U ratna djelovanja Ruske Federacije u Siriji uključena je i Ruska mornarica, odnosno Ruska flota (Военно-морской Флот Российской Федерации – ВМФ России). Formiran je borbeni sastav za zadaću, pretežito iz sastava Sjeverne flote te manjim dijelom iz Crnomorske flote. Znajući da je dio snaga iz Crnomorske flote i Kaspijske flotile sposoban po ciljevima u Siriji djelovati iz Crnog mora te s Kaspijskoga jezera (mora), snage koje stoje na raspolaganju za borbena djelovanja zaista su respektabilne. Tome svakako pridonosi i dopuštenje nekih zemalja u neposrednom sirijskom okruženju za rusko djelovanje krstarećim raketama preko njihovog teritorija.

Od golih činjenica možda je važnije proniknuti u ciljeve koje Rusija želi postići ili tek naznačiti aktiviranjem snažnih pomorskih snaga. Po nekim mišljenjima, aktivirala je sve što se moglo aktivirati. Rusija želi pokazati vojnu moć, ali i odlučnost zauzimanja dugoročno geostrateških pozicija potrebnih za projekciju vojne i političke snage na Mediteranu uz pritisak (po njima) na svoju „prirodnu“ zonu utjecaja, uz istovremeno slabljenje jedinstva EU, mudro koristeći vjerojatno dugoročno pomicanje težišta SAD na istok, te američko izbjegavanje donošenja važnih odluku u iščekivanju promjene u Bijeloj kući.

Ciljevi koje Rusija želi postići nedvojbeno se mogu podijeliti na vojne i geostrateško-geopolitičke.

1. VOJNI CILJEVI

Pored angažiranih snaga iz zračno-svemirske grane/vida (Воздушно-космические силы), kopnenih snaga (Сухопутные войска Российской Федерации) – prvenstveno kao zaštite baza za djelovanje zrakoplovstva, ali i kao pomoći sirijskim snagama u funkciji instruktora, snaga za specijalne operacije, te djelovanjem topništvom i raketama „Oniks“ iz sustava Bastion te borbenim helikopterima – tu je uključen i flotni sastav formiran za konkretnu zadaću. Ovdje će  težište biti na pomorskim snagama Ruske flote (Военно-морской Флот Российской Федерации), koje u mnogo čemu podsjećaju na svojedobnu Petu sredozemnu eskadru nekadašnjeg Sovjetskog Saveza.

Angažiranjem za ruske prilike (ako se isključe strateške nuklearne podmornice s balističkim raketama, a one i nisu oružje rata) respektabilnih pomorskih snage, želi se: (1) pokazati fleksibilna pomorska moć, (2) provjeriti nosač zrakoplova i njegovo novo zrakoplovni krilo, te (3) ispitati novo oružje i modernizirano starije naoružanje i oprema.

1.1. Fleksibilna pomorska moć

Fleksibilnost pomorskih snaga pokazuje se združivanjem snaga iz više flota – formirajući „snagu za zadaću“ slično nekadašnjoj, istina stalnoj ali promjenjivoj organizaciji, poznatoj „Petoj eskadri“ kao protuteži američkoj „Šestoj floti“. Glavnu snagu tu čine površinski brodovi i napadne podmornice s raketama sposobnim djelovati po kopnenim ciljevima. Svakako je ovdje neizostavna i flotna logistika („flotni tren“), a ostali (prije svega protupodmornički brodovi i podmornice s torpednim naoružanjem) su tu radi uvježbavanja i parade jer objektivno nemaju protivnika.

Ako tek na prvi pogled analiziramo sastav spomenute površinske flote odmah je uočljivo kako su to brodovi građeni u Sovjetskom Savezu (Kuznjecov, Petar Veliki, razarači klase Udaloj), a fregata tipa „Admiral Grigorovič“ projekta 1135.6M,  modificirana i jako dobro modernizirana inačica fregate klase „Krivak“ projekta 1135.

Naime, treba pokazati sposobnost izvršenja cjelovitih pomorskih operacija Ruske flote. Mnogi će pomisliti kako je to sposobnost globalnog djelovanja, ne uočavajući kako je to samo premještanje snaga s jednog priobalnog područja u drugo, od jednog obalnog oslonca na drugi obalni oslonac. Teško bi se ovako nešto moglo izvesti da snage nemaju značajan oslonac na sirijskoj obali. Blizu obale pomorske snage, pored vlastitih sposobnosti obrane i logistike, mogu računati s „impresivnom“ zaštitom lovačke avijacije s kopna, moćnih protuzrakoplovnih i proturaketnih sustava stacioniranih na kopnu, te ne manje važnim i ubojitim obalnim protu-brodskim raketnim sustavom „Bastion“, jednako kao i dostatnom, unaprijed na kopnu pripremljenom logistikom.

1.2. Provjera novog zrakoplovnog krila na krstarici-nosaču zrakoplova „Admiral Kuznjecov“

Već je na prvi pogled jasno kako taj dio zrakoplovnih snaga ne može donijeti neku veliku prevagu osim da zamijeni dio zrakoplova istog tipa sa zemaljskim baziranjem, zbog istrošenih resursa i vjerojatnog zamora letačkog osoblja. Naime, mogućnost polijetanja s težim ubojnim teretom i dostizanje daljina djelovanja približnih maksimalnima zbog koncepcijske slabosti samog nosača nije moguće. Zbog načina polijetanja potrebna je velika snaga motora, a to znači da se troši velika količina goriva, pa ga logično nedostaje za maksimalne dosege. Taj se nedostatak u ovom slučaju priobalnog djelovanja može poništiti korištenjem zemaljskih aerodroma. Za uvježbavanje s manjim teretima može se koristiti poletno sletna staza nosača.

Kod razmatranja mogućih djelovanja, to bi prije svega mogle biti izviđačke misije i uporaba helikoptera. Moguće i zadaće lovačke zaštite, ali je pitanje od koga? Uz navedeno, dodatni problem čini pogon nosača zrakoplova i nemogućnost postizanja projektirane brzine. Poznato je da se pri polijetanju zrakoplova s nosača brzini zrakoplova pribraja brzina nosača i brzina vjetra. To je svakako i razlog da zrakoplovi polijeću u vjetar. Što se tiče same operacije u Siriji, u slučaju potrebe „Admiral Kuznjecov“ veći bi značaj mogao imati kao krstarica, nego kao nosač zrakoplova. Pokazalo se po tko zna koji put da nema pravog nosača zrakoplova bez katapulta, pa bio on elektromagnetski ili parni. Ne treba sumnjati da će ruski admirali i drugi stručnjaci izvući ispravne zaključke glede gradnje nosača zrakoplova u budućnosti, ali i spoznaju kako je puno složenije biti pilot zrakoplova na nosaču od pilota zrakoplova koji koristi poletno-sletnu postu na kopnu. Veliko upozorenje tu predstavlja i gubitak dva suvremena zrakoplova.

Pomorske snage za djelovanje protiv kopna možemo promatrati kao djelovanje: (1) površinskih brodova, (2) podmornica, i (3) mornaričkih zrakoplovnih snaga.

Površinski brodovi i podmornice protiv kopna mogu koristiti rakete iz sustava „Kalibar“ (3M14K i 3M14T), P-700 „Granit“, i vjerojatno P-800 „Oniks“. U ovome slučaju potvrđuje se kako je borbena moć ruske flote utemeljena na podmornicama i brodovima obalne zone, kao nositeljima, i na raketama kao ubojnome sredstvu. Mornaričke zrakoplovne snage tamo su tek simbolički, kako bi se pokazale. Zrakoplovi mogu povećati ubojni teret polijetanjem s kopnenih aerodroma, ali u tom slučaju izostaje uvježbavanje polijetanja i slijetanja na nosač. Helikopteri mogu jednako uspješno polijetati s nosača ili iz kopnenih baza.

1.3. Ispitivanje novog oružja i moderniziranog starijeg naoružanja i opreme

Ovdje se, pored ostalih sustava i postupaka, ispituje i u borbenim djelovanjima verificira raketne sustave „Kalibar“, s brodova i podmornica. Poznato je kako su te rakete instalirane na najnovijim nuklearnim i klasičnim napadnim podmornicama, ali i kroz modernizaciju na nešto starijima. Moguće da je kroz proces modernizacije omogućena njihova uporaba i s nekih od nuklearnih podmornica-krstarica „Oskar II“, umjesto ili kao alternativa sustavu Granit s raketama P-700.

Obzirom na planove i tijek modernizacije ruske flote, P-700 „Granit“, iako kvalitetan sustav, nije dugoročno perspektivno oružje, a i davno je dizajnirano. Vjerojatno će ostati u uporabi do planirane zamjene novim raketama brzine 5 do 6 maha („Cirkon“). „Granit“ je u uporabi na podmornicama „Oskar II“, na krstarici „Petar Veliki“ i krstarici-nosaču zrakoplova „Admiral Kuznjecov“. Bile su i na krstarici „Nahimov“, a da li će nakon modernizacije ostati kao alternativa, što bi bilo logično, tek će se vidjet. To su rakete dosega većeg od 500 km s bojnom glavom težine oko 700 kg. Ipak, glavna područja razmještaja protivnika u Siriji nisu u njihovom dosegu. Težina same rakete je oko 7000 kg. Raketa može nositi i nuklearnu bojnu glavu, što u ovome slučaju nema praktičnu važnost. Da je u slučaju pojave adekvatnog cilja moguća uporaba ovih raketa u Siriji upućuju i gađanje ciljeva na kopnu neposredno prije odlaska eskadre u Sredozemno more. Gađanje je izvedeno s podmornice K-410 „Smolensk“ iz klase „Oskar II“ – kakve su inače raspoređene u Sjevernoj i Pacifičkoj floti Ruske Federacije. Potvrđena je i uporaba sustava obalne obrane „Bastion“ i raketa P-800„Oniks“ (NATO, SS-N-26 „Strobile“).

Uporaba starijeg oružja, posebice avionskih bombi s dograđenim jeftinim i preciznim sustavima navođenja, pruža velike mogućnosti kada se (kao u Siriji) radi o tehnički i tehnološki skoro apsolutno inferiornome protivniku. Glavno oružje djelovanja površinskih i podmorničkih snaga po ciljevima na kopnu su tu krstareće rakete 3M14K i 3M14T. Naime, one imaju efikasan domet po ciljevima u unutrašnjosti Sirije. Za razliku od toga, doseg topničkog oružja je relativno mali. Na krstarici „Petar Veliki“ instaliran je top 130 mm, inače najveći kalibar u ruskoj floti.

2. GEOPOLITIČKI CILJEVI

Prisutnost na Mediteranu znači i izlazak Rusije na toplo Sredozemno more i mogućnost utjecaja na zamišljenu sferu „prirodnog geostrateškog i geopolitičkog utjecaja“, koju čine prvenstveno pravoslavne zemlje. Za to je potrebno sačuvati snažnu nazočnost u Siriji, izgraditi jaku utvrdu i tako osigurati značajan utjecaj na zonu interesa (primorska Ukrajina, Moldavija, Rumunjska, Bugarska, Srbija, preko Republike Srpske – Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, Grčka i Cipar), i u konačnici na Europu.

Zbog izlaska Crne Gore na more, njenog geografskog mjesta, mogućnosti dolaska do njenih obala međunarodnim plovnim putovima i mogućnosti baziranja flote, njen položaj bi za Rusiju imao veliku geostratešku važnost. Ulaskom Crne Gore u NATO, cijela istočna obala Jadranskog mora postaje i obala Sjevernoatlantskog saveza, i u skoroj budućnosti vjerojatno i EU ako ista (EU) opstane. Nije teško zamisliti uporišne točke pritiska od Sirije, Krima, Kalinjingradske oblasti, Kole, posjeda u Artičkom oceanu do Sjevernog pola, te niže Bjelorusiju i istočni dio Ukrajine. Vidljivo je kako bi u svemu tome dobro došla i Crna Gora.

Ulaskom Crne Gore u NATO, Srbija za Rusiju u velikoj mjeri gubi geostratešku važnost i sada se može koristiti kao remetilački faktor, slično kao prije Prvog svjetskog rata. U Bosni i Hercegovini bi se tako u nekom drugom obliku opet pojavila „Mlada Bosna“ i neki novi Gavrilo Princip. Sada se vide dalekosežne posljedice pogrešnog poteza iz 1995. godine i zaustavljanja hrvatskih snaga ispred Banja Luke. Da se to nije dogodilo, postojala bi veliki izgledi za kvalitetno federalno-konfederalno uređenje Bosne i Hercegovine. Ovako u Republici Srpskoj, koja kontrolira oko 49% prostora Bosne i Hercegovine, živi manje od 2% Hrvata, a nije puno bolje stanje ni s Bošnjacima. S takvom strukturom stanovništva lako je manipulirati uz prijetnju odcjepljenjem i spajanjem sa Srbijom.

Ako pokušamo izmjeriti doprinos ruske pomorske eskadre u Sredozemlju ovome cilju, on je u vojnom smislu malog značaja i pokazao je po tko zna koji put da Rusija, iako velika zemlja s umnim i sposobnim narodom koji je u mnogim područjima života zadužio čovječanstvo, nije bila i još nije velika oceanska pomorska sila – da je i dalje isključivo kopnena sila, i supersila u sferi kada oružje nije sredstvo rata već totalnog uništenja. Ruski geostrateški položaj je kopneni i njihov „heartland“ je moguće „osvojiti“ samo velikim migracijama te promjenom strukture stanovništva. Je li toga svjesno aktualno rusko političko vodstvo? Poznato je kako se pri bojazni od gubitka pozicije i bez jasne vizije često vuku nerazumni i neracionalni potezi. Prema svemu, čini se kako Rusija radi u korist vlastite štete i svesrdno pomaže trećem da postane druga najmoćnija flota svijeta. Takvim postupcima potvrđuje kako su malo naučili od mudrog admirala Alfreda von Tirpitza (19. ožujka 1849. – 6. ožujka 1930.), jer igra na trećeg podrazumijeva da si drugi.

3. ZAKLJUČAK

Što se tiče ruske pomorske moći, objektivno, ovakvim vođenjem mornarice Rusija će i dalje ostati pretežno obalna pomorska sila, s mora neosvojivi bastion i ništa više od toga. Za značajan iskorak trebalo bi puno više ulagati u konvencionalnu flotu. Mrtva čovjeka nema potrebe ponovo ubijati, kao ni razorenu zemlju ponovo razarati. Naime, dvije najveće nuklearne sile mogu višestruko uništiti jedna drugu, a to više nije rat kao „politika vođena drugim sredstvima“ već kataklizmičko uništenje zemaljske civilizacije. Tako ušteđenim novcem mogla bi se izgraditi kvalitetna i dovoljno velika flota otvorenog mora i možda biti druga u moćnoj igri na trećega. To znači kako prvi ne bi ulazio u rizik sukoba s drugim jer bi ga gubici toliko oslabili pa bi treći mogao postat prvi. Stjecajem okolnost i nesnalaženja Zapada na Bliskom Istoku izgleda kako je bar za neko vrijeme „gospodar“ toga prostora postala Rusija. Treba biti iskren i priznati mudro postupanje – u većem dijelu usklađeno s međunarodnim pravom glede angažmana na poziv legalno izabrane vlasti. Na žalost, sadržaji ukupnih borbenih djelovanja često nisu usklađeni s međunarodnim ratnim i humanitarnim pravom. Značajan uspjeh postignut je i kroz ostvarenu suradnju s  Iranom, u velikoj mjeri i s Turskom iako je članica NATO, pa i Izraelom, tradicionalnim američkim saveznikom.

Iako su ta „savezništva“ u mnogo-čemu neprincipijelna i vjerojatno na duge staze teško održiva, našu pozornost, posebno zbog juga Hrvatske, zaslužuje savezništvo i nalaženje zajedničkih interesa (pored mnogih neslaganja) između Rusije i Turske. Mora se uvažavati činjenica kako je jugoistočna Europa nestabilno područje s mnogo proturječnosti i neriješenih pitanja iz prošlosti. Burna prošlost i pohodi raznih osvajača donijeli su velike podjele sukobljavajući civilizacije na ovom prostoru.

Svakako zapadni svijet treba prihvatiti Rusiju kao dio jedinstvene civilizacije, veliku silu, najmnogoljudniju slavensku i najmnogoljudniju pravoslavnu zemlju. U ostvarivanju jedino prihvatljivog cilja – a to je mir i međusobno uvažavanje svih, prije svega ljudi, a potom i njihovih zajednica – Rusija se treba odreći imperijalnih ambicija jer prošla su vremena velikih carstava. Ona mora prihvatiti odgovornost kao nuklearna supersila, zemlja s najvećim suverenim prostranstvom, najmnogoljudnija slavenska i pravoslavna zemlja, zemlja pobjednica u Drugom Svjetskom ratu i kao stalna članica Vijeća sigurnosti s naglašenom odgovornosti za svjetski mir.

Na ovom području jugoistočne Europe i posebice Balkana sukobljavaju se najmanje tri snažna interesa, i to: (1) Sjevernoatlantski i europski, pretežno zapadno-kršćanski, (2) Rusko-pravoslavni i (3) islamski s polaganjem prava na prostore nekadašnjeg Osmanskog carstva. Neki od glavnih igrača ponašaju se kao jarci na brvnu i kao da namjerno u novonastalu arhitekturu prostora ugrađuju detonatore koji se po potrebi mogu aktivirati. Sve to zahtijeva mudre odgovore, a ne politikantske izljeve emocija nudeći napaćenom narodu igre ali bez kruha, skrećući pozornost od puno važnijih stvari.

Zbog očitih pokušaja geostrateških preslagivanja i unutarnjih potreba, ratna retorika srbijanskog političkog vrha podgrijava tenzije, a u zadnje vrijeme pokušava i uspostaviti spiralu trke u naoružavanju na ovom našem mikro-prostoru. No, za vjerovati je kako više ne pali izreka „biti svoj na svome i pasti travu“ jer Hrvati mogu i trebaju biti svoji na svome i dobro živjeti. Pod utjecajem raznih neznalica, Hrvatska se ne prepoznaje kao pomorska država, osim na najnižoj razini kada se broji prihod od turizma. Iz takvog odnosa prema moru i pomorstvu zanemaruje se hrvatska mornarica, ne uviđajući tko bi trebao biti glavni jamac za obranu i sigurnost hrvatskog, geostrateški hendikepiranog Juga.

Sadašnjem srbijanskom vodstvu „reformiranih“ radikala nije žao zbog svih zala koja su počinili na ovom prostorima i oni ne osuđuju glavne kolovođe zbog toga. Žao im je jedino što nisu uspjeli. Istovremeno, izabrani zastupnici u skupštini jasno govore o srpskom Dubrovnika, a službena politika ne reagira. Oni koriste svaku priliku da održe lekciju „ustašoidnim Hrvatima“, a naši nekompetentni političari omogućavaju im da budu emisari po Hrvatskoj kao i u vrijeme kad ih je „po zapadnim srpskim zemljama“ slao Slobodan Milošević. Gledajući sve to kao jedan od spomenutih „u novu arhitekturu prostora ugrađenih detonatora“, jasno je da tu nije riječ tek o hrvatskoj šutnji, nego o promišljenom izbjegavanju nasjedanja na takve prozirne provokacije – od hrvatske državne politike, kao i od naših državnih i inih institucija.

 

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini