Vlado Dominić, netom imenovani ravnatelj policije, prilično je nepoznat u javnosti

Sedam mjeseci nakon smjene tadašnjeg ravnatelja policije Olivera Grbića, hrvatska je policija odlukom Vlade od 27. lipnja dobila novog ravnatelja – Vladu Dominića. To imenovanje i nije neko veliko iznenađenje, budući da mediji već mjesecima spekuliraju kako ministar Ostojić na tom mjestu želi osobu od svog osobitog povjerenja. A u koga će imati više povjerenja nego u svog šefa kabineta!? Dok je pitanje povjerenja ipak jedna vrlo ozbiljna stvar, čak i u bitno manjim stvarima od vođenja pojedinih državnih segmenata, ovo drugo – šefovanje uredom ministra – cijeli postupak imenovanja glavnog ravnatelja pretvara u nepotrebnu i dugotrajnu lakrdiju.

Novi ravnatelj policije, Vlado Dominić, od početka ove godine radio je kao šef kabineta ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića. I to mu nikako nije bio prvi dodir s Ostojićem – u vrijeme kada je upravo Ostojić bio ravnatelj policije (kao prvi na tek uvedenoj funkciji), Dominić je u Uredu ravnatelja radio na dužnosti policijskog službenika za nadzor rada. Istu tu funkciju obnašao je od 2008. do 2011., u mandatima ravnatelja Vladimira Fabera i Olivera Grbića. Višegodišnja uska suradnja s Ostojićem (a navodno i višegodišnja bliskost sa SDP-om) Dominiću je sasvim sigurno donijela prednost u odnosu na druge kandidate za ravnatelja – em je on dobro poznavao ministra, em je ministar dobro poznavao njega. Obojica su dobro upoznata s međusobnim stavovima i pogledima na policijski sustav, planovima za budućnost, radnim navikama – svim karakteristikama važnima kada ministar odlučuje o najpogodnijem kandidatu za jednog od najbližih suradnika. Sigurno je da u istoj poziciji nije bio, recimo, načelnik Policijske postaje Krk, koji je također prošao među 10 kandidata za ravnatelja policije. Kuloarske priče, koje su kolale i prije raspisivanja javnog natječaja za izbor ravnatelja, o tome kako bi Ostojić najradije volio vidjeti Dominića na toj funkciji, idu u prilog tezi da se izboru nije baš u potpunosti pristupilo – kako se to lijepo kaže – „otvorenog uma i otvorenog srca“. Burzovnim rječnikom rečenom, u Dominićevom su slučaju u opticaju bile povlaštene, insajderske informacije!

O tome kako je za procjenu stručnosti ministru Ostojiću bilo dovoljno 20 minuta razgovora s kandidatom – već smo pisali, a mediji su naknadno doznali i da se nisu u potpunosti poštivala sva pravila iz natječaja. Prekršeno je, doduše, ono najbanalnije – nije bilo provjere fizičke spreme (što je u natječaju navedeno kao jedan od posebnih uvjeta). MUP je poluslužbeno objasnio da fizička sprema zapravo i nije najneophodnija za budućeg ravnatelja – a, osim toga, ionako su svi kandidati već zaposleni u MUP-u, pa se računa da ispunjavaju kriterij zdravstvene i fizičke sposobnosti.

Hoće li nasljednik Olivera Grbića uspjeti generirati manje skandala od svog prethodnika?

Puno je veći problem – ispunjavanje jednog drugog kriterija iz natječaja – onog prema kojem kandidat mora imati „položeno ili stečeno osobno policijsko zvanje glavni policijski savjetnik“.  Preveliki broj glavnih policijskih savjetnika, od kojih su neki to postali zbog podobnosti a ne stručnosti, jedna je od osnovnih Ostojićevih zamjerki prethodniku mu Karamarku. No, upravo je Ostojić osobno promaknuo svog šefa kabineta Vladu Dominića u glavnog policijskog savjetnika, i time mu direktno „namaknuo“ funkciju koja ga kvalificira za ravnatelja policije. Ostojić je to pojasnio kao svoje diskrecijsko pravo – mogućnost koja proizlazi iz Zakona o policiji: „Dominić je do promaknuća bio policijski savjetnik, a novo je zvanje dobio nakon 28 godina u službi. Ministar može dodijeliti jednu stepenicu više“. Možda je Dominić zaista i zaslužio više zvanje, ali u situaciji kada je to presudno za obavljanje visoke dužnosti, poput ove glavnog ravnatelja policije – premalo je ljudi koji će povjerovati u opravdanost promaknuća u glavnog policijskog savjetnika.

I na kraju – ne manje važno – nema medija koji nije u naslovu ili podnaslovu zabilježio da je novi glavni ravnatelj zapravo ministrov šef kabineta. I tako je Dominić ušao u prekobrojni krug kumova, susjeda, školskih prijatelja i tajnica koji su svih dosadašnjih godina imenovani u razne nadzorne odbore, upravna vijeća, ili na funkcije (ponekad čak i samo za njih izmišljene) u kojekakvim državnim institucijama. Da, i to se pravdalo stručnošću ili poznavanjem situacije. Ali prije svega je godinama prokazivano kao nakaradna, neetična i po vjerodostojnost vlasti štetna praksa. Sada je na Dominiću da se pojačanim naporima dokaže kao zasluženi ravnatelj policije, ili da ostane tek jedna od raznih ministarskih „osoba od povjerenja“.