Ruske vojne snage u Siriji: spremne i na položaju

 

Još od započinjanja ruskih zračnih operaciju u Siriji namjere Ruske Federacije po pitanju te države bile su jasne i nedvojbene: štititi vlastite interese u toj regiji, odnosno zadržati svoje osnovne vojne baze u Siriji, i time – kroz tu projekciju sile, očuvati u Damasku režim vjeran Moskvi; zadržati punopravno pravo glasa u svjetskim događanjima; i konačno – pokazati i partnerima, jednako kao i protivnicima, da nitko ne bi trebao podcjenjivati rusku vojnu snagu. Također, važno je naglasiti i činjenicu da – ako se ruski saveznik, kakav je na primjer Sirija, nađe u problemima – tu Rusija neće imati zadrški u njegovoj obrani. Na današnjem Bliskom istoku ovo je gesta koja itekako odjekuje.

Pa ipak, treba istaknuti i kolika je tu vidljiva mjera Putinovog pragmatizma. Usprkos lojalnosti koju je prema Putinu pokazao režim Bashara al-Assada, njega samoga se može žrtvovati kao pijuna u regionalnoj igri, ako to bude potrebno, da bi se njegovom režimu osiguralo najbolje šanse za preživljavanje i pobjedu. A upravo je to i glavni cilj Putinova djelovanja u Siriji. Šest mjeseci po otpočinjanju ruskih zračnih djelovanja, Moskva je uvelike ostvarila svoje ciljeve – očuvanje i jačanje uzdrmanog al-Assadovog režima.

Kao posljedica toga, 14. ožujka 2016. godine Putin je izdao zapovijed o povlačenju ruskih snaga iz Sirije. Zapadni diplomatski izvori su bili ujedno i suzdržani i iznenađeni tim Putinovim nenadanim potezom, budući su očekivali da će se ruske vojne snage ondje vjerojatno naći uvučene u dugotrajni sukob, kroz svojevrsno ponavljanje priče iz Afganistana. Međutim, Putin je iz proših grešaka ponešto naučio. Ipak, nekoliko je ograda na koje treba podsjetiti kad se spominje to rusko povlačenje. Budući da Zapadu načelno i nije bilo službeno priopćeno kolike su to snage uopće i bile odaslane u Siriju, tom istom Zapadu je onda teško i procijeniti koliko će trupa sada na kraju i ostati u toj zemlji. Nadalje, nije objavljen ikakav rok do kojeg bi se provelo potpuno povlačenje s bojišta. Drugim riječima, Putin je jedini koji odlučuje o broju trupa koje ostaju na terenu i u pripravnosti u Siriji. A što se potpunog povlačenja tiče, ta tema Putinu uopće i nije bila na pameti.

Dok je ruska državna televizija pratila to povlačenje s posebnom pompom, Nikolaj Pankov, zamjenik ministra obrane Ruske Federacije, naznačio je kako kampanja bombardiranja nije gotova. Na ceremoniji kojom je obilježeno povlačenje, on je rekao: “ruske letjelice koje ostaju u Siriji će nastaviti izvođenje misije“, i to ne isključivo na prostoru same Sirije. Ovdje je bilo posebno zanimljivo da su početkom lipnja, dugo nakon takozvanog povlačenja, u Siriji zamijećeni zrakoplovi Tu-142 ASW, koji su imali zadaću praćenja NATO brodovlja na Mediteranu. Time je za Ruske zračne snage dodan još jedan razlog za ostanak, uklopljen u opći plan zadržavanja pozicija i održavanja pripravnosti. Što je još i bitnije, protuzračni sustavi S-400 i Pantsyr-1 su također ostali ondje. Iako su se planeri ruskog djelovanja ondje pretežito koncentrirali na povlačenje efektiva pogodnih za djelovanja iz zraka po ciljevima na kopnu, kakvi su Su 24/25/34 (oko 30 letjelica), oni u isto vrijeme jačaju i svoje helikopterske resurse na terenu. Uz to, treba držati na umu i činjenicu da se već povučene efektive može vrlo brzo ponovo rasporediti na područja djelovanja, ako se za to ukaže potreba.

Pri tome, postojeća ruska zračna baza u Hmeymimu, u sirijskoj obalnoj pokrajini Latakia, kao i pomorske instalacije u sirijskoj luci Tartus, ostati će aktivne dokle god to bude potrebno. Putin je rekao: “obje se ove instalacije treba štititi s kopna, iz zraka i s mora“, a to traži određeni ostanak određenog kontingenta pripadnika Oružanih snaga Ruske Federacije. Po pitanju tog ostanka ruskih vojnih efektiva u Siriji, i Frants Klintsevich, prvi dopredsjednik ruskog Odbora za obranu i sigurnost, napomenuo je 11. kolovoza ove godine: “Nakon što se postigne sporazum o pravnome statusu Hmeymima, to će postati puna baza ruskih Oružanih snaga, sa svom potrebnom infrastrukturom“. Koliko je autoru poznato, taj pravni status do sada još nije utanačen.

Zaključno, treba istaknuti da Putin nije namjeravao iz Sirije povući sve ruske vojne snage, nego samo one od kojih više nema neposredne koristi – sa zadržavanjem mogućnosti da se i te sve snage zapravo može brzo vratiti u prostor djelovanja. Putinova dugoročna strategija bila je, a i nadalje je – zadržavanje ruskih baza u Siriji, bez obzira na razvoj događaja. Pri tome, te će baze biti dobro zaštićene, uz sposobnost čvrstog odgovora svima koji bi ih se usudili napasti.

 

* Gost autor je dr. Eugene Kogan, obrambeni i sigurnosni ekspert pri Gruzijskoj zakladi za strateške i međunarodne studije (Georgian Foundation for Strategic and International Studies – GFSIS).

* Ovaj je tekst priređen u sklopu suradnje “Udruge OBRIS – Obrana i sigurnost” s “Platformom za međunarodnu razvojnu suradnju Hrvatske – CROSOL”. Riječ je o aktivnosti koju podržava Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva kroz svoj program “Tematski fond – “Demokratizacija i razvoj civilnog društva 2.0”.

 

Content Protected Using Blog Protector By: PcDrome.