Samo dan nakon što su borbeni avioni s francuskog nuklearnog nosača Charles de Gaulle (R 91) započeli s izvođenjem zračnih napada u Siriji, prenosimo zanimljiv tekst kojeg je napisao Michael Shurkin, iz američkog neprofitnog i nestranačkog think-tanka „RAND Corporation“.

Možete se kladiti: Hollandeov protunapad će stvarno boljeti teroriste. Francuska vojska možda pati od loše reputacije u popularnoj svijesti Amerikanaca, prvenstveno zbog povijesnih događaja kao što je brzi pad pred nacističkom Njemačkom u Drugom svjetskome ratu ili poraz kod Dien Bien Phu-a u kolonijalno doba. No to je pogrešno: francuski zračni udari po položajima islamske države u Siriji tek su početak protunapada kojeg su francuski dužnosnici obećali ISIS-u. I kao što svatko tko je upoznat s francuskim vojnim sposobnostima može potvrditi, kad je riječ o ratu – Francuzi su među najboljima.

Zauzimanje položaja u Sahari

Dapače, što god Francuska učinila, to vjerojatno neće izgledati nimalo nalik bilo čemu što bi napravile SAD. Postoji taj “francuski način ratovanja” koji odražava nedostatak vojnih resursa i njihovu svijest o skromnosti onoga što time mogu ostvariti. Oni su specijalisti u pažljivo razdijeljenim i obično malim, ali ubojitim operacijama, često izvođenim van javne scene; no oni mogu nastupiti i na veliko ako imaju pomoć SAD-a i drugih saveznika – što će zasigurno imati i što će znati dobro upotrijebiti.

Karakterističan primjer tog pristupa je i francuska vojna intervencija u Srednjeafričkoj republici iz ožujka 2007. godine. Ne bi li zaustavili brzo napredovanje pobunjenika u tu zemlju sa sudanske granice, Francuzi su napali koristeći samo 1 borbeni avion i 2 vala padobranaca kojih nije bilo više od „nekoliko desetaka“, koje se ispustilo u zonu borbi oko srednjeafričkog grada Birao. U vojnome smislu, to što su Francuzi napravili bio je ubod iglom, ali to je bilo dovoljno da se razbije pobunjeničko napredovanje, kao da se stavilo kamen na put kretanja vala. To je, štoviše, bila i vrlo riskantna stvar: zračno-desantni napadi su i sami po sebi opasni, tim više kad se ima malo sposobnosti za slanje pojačanja ili izvlačenje lako opremljenih vojnika u hitnom slučaju. Prvi val koji se sastojao od „manje od 10“ vojnika navodno je izveo padobranski skok s velikih visina. Što je još važnije, francuska je vojska sve to napravila vrlo tiho, tako da su mediji u Francuskoj o toj intervenciji saznali tek nekoliko tjedana nakon njezinog izvođenja.

Francuska intervencija u Maliju u siječnju 2013. također zorno ilustrira te osobine. S jedne strane, Francuzi su pokazali visoku razinu sposobnosti kombiniranja snaga, združene vatre i manevra, što znači da su spretno iskoristili sve ono što su imali pri ruci – specijalne i konvencionalne snage, oklop i pješaštvo, topništvo, helikoptere i borbene zrakoplove – na tako orkestriran i integriran način koji je iz svakog od tih raspoloživih resursa izvukao ono najbolje.

Da to izrazimo na drugi način, Francuzi su u Maliju igrali „baseball u profesionalnoj ligi“ (iako možda ISIS više ne bi trebali smatrati timom iz amaterske lige, kao što je to svojedobno opisao predsjednik Barack Obama). Štoviše, oni su to izveli sa „sklepanim“ timom, sabranim od čitave lepeze raznolikih jedinica, sklopljenih u brzini i usput. Neke od njih se može smatrati elitnima, ali većina to nije bila. Uz to, Francuzi su tu ad hoc snagu suprotstavili opasnom neprijatelju koji je djelovao u najgorem zamislivom fizičkom okružju – sve to s jedva dovoljno opskrbe da se francuske trupe tek očuva od smrti od žeđi i iscrpljenosti toplinom. Čizme francuskih vojnika su se doslovno raspadale jer se ljepilo koje ih je držalo topilo od vrućine. Francuzi su išli onamo gdje su njihovi neprijatelji mislili da se oni nikada neće usuditi ići, boreći se prsa o prsa među pećinama i stijenama duboko u pustinji. Usudili su se, na primjer, izvesti noćni padobranski skok u Timbuktu ne bi li ondje napali protivnika koji ih je možda mogao nadmašivati i brojnošću i naoružanjem. Za vojne promatrače iz SAD-a jedna riječ sažima ocjenu ovih djelovanja – poštovanje!

Ono što francuski pristup ratovanju razlikuje od npr. načina na koji SAD ratuju prvenstveno ima veze s nedostacima. Francuske oružane snage su vrlo svjesne svoje male brojnosti i nedostatnih resursa. To se onda prenosi i u nekoliko izrazitih osobina francuskih vojnih operacija. Jedna od njih je insistiranje na skromnim ciljevima djelovanja, na striktnom ograničavanju željenih postignuća pojedine vojne intervencije, u skladu s pažljivim odvagivanjem onoga što vojska uopće može postići. Time Francuzi ciljaju na malo i nastoje ostvariti baš onaj minimum potrebnoga. Gdje god je to moguće, oni se trude ograničiti upotrebu vojske samo na one misije za koje baš vojska može biti od koristi. To znači – vojske su dobre u izvođenju nasilja; ako je sila ono što se traži, tada pošaljite vojsku. Ako nije, nemojte. Francuska vojska pažljivo izbjegava nenamjerno širenje opsega misija („mission creep“) i ne želi sudjelovati u stvarima kao što su „nation building“. U Maliju npr. francuska vojska sebe vidi kao one vješte u ubijanju pripadnika nekoliko terorističkih grupa; to je ono što se tamo radi. Oni odbijaju miješanje u bilo što drugo, kao što je sređivanje političke zbrke u toj zemlji, sudjelovanje u konfliktima između raznih naoružanih pobunjeničkih grupa, ili između njih i državnih vlasti Malija. Naravno, to znači da francuska vojska baš i ne radi mnogo od onoga što treba državi Mali, ali Francuska se te svoje politike pridržava.

Još jedna karakteristika francuskog pristupa ratovanju je pitanje razmjera. Dok vojne snage SAD-a naginju pristupati ratu po pravilu „na veliko ili ništa“ – američki planeri kao da uzimaju zdravo za gotovo svoju sposobnost usmjeravanja ogromnih resursa i vatrene moći – francuske oružane snage su poklonici pristupa „na malo“. Oni nastoje upotrijebiti taman dovoljno i nadaju se ostvarenju ograničenih ciljeva kroz uporabu najmanjih mogućih snaga (što nazivaju „juste mésure“, odnosno taman dovoljno da se posao obavi i nimalo više). To traži znanje o tome koliko mnogo je dovoljno, a da i ne spominjemo prihvaćanje razina rizika u koje Amerikanci najradije ne bi ulazili, a najčešće i ne moraju. Npr. Francuzi su prihvatili ići u Mali s nedovoljnim kapacitetima za medicinsku evakuaciju. Oružane snage SAD-a na to se vjerojatno ne bi odlučile.

Ključ francuskog pristupa sadrži i nadomještanje kvantitete kvalitetom, pametno izvođenje borbenih djelovanja, i postizanje najviše mogućeg s onim što se ima pri ruci. Ne ispušta se nekoliko desetaka padobranaca u Birao, gdje je vjerojatno da će oni biti u manjini, a možda i oružano slabiji, ako se ne zna točno što treba napraviti, gdje, kako, i u koju svrhu. U Maliju su francuske snage bile raspoređene na teren bez dovoljno vode, ali su znali točno gdje će je naći kad budu ondje. Dapače, znali su tko su ondje lokalni politički akteri, kome vjerovati i u kojoj mjeri, te kako iskoristiti lokalne snage ne bi li njima nadomjestili svoju malobrojnost.

Francuske trupe u američkom transportnom zrakoplovu C-17 Globemaster III, Istres u Francuskoj

Svijest o vlastitim ograničenjima pomaže francuskim oružanim snagama i u dobroj suradnji sa SAD-om. Temeljem svojih radnih iskustava s američkim snagama u Afganistanu, Libiji, Maliju, Somaliji i trenutno u Sahelu, Francuzi znaju kako raditi s Amerikancima. Oni također točno znaju što im najviše treba od SAD-a i što s tim resursima raditi – naime, to je dopuna gorivom u zraku, obavještajni i izvidnički podaci te izviđanje (Intelligence, Surveillance and Reconnaissance – ISR), kao i transport velikog opsega (veliki teretni zrakoplovi kao što je C-17). Kad SAD stave na raspolaganje bilo koju od ovih stvari, ili ako SAD učine dostupnima i neke dodatne sposobnosti koje Francuzi sami nemaju, oni će ih prihvatiti i s njima odmah nastaviti raditi. Ta suradnja je zato ne samo bliska već i efikasna, iako se obično odvija daleko od očiju javnosti.

Francuska možda neće biti u stanju poraziti ISIS – zasigurno ne sama. Štoviše, možda neće ništa bolje od nas ili bilo koga drugoga znati što ondje treba za izboriti pobjedu. Ali zasnovano na povijesnim primjerima, što god da će raditi uz izvođenje zračnih udara – vjerojatno je da će to izvoditi na odmjeren način i uz prethodno razmišljanje. Oni možda djeluju tiho, čak toliko tiho da je moguće da o njihovim djelovanjima nećemo nikad ni čuti. Ali jedna stvar je sigurna: ako su Francuzi odlučili nekome nanijeti štetu, to će i učiniti.

Ovaj je tekst autor Michael Shurkin objavio 17. studenog 2015. godine na portalu POLITICO (http://www.politico.eu/), pod naslovom “The French Way of War”. U svom originalnom obliku on se nalazi na internet adresi: http://www.politico.com/magazine/story/2015/11/the-french-way-of-war-213372