Novi postupak nabave borbenih aviona jučer se, ni kriv ni dužan, ponovno pojavio kao jedna od udarnih vijesti u hrvatskom medijskom prostoru. Povod tome bio je tekst u Večernjem listu pod naslovom „Plenkovićev savjetnik Kopal preuzeo nabavu, vojska bez puno utjecaja“, u kojem autori Davor Ivanković i Iva Boban Valečić pišu kako unutar Međuresornog povjerenstva „proces nabave usmjerava posebni savjetnik Robert Kopal, Plenkovićev i HDZ-ov ‘specijalac’ za posebne zadatke“.

„Takvo što sigurno izaziva osip u vojnom vrhu i u Ministarstvu obrane gdje drže da sada ne treba otići u drugu krajnost, da se vojnike gotovo izbaci iz procesa odlučivanja. Koliko se može saznati, Kopalova ekipa je još prije nekoliko mjeseci napravila potpuno novo istraživanje. U MORH-u to zovu svojevrsnim ‘istraživanjem tržišta’. I napravljen je novi popis mogućih aviona 4. generacije te evidentirano koje države što posjeduju“, piše, među ostalim, Večernji list od 2. rujna ove godine, dodajući i ovo: „Napravljen je suženi popis država kojima su poslana pisma za iskazivanje interesa, no u povjerenstvu kriju na koliko adresa. U kuloarima se priča da su otišla na 20-ak adresa. Službenim kanalima, preko veleposlanstava, pa sada naši očekuju odgovore, i to u kraćem roku, a neki su odgovori već stigli. Kad svi stignu, počet će bilateralni razgovori. Glavna dogma povjerenstva ostaje da posao isključivo može obaviti država s državom. RH će slati zahtjeve za ponudu u sklopu svojevrsnog pozivnog natječaja“. Povjerenstvo prikuplja ponude i za rabljene i za nove zrakoplove, pa prema Večernjaku „u vojnim krugovima strahuju da bi političari, koji nemaju stručna znanja, mogli bez struke odlučiti da nam treba, primjerice šest ili osam, a ne 12 aviona“, zanemarujući pritom izjavu samog ministra obrane Krstičevića o mogućoj nabavi najprije 6 aviona, pa naknadno valjda još 6.

No, jučer kasnije poslije podne, na napis u Večernjem listu odgovorio je prozvani Robert Kopal, kratkim pojavljivanjem ispred zgrade Vlade. Kopal je tom prilikom pojasnio neke od navoda iz dosadašnjih priopćenja s 3 održane sjednice Međuresornog povjerenstva. Tako je rezolutno rekao:

„Ovdje ne bi uopće trebali razgovarati u tom smislu da li je bolje uzeti, ne znam, 8 ili 4 nova, ili 12… Dakle, Hrvatskoj treba 12 aviona. Točka“.

Ovoj izjavi televizija N1 navodi i dodatak – „No, naravno, to ne znači da će odjednom doletjeti svih 12. Veli da je ovaj put više tipova aviona u igri nego u prethodnom natječaju“. U tom smislu, a kao što smo već i pretpostavljali na portalu Obris.org, poslani su i novi Zahtjevi za informacijama (RfI):

„Poslali smo određenom broju država pisma u kojem tražimo… molimo ih za iskaz interesa, da li imaju iskaz interesa. Nešto smo započeli zaprimati…“.

Proces nabave novih aviona, rekao je Kopal, „službeno će krenuti slanjem zahtjeva za ponude državama čiji avioni odgovaraju tehničkim zahtjevima Hrvatske“. Što se rokova tiče,

„Cilj nam je do… da krajem sljedeće godine imamo potpisan ugovor, a da recimo, otprilike, sredinom sljedeće godine znamo… da imamo neku odluku“.

Premijerov savjetnik, navodi HINA, naglasio je da će jedan od mnogobrojnih parametara pri izboru aviona biti datum njihove isporuke, te kako izbor za budući borbeni avion Hrvatskog ratnog zrakoplovstva „još uvijek nije sužen te su sve opcije još uvijek otvorene“. Govoreći o procesu nabave Kopal je istaknuo da je riječ o dva procesa u jednom, budući da će Vladino Međuresorno povjerenstvo za nabavu aviona posebno evaluirati ponude novih, a posebno ponude rabljenih aviona.

„Nakon evaluacije dobit ćemo pobjednika u kategoriji novih te pobjednika u kategoriji rabljenih aviona nakon čega ćemo donijeti konačnu odluku“,

kazao je Kopal. Progovorio je premijerov savjetnik i o bojaznima da se u radu novoga povjerenstva marginalizira uloga i značaj predstavnika Ministarstva obrane. Imajući u vidu sudjelovanje pet djelatnih vojnih osoba (uz još barem dvije bivše DVO) unutar Međuresornog povjerenstva Vlade RH (njegovih ukupno 16 članova), Kopal je napomenuo:

„Naravno da se u ekspertizi Međuresorno povjerenstvo itekako oslanja na iskustvo, znanje, stručnost Ministarstva obrane. Tako da uopće ne stoji ta hipoteza da Ministarstvo obrane nema svoju ulogu u tome. Apsolutno ima, da ne kažem glavnu ulogu. Kako u evaluaciju ulaze i neki drugi parametri, poput kapitalnih strateških partnerstava i financijska problematika, povjerenstvo je samim time sastavljeno od različitih stručnjaka kako bi se komparativnim iskustvima izabrala najbolja ponuda“.

U izjavi za RTL i ministar obrane Damir Krstičević pokušao je uvjeriti javnost da je Međuresorno povjerenstvo jedno unisono tijelo:

„U tom povjerenstvu su i ljudi iz Ministarstva. Sudjelujemo timski, prema tome tu nema nezadovoljnih. Mislim da svi skupa timski moramo usmjeriti naše napore da to strateški važno pitanje se riješi i da konačno Hrvatska dobije višenamjenski borbeni avion“.

Ministar Krstičević ponovio je i da „avione ne kupuje Ministarstvo obrane, niti ministar. Avion je strateška stvar iz pozicije države, i zato mi je drago da će Vlada, kažem kroz proces, kroz jednu transparentnost, doći – ovaj – do toga da se izabere najbolja opcija za Hrvatsku“.

Što se iz ovoga da iščitati?

Kao prvo, portal Obris.org bio je u pravu kada je najavio da cijeli postupak nabave kreće kompletno iz početka, slanjem zahtjeva za informacijama. To je prvi i osnovni korak kojeg je u ponovljenom postupku napravila i Bugarska, ali i Rumunjska prilikom dokupa aviona F-16, koja se potom razočarala u slabom odazivu i ignoranciji SAD-a na upit o raspoloživosti rabljenih aviona. Nadalje, pitanje je konkretnoga broja letjelica za koje je Hrvatska zainteresirana. Eskadrila od 12 aviona zadana je Taktičko-tehničkom studijom, o čemu je i ranije govorio brigadir Željko Ninić, član prošlonabavne Stručne skupine i novog Međuresornog povjerenstva, dok je ne tako davno ministar obrane Damir Krstičević spominjao mogućnost nabave aviona u ratama, možda 6+6 ili kako već. Uz pitanje političkog tempiranja čitave nabave, i ovakvo moguće cijepanje broja letjelica koje se planira kupiti moglo bi se za Hrvatsku pokazati zasebnim problemom.

Prije svega, treba uzeti u obzir da će „ciljevi“ – a to su prema Kopalu (1) odluka o izboru aviona i (2) potpisivanje ugovora – ući debelo u vrijeme izborne kampanje za parlamentarne izbore. U to doba, ako se procijeni da su ove odluke na kraju politički nepovoljne po vladajuće – one se jednostavno neće donijeti tijekom 2020. Ili s druge strane, odluče li Banski dvori (Vlada) i Trg žrtava fašizma (HDZ) da finalizacija odluke o nabavi borbenih aviona doprinosi boljoj slici Vlade kao „one koja rješava probleme i donosi ključne, strateške odluke“, odluka o avionima donijet će se pošto-poto, pa i po cijenu problema u njenoj kasnijoj realizaciji, nakon forsiranog potpisivanja ugovora. No to je upravo adut na kojeg bi aktualna Vlada mogla igrati u predizbornoj kampanji – „samo novi mandat ove Vlade garantira nastavak projekata“. Takvih teza već smo se naslušali, ali i nagledali – točno je da promjena vlasti, pogotovo promjena s desno-konzervativne na lijevo-centrističku (ili obrnuto) uglavnom predstavlja raskid s većim dijelom starih projekata. Upravo u tome leži i problem nabave aviona po principu 6+6, koji po svojoj prirodi traje dulje, i vjerojatnije bi se u svojim kasnijim fazama mogao preklopiti s većim ili manjim političkim promjenama.

Ostavimo li po strani predizborna obećanja i ultimatume, u Republici Hrvatskoj projekti po principu „malo sad, malo poslije“ u pravilu ne završavaju dobro, jer to „poslije“ nikako da dođe. Dobar primjer problematične prirode ovakvih dugoročnih poslova u Republici Hrvatskoj predstavlja i hrvatska kupovina putničkih zrakoplova Airbus A319 za Croatia Airlines iz 2008. godine. Taj se posao originalno vrijedan 175 milijuna EUR ustrajno stavljalo u politički kontekst osiguravanja francuske potpore pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji. Problemi su tu počeli već na isplati druge rate avansne otplate dogovorena 4 aviona, a ukupna se provedba posla godinama otezala (kroz pet aneksa na originalne ugovore), i još je neizvjesna. Danas je posve slična situacija i po pitanju izgradnje obalnih ophodnih brodova za Obalnu stražu RH, gdje je nakon brojnih problema iz domaće brodogradnje svjetlo dana ugledao tek prototip (OOB „Omiš“). On je prvi iz najavljene serije od ukupno 5 brodova, dok je sudbina ostalih najavljenih plovila iz klase zapravo neizvjesna. Ako slična sudbina zadesi i rastegnutu kupovinu eskadrile borbenih aviona, Republika Hrvatska bi lako mogla završiti sa samo 6 aviona, dok bi se nabava dodatnih 6 našla do daljnjeg prolongirana, za neku „bolju budućnost“.

Dio članova Međuresornog povjerenstva u siječnju ove godine svjedočio je objavi debakla s Izraelom

Iz Kopalovih se izjava jasno iščitava i da će konačnu odluku donijeti politika – nakon što se iz dobivenih ponuda iscrtaju najbolji ponuđači u kategoriji novih i kategoriji polovnih aviona. I to je u redu – ne treba imati iluzije da se u Hrvatskoj odluke donose na stručnim, a ne političkim osnovama. No, kada je odluka na političkoj osnovi, onda je ona i dio borbe za političku prevlast na izborima, i tu se vraćamo na početnu tezu o problemima nabave borbenih aviona u predizborno vrijeme. Pri svemu tome, nije ni čudno da je ekipa iz Ministarstva obrane „malo“ nervozna, što jasno ukazuje tekst u Večernjem listu. Ne uspije li se do kraja sljedeće godine, odnosno do kraja mandata ove Vlade, dogovoriti nabava borbenih aviona, Ministarstvu obrane propast će „projekt svih projekata“, glavni i osnovni projekt na kojem ministar Krstičević temelji svoj mandat. A ako nema tog projekta, gotovo da i nema ikakve veće nabave opreme kojom bi se Krstičević mogao hvaliti, budući da većina aktualnih projekata ozbiljnijg opremanja OS RH potječe iz ministarskog mandata Ante Kotromanovića.

Zvonimir Frka-Petešić je, uz Kopala, čovjek od najvećeg premijerovog povjerenja u Međuresornom povjerenstvu

I na kraju – tu je i pitanje komunikacijske strategije za čitav taj posao kupovine borbenih zakoplova. Međuresorno povjerenstvo do sada je održalo 3 sjednice i nakon svake je odaslano priopćenje za medije (prvo, drugo i treće). Pomalo suhoparno, ali ipak s nekim naznakama sadržaja, što kod nekadašnjeg Stručnog tima (uvjetno vidljivog između srpnja 2017. – siječnja 2019. godine) nije bio slučaj. Naime, sve do sjednice Odbora za obranu u prosincu 2017. nije se uopće znalo što to taj anonimni MORH-ov Stručni tim zapravo radi, a dio tog posla tek je postao jasniji prilikom prezentacije načina kako je donesena preporuka za kupovinu izraelskih aviona, netom prije sjednice Vlade 29. ožujka prošle godine. Tu je, dakle, novo Međuresorno povjerenstvo ipak ponešto naučilo. No ono što supredsjedatelji Povjerenstva, Frka-Petešić i Hranj nisu naučili, je da prihvaćanje rezultata njihovog rada u javnosti ovisi i o načinu same komunikacije. Dakle, da će vrlo brzo doći vrijeme kada štura priopćenja neće biti dovoljna, te da će slanje već najavljenog Zahtjeva za ponude (RfP) nužno zahtijevati i malo opširnija objašnjenja. U tom kontekstu ograničene komunikacije s javnošću, jučerašnji istup Roberta Kopala, jednog od članova Međuresornog povjerenstva, dao je „za pravo“ prigovorima kako je upravo on taj koji je „preuzeo“ postupak. Osim Kopala, u Povjerenstvu je, dapače na njegovom čelu, i još jedan čovjek od povjerenja premijera Plenkovića – njegov šef kabineta Zvonimir Frka-Petešić, od kojeg se jučer (ili čak i ranije) trebao čuti veći dio izjava. Mogu i Kopal i Krstičević uvjeravati javnost kako nema govora o većoj ili manjoj ulozi ovoga ili onoga, ali dok uz Kopala ne stoje i supredsjedatelji Međuresornog povjerenstva Zvonimir Frka-Petešić i viceadmiral Robert Hranj, koji pred kamerama sada ne vode glavnu riječ – sve su to priče za malu djecu.