, o isporuci 12 haubica, odnosno 4 na dijelove. I mislim da je to dobra odluka. Ta sposobnost, i sve ostalo… apsolutno… haubica i sve ostalo… i, kažem još jednom, apsolutno dobra odluka, u tom vremenu. Ovo je vaše točno. Imamo izazova sa sustavom za paljbu. Ali, evo, ja vas mogu… ili vas, ili bilo koga, upoznati… Ali, ti su izazovi rješivi. Znači, rješivi su ti izazovi… da bi ta haubica bila u punini, i da bi taj sustav za upravljanje paljbom bio u punini ono što treba biti. Evo…“.
Samo dan kasnije, 13. lipnja 2019. godine, tijekom plenarne rasprave o Izvješću o obrani za 2018. godinu, zastupnik Bulj je ponovio svoje pitanje, ponešto ga dopunivši i pojasnivši:
“Evo, na 45. i 46. stranici Izvješća imamo mnogo nedorečenih, ili krivo navedenih… krivo navedenih, interpretiranih, informacija glede samohodnih haubica. Rekao sam, jučer ste mi odgovorili na Odboru… i ja mislim da bi tribalo sad i javnosti odgovoriti na to pitanje. Tamo se navodi, u Izvešću, da je isporučeno svih 12 samohodnih haubica 155 mm, ‘PeZaHe2000’ (!!?!), čime su ispunjene potrebe Hrvatske vojske za suvremenim samohodnim topničkim oružjem s mogućnosti pružanja izravne vatrene potpore i uporabe precizno vođenih streljiva. Budimo realni – broj 12 takvih haubica nije ni blizu zadovoljavajući, ali s obzirom na proračunske mogućnosti i slabost naše trenutne ekonomije, možemo shvatiti da se govori o ispunjenju potreba Kopnene vojske.
Ono što se ne govori u Izvješću, a to je da… imamo, znači… provlači se ta teza… jučer smo govorili na Odboru, rekao sam… da, znači, o… da nije… da ne radi, znači, korekcija softvera… Znači, taj sustav, koji je veliki problem toga sustava… upravljanja paljbom, za kojeg je bilo planirano da bude uvezan sa svim bitnim… znači, subjektima kopnene arteljerije, izviđanja i nadzora bojišnice, ali se pokazalo da to nije tako. U Izvješću se… ne navodi informacija o tome, a imamo pravo znati što to se događa s projektom kojega su u konačnici… biti iz proračuna plaćen preko 400 milijuna kuna. On je potreban Hrvatskoj vojsci, a mi nemamo još sustav potpuno… s potpunim sposobnostima, kako je to bilo deklarirano, da će ove haubice imati.
Odavno je već poznato da haubice nisu samo hrpa gvožđa koje ispaljuje granate na neki domet, već da je to moderno, vrijedno, sofisticirano oružje, koje svoju punu funkcionalnost dostiže tek kada ima mogućnost primanja informacija od drugih sustava, izviđanja, informiranja, obrade informacije, plasiranja informacije, na umreženoj bojišnici. To je jedan od najvažnijih segmenata ovog sustava. I, to je plaćeno, sad… znači, projekt dođe u konačnici 400 milijuna kuna, a koje, nažalost, u ovome trenutku, prema informacijama, ne funkcionira onako kako treba funkcionirati. I, naravno, o tome tribamo imati informaciju… Što će se poduzeti, da ovaj projekat – ove haubice koje su plaćene 400 milijuna, u konačnici dođu 400 milijuna kuna… koje su potrebne hrvatskom vojniku, možda i veće su potrebe u Hrvatskoj vojsci… Što će se učiniti da ovaj sustav bude, znači… da bude, za ono što je plaćen, i iskorišten, i uporabljiv Hrvatskoj vojsci… koji je vrlo bitan“.
No, ovoga puta zastupnik Bulj nije zaslužio osvrt prisutnog ministra obrane Krstičevića da dodatno pojasni navod iz Godišnjeg izvješća, koje na svojoj 47. stranici kratko navodi: “Nakon dovršetka servisa, modifikacije i prilagodbe nabavljenih samohodnih haubica 155mm PzH2000, Hrvatska kopnena vojska je, početkom 2018. godine, imala na raspolaganju 12 operativnih te jednu haubicu za obuku vozača, kao i dva taktička operativna centra, tri središta za upravljanje paljbom i devet vozila s opremom za prednje topničke motritelje. Tijekom 2018. godine razvijan je sustav za upravljanje paljbom u sklopu čega je provedeno više poligonskih ispitivanja, te se konačna integracija sustava očekuje do potkraj 2019. godine“.
Izazov umreženog ratovanja
Uz brojne probleme u razumijevanju teme “umreženog ratovanja”, ali i sadržaja koji je Hrvatska kupila za spomenutih oko 400 milijuna kuna (oružnog sustava PzH2000, ali ne i šire infrastrukture koju zastupnik Bulj ovlaš spominje), ostaje činjenica da samohodni topnički sustav PzH2000 u Hrvatskoj ima problema, te da ne radi optimalno. Pri tome, kada se komentiralo nabavu samo 12 (iznimno kvalitetnih, ali skupih) samohodnih oružja, argument je bio i u njihovoj suvremenosti, sposobnosti umrežavanja, mogućnosti korištenja modernog preciznog streljiva, te sposobnosti brzog gađanja velikog broja ciljeva. No, da bi sve nabrojano bilo moguće, taj suvremeni oružni sustav treba računalima svog sustava za upravljanje i nadzor topničke vatre (Artillery command and control system – ACCS) ujediniti niz digitalnih podatkovnih ulaza – po mogućnosti na automatiziran način. Dakle, traži se vlastita pozicija iz GPS sustava (praćena na digitalnim mapama prostora djelovanja), podrška za konkretne suvremene tipove streljiva, kriptirane radijske veze (međusobno i sa višim zapovjedništvima), i sposobnost uključivanja u raznolike brze mlazove podataka o ciljevima i tijeku vatre (od raznih izvidnika i njihovih tehničkih sredstava, među ostalim i iz posadnih ili besposadnih letjelica). Još bolje, govorimo tu o pojedinačnom integriranju ovih oružja u vlastiti nacionalni sustav upravljanja bojištem – gdje bi se PzH2000 našle u stvarnom vremenu uključene u opći sustav praćenja vlastitih i protivničkih snaga, uz fuziju senzora i podataka od ljudstva na terenu. Savezna Republika Njemačka je ponešto od toga nastojala ostvariti svojim sustavom za upravljanje vatrom, kojeg nam nisu prodali jer je specifičan i tehnički prilagođen ostatku njemačkih oružanih snaga. No, za optimalno korištenje oružnog sustava PzH2000, i Hrvatska zapravo treba nastojati replicirati funkcionalnost njemačkoga sustava. Dok se krajem travnja prošle godine čulo o ispitivanju spomenutog domaćeg “Sustava za upravljanje i nadzor topničke vatre”, na poligonu Eugen Kvaternik kod Slunja, očigledno se tu i dalje radi o poslu koji je itekako “u tijeku” – gdje je itakako upitno ostvarenje zadanih parametara u današnjim tehničkim okolnostima Oružanih snaga RH.
Ako i ne uđemo u pitanje hrvatskog pribavljanja istinski modernog programabilnog topničkog streljiva dugog dometa i visoke preciznosti, ostaje nam činjenica da Republika Hrvatska ne koristi na vidljiv način ikakav moderan podatkovni sustav za upravljanje bojištem. Budući da nema ujednačenog podatkovnog praćenja vlastitih snaga i potencijalnih protivnika digitalnim sustavom u stvarnome vremenu, nije moguće ni samo izvesti uključivanje samohodnih PzH2000 u takav opći sustav, nego ovaj oružni sustav treba odvojeno povezivati sa svakim pojedinim izvorom potencijalnih borbenih podataka. Ujedno, treba i za ostatak obrambenog sustava omogućiti dobivanje povratnih podataka o pozicijama i borbenim djelovanjima oružja sustava PzH2000, ne bi li se omogućilo njihovo optimalno korištenje uz daljinsku korekciju vatre u realnome vremenu. Naravno, sve bi to trebalo raditi korištenjem kriptiranih digitalnih komunikacija, koje su i inače bolna točka današnjih OS RH. Poseban izazov tu predstavlja automatizirano povezivanje sa izviđačkim senzorima druge modernije opreme Oružanih snaga RH. Tako senzorske podatke iz helikoptera Bell OH-58D, koje Njemačka ne koristi, treba iznova integrirati prema ovom oružju. Jednak posao predstoji i u slučaju bespilotnih sustava, kada OS RH jednom steknu jasnu ideju o masovnijoj nabavi takvih letjelica, te njihovom namjenskom izvidničkom korištenju za potrebe topništva. U optimalnoj situaciji time bi podaci trebali do sustava PzH2000 stizati automatizirano, u digitalnoj formi, ne bi li se omogućilo što više brzog neovisnog proračunavanja vatre za svako pojedino oružje, gotovo pa u stalnom kretanju, uz brze korekcije – što je sve itekako drugačije od prakse topništva u OS RH, koja itekako strukturno ograničava sustav PzH2000 u postizanju njegove optimalne učinkovitosti.
Sve ovo čini razumljivim i ohrabrujući komentar ministra Krstičevića – da problem postoji, i da je rješiv, možda i stvarno do kraja 2019. godine. Naravno, ponešto manje ohrabruje saznanje da će njegovo rješavanje za prvu silu tražiti poprilično specijaliziranog tehničkog znanja za raznolike prilagodbe programske osnovice hrvatskih PzH2000, komunikacijskih sustava, ali i drugih pojedinih oružnih sustava u OS RH sa čijim bi se senzorima ova topnička oružja željelo umrežiti. To bi lako moglo potrajati i bitno duže od navedenih rokova. No, ovaj problem tek otvara i jedno bitno teže pitanje – pitanje podizanja tehničke razine komunikacija i upravljanja snagama čitavih OS RH. Naime, zapravo tu govorimo o potrebi ukupnog dostizanja njemačkih vojno-tehničkih standarda “umreženog ratovanja”, koji bi dali i optimalnu učinkovitost ovog istinski suvremenog oružnog sustava u okviru tako moderniziranih Oružanih snaga Republike Hrvatske. Taj se posao za sada niti ne nazire, bit će težak, tražit će dosta novca za kupovinu namjenske opreme i programskih rješenja kroz sve grane OS RH, a za svoje uspješno provođenje ovisit će i o mnogim od kritičnih intelektualnih resursa koji u RH bolno nedostaju, kako u vojsci tako i u ukupnome društvu.
