MUP RH bi opet mijenjao zakone po pitanju vatrenog oružja

 

Kako je tijekom posljednjih godina već postalo uobičajeno, Ministarstvo unutarnjih poslova RH krenulo je mijenjati propise koji reguliraju pribavljanje i posjedovanje vatrenog oružja za građane Republike Hrvatske. Ovom novom promjenom pravne regulacije tematike vatrenog naoružanja u RH sada se želi nadomjestiti dosadašnji Zakon o oružju – čime se ova tematika tijekom posljednjih osam godina sada misli ozbiljno mijenjati već po četvrti put. Kako je to i nužno, pri tome je pokrenuta i javna rasprava – doduše, najtiša moguća, o čemu su objave osvanule zakopane duboko na internetskim stranicama portala Ministarstva. Ta je javna rasprava raspisana za razdoblje od 27. siječnja ove godine pa sve do 10. veljače, tijekom čega se primjedbe na objavljenu radnu verziju zakona mogu odaslati put MUP-a slanjem ondje postavljenog obrasca na email savjetovanje@mup.hr – na što sve zainteresirane srdačno pozivamo.

Ovako objavljen Nacrt prijedloga Zakona o nabavi i registraciji oružja građana sa svojih 77 članaka spada u pravne propise srednje duljine. Dok je želja predlagača da on na snagu stupi 1. srpnja 2015. godine, zanimljivo je pogledati i što MUP RH vidi kao glavne novosti ovog akta. Naime:

Tijekom primjene važećeg Zakona o oružju uočen je značajan napredak u pogledu sigurnosti građana, ali su isto tako uočeni i određeni nedostaci koji se prvenstveno odnose na upravne postupke koji se provode povodom zahtjeva za nabavu i registraciju oružja koje je potrebno u određenim slučajevima pojednostavniti.
Važeći Zakon o oružju i važeći Zakon o eksplozivnim tvarima se isprepliću u određenim dijelovima te je ovim izmjenama predloženo jasnije reguliranje tih područja.

Umjesto dosadašnjih oružnih listova za držanje i držanje i nošenje oružja predložena je jedna vrsta oružnog lista kojim će osoba registrirati onu vrstu oružja koju može nabavljati ovisno o svrsi za koju traži nabavu (lov, sport ili osobna sigurnost). Oružni list bi osobi omogućavao posjedovanje, nošenje i korištenje oružja na način kao što je propisano odredbama ovoga Zakona i posebnih propisa koji reguliraju uvjete nošenja oružja na javnim mjestima.
Prijedlogom Zakona je predloženo da se važenje uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti za posjedovanje oružja pa tako i važenja oružnog lista produži s 5 na 10 godina kako se vlasnike oružja ne bi u kratkim razdobljima izlagalo troškovima zdravstvenih pregleda i produženja važenja oružnog lista. 
Policijska uprava ili postaja mjesno nadležna prema prebivalištu vlasnika oružja može u svako doba provjeriti ispunjava li on i dalje propisane uvjete, ako sazna za okolnosti koje dovode do sumnje da bi oružje koje imaju registrirano mogli zlouporabiti te da oružje ne čuvaju na propisani način.
Prijedlogom ovoga Zakona jasnije je propisano da se bez prava na naknadu oduzima oružje za koje se u postupku registracije utvrdi da nije ispitano i obilježeno u skladu s propisima ili mu se ne može dokazati podrijetlo, kao i oružje za koje se u postupku registracije utvrdi da je tehnički neispravno i da ga nije moguće osposobiti za sigurnu uporabu, a vlasnik ga odbija onesposobiti“.

Propis novi, problemi stari

MUP RH prezentira rezultate zapljene kod Tordinaca, sredina siječnja 2015.

MUP RH prezentira rezultate zapljene kod Tordinaca, sredina siječnja 2015.

No, kao i dosadašnjim birokratskim nastojanjima za reguliranje posjedovanja i držanja vatrenog oružja – neki su problematični elementi  tu neprekinuta konstanata. Kao prvo, u oči tu upada određena samozadovoljnost hrvatskog resora unutarnjih poslova koji, dok tvrdi da “Tijekom primjene važećeg Zakona o oružju uočen je značajan napredak u pogledu sigurnosti građana…“, ujedno zanemaruje bjelodanu činjenicu kako je postojeći režim propisa po pitanju vatrenog oružja u RH zapravo doprinio rastu ilegalnog držanja ovakvog oružja. Naime, ne treba i sam biti posjednikom ili vlasnikom vatrenog oružja da bi se čuli brojni prigovori na grub, birokratski krut i u konačnici materijalno skup režim, koji aktivno destimulira prijavljivanje i legalno posjedovanje oružja u Hrvatskoj.

Nedao Bog da se u RH pokuša legalizirati repliku kremenjače na stražnje punjenje, Beč, cca. 1650.

Nedao Bog da se u RH pokuša legalizirati repliku ovakve kremenjače na stražnje punjenje, Beč, cca. 1650.

Dok je dobro zamijećeno kako treba mijenjati režim prometa streljivom na veliko i malo, kao i propise o čuvanju streljiva tijekom njegova trgovačkog prometa – što je tematika koja se našla razdijeljena između Zakona o oružju i Zakona o eksplozivnim tvarima – ići tu tek na novi “Zakon o eksplozivnim tvarima te nadzoru proizvodnje i prometa oružja” bio bi za MUP RH vjerojatno tek pretjerano mali i nebitan zahvat. Zato se onda krenulo opsežnije, ne bi li se čitav Zakon o oružju (donesen u lipnju 2006. godine, onda neznatno ispravljen krajem 2008. i prilično mijenjan sredinom svibnja 2012. godine) bacilo u smeće i na snagu stavio ovaj “Zakon o nabavi i registraciji oružja građana”. Pri tome, određena se brzopletost čitavog ovog postupka ogleda na brojnim razinama – počevši s pojedinim “zanimljivim” definicijama, kao ona da “Reprodukcije oružja” mogu biti tek “kopije dugog i kratkog vatrenog oružja, koje se pune s ušća cijevi crnim barutom i pale fitiljem, kremenom ili kapislom” (a što s reprodukcijama starih pokušaja izrade oružja sa stražnjim punjenjem ???), pa nadalje u zakonski tekst…

Ujedno, kako je i do sada bila praksa, i sada predstavljen novi propis opet donosi nove iskaznice – “jednu vrstu oružnog lista“, različitog od svega što je do sada bilo propisano i nužno. Kako ti dokumenti vjerojatno opet neće biti izdavani badava, po tko zna koji put se tu radi o još jednom prikrivenom nametu za građane koji uopće skupe volje za bakćanje sa službeništvom hrvatskog MUP-a. Pri tome nismo sigurni da će gorak okus u ustima od uvođenja ovog novog nameta za sve zainteresirane za legalno vatreno oružje uspjeti ublažiti “duda-varalica” koju predstavlja produljenje trajanja Uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti za posjedovanje oružja. Posebice to vrijedi kad imamo na umu da već i sam tekst zakona predviđa donošenje niza novih vezanih pravilnika, iako u svojim prijelaznim i završnim odredbama do daljnjega propisuje važenje postojećih takvih podzakonskih akata. U sve praktične svrhe to je jedan neugodan potez, kojim se očigledno ostavlja mjesta i za neke buduće pravne akrobacije iz MUP-a te drugih resora koji imaju veze s građanima i njihovim legalnim vatrenim oružjem.

Dok nitko normalan nema ništa protiv prava policije da provjerava vlasnike oružja – i u ovom se propisu nastavlja praksa da MUP RH nije obvezan naknađivati vrijednost oružja koje bude oduzeto (radi problema u ispravnosti, obilježavanju, podrijetlu, ili drugo). Ova je praksa iznimno loša, budući se ustrajno čuju glasine kako dio takvih oduzimanja ide namjenski – ne bi li se pojedinim posebnim komadima jeftino dopunile pojedine privilegirane privatne zbirke oružja. Naime, čest je slučaj da vatreno oružje iz manjih majstorskih pogona, posebice ako se radi o komadima na granici umjetnosti i oružarstva, bude i nestandardno označeno, da im je podrijetlo poznato tek opisno, ili da je riječ o predmetima koji su promijenili više ruku te im se pojedini podaci nisu sačuvali – dok njihovi vlasnici nipošto nisu za ikakvo onesposobljavanje. Tada često dolazi do oduzimanja, kojima slijede dugotrajni sudski procesi – da bi na kraju povrat postao upitan, a sudbina oduzetog oružja nejasna.

Nije jako utješno ni da ovaj zakon ide na ruku tako postavljenom represivnom sektoru i činjenicom da se prodaja ili poklanjanje oružja oduzetog u upravnom postupku (zbog pokretanja kaznenog ili prekršajnog postupka protiv vlasnika) odgađa tek za kraj rastegnutih sudskih postupanja i trenutak pravomoćnosti sudskih odluka. Naime, dok ostaje upitnom činjenica kako se od vlasnika vatrenog oružja traži baš kompletna “svetost” u ponašanju, pod prijetnjom oduzimanja njihovog vlasništva (toliko o ustavnoj garanciji nepovredivosti vlasništva !?!), spomenuta odredba pogoduje MUP-u – jer je manja vjerojatnost da će oni morati naknađivati sada protupravno oduzeto oružje. To je zasigurno manje dobro privatnicima koji se s ovom granom hrvatske države nađu u ikakvome sporu po pitanju oružja – budući je njima takvo darovanje tijekom trajanja postupka bilo i način da se barem dio tereta i troškova parničenja prebaci i na primatelja dara, ne bi li tu onda država završila sudujući s nekim svojim vlastitim dijelom iz kulturno-povijesnog ili kojeg drugog resora.

Uglavnom, Zakon o nabavi i registraciji oružja građana je propis na koji bi što više ljudi zainteresiranih za iole legalan režim posjedovanja, držanja i registriranja vatrenog oružja u Republici Hrvatskoj trebalo reagirati. Ako ništa drugo, a ono bi reagirati trebalo zbog činjenice da se Ministarstvo unutarnjih poslova RH o tim primjedbama danim u javnoj raspravi mora očitovati, pa onda ne može samozadovoljno tvrditi kako je režim sjajan, a stanje po ovom pitanju sve bolje i bolje… što donekle podsjeća na tematiku nezaposlenosti, koja ne pada radi novog zapošljavanja, već zbog sve aktivnijeg brisanja nezaposlenih s javno vidljive scene…

 

Content Protected Using Blog Protector By: PcDrome.