Hoće li Zapad biti preplavljen migrantima?

 

Jesu li barbari pred vratima? Marine le Pen, vođa francuske krajnje desne stranke National Front, bez sumnje misli da jesu. “Ako ništa ne poduzmemo“, rekla je prošle godine na skupu u Amiensu, “priliv migranata će biti poput invazije barbara u četvrtome stoljeću, a i sa istim posljedicama“. To bi bilo loše. Prema riječima sv. Orientusa od Aucha (antička Augusta Ausciorum, u Gaskonji), koji je živio tijekom toga događaja, „Širom sela i farmi, po svim područjima i putevima, kroz sve pokrajine, na svim cestama ma kuda one vodile, bila je smrt, tuga, ruševine, vatra i žalovanje“.

Marie le Pen u Amiensu započela kampanju pred prosinačke lokalne izbore, 20. rujna 2015. godine

Marine Le Pen u Amiensu započela kampanju pred prosinačke lokalne izbore, 20. rujna 2015. godine

Pariški politički establišment kolektivno je odbacio analogiju Marine le Pen (budući je to ipak Francuska, novine su se koncentrirale na ispravljanje njezine kronologije: invazije su se uglavnom događale u petom, a ne u četvrtom stoljeću). Unatoč svim njegovim govorima o izgradnji zida kako bi zaustavio prodor došljaka, Donald Trump je do sada odolio da se usporedi s carom Hadrijanom. Sve tamo od Pata Buchanana, nijedan američki potencijalni predsjednik nije Meksikance nazvao barbarima.

Pa ipak, internet je pun usporedbi između kraja Rimskoga carstva i sadašnjih događanja u Sjedinjenim Američkim Državama i Europskoj Uniji, a to primjećujem kad držim javna predavanja – tada me se redovito pita koliko ta dva perioda imaju zajedničkoga, i koliko bi nas to trebalo zabrinjavati. (Budući da sam i imigrant i povjesničar specijalist za Stari vijek, to me vjerojatno dopada više nego većinu drugih).

Odgovor na oba ova pitanja izgleda da je isti – „ne mnogo“. Ali i kada se to kaže, sama ta pitanja ostaju vrijedna postavljanja, budući da detalji iz njihovih odgovora mnogo toga zanimljivoga otkrivaju. No, što je to spomenute germanske migracije u prostore Rimskoga carstva činilo toliko različitima od današnje arapske migracije u Europu ili meksičke migracije u Sjedinjene Američke Države?

Usporedba reda veličina

Početi ću s omjerom. Da li je u petom stoljeću bilo više Nijemaca u seobi (relativno prema veličini populacije zemlje domaćina) nego Arapa ili Meksikanaca u 21. stoljeću? Možda iznenađujuće, ali dogovor je vjerojatno ne. Unatoč svim Hollywoodskim „sword-and- sandal“ serenadama, u kojima horde čupavih barbara gaze tanašne bojne linije legionara na granicama imperije, većina populacijskih kretanja u starom vijeku bila je zapravo vrlo mala.

British Museum čuva brojne nalaze iz ranog Anglo-saskog razdoblja

British Museum čuva brojne nalaze iz ranog Anglo-saskog razdoblja

Između 376. i 476. godine, u zadnjem stoljeću Zapadnog rimskog carstva, nekih 2 do 5 milijuna migranata ili osvajača prešlo je njegove granice. Carstvo je imalo oko 35 milijuna stanovnika, tako da imigranti nisu brojili više od 5 posto njegovog stanovništva tijekom tog stoljeća. Međutim, ta kretanja nisu bila podjednako raspodjeljena. Godine 376. velika grupa od oko 100.000 Gota, ili 0.25 posto populacije Carstva, prešla je Dunav u jednome navratu (uz dozvolu rimskih vlasti). Tijekom godina 406. i 407. deseci tisuća Germana  dodatno su prešli Rajnu, a 440-tih sličan broj Huna dospio je na Balkan (ovoga puta bez dozvole vlasti).

Najdetaljnije studije postoje o Engleskoj u 5. stoljeću. Nakon 408. godine su Angli, Sasi i Juti počeli migrirati preko Sjevernog mora. Naš najbolji literarni izvor (iako jako nepouzdan) redovnik Gildas, koji je živio stoljeće kasnije, opisao je to kao da su došljaci potpuno uništili Brite, a arheologija potvrđuje da je invazija imala razorne učinke. Ipak, novije DNK studije pokazuju da su Angli, Sasi i Juti tu zamijenili maksimalno 10 posto stanovništva u Britaniji.

Moderne se migracije kreću u istome redu veličina. Od 2010. je više od 3 milijuna izbjeglica sa Bliskoga istoka ušlo u Europsku Uniju. To predstavlja oko 0,6 posto udjela u njenom stanovništvu, koje broji oko 500 milijuna – što je skoro duplo od gotske najezde iz 378. godine. Sve u svemu, nekih 33 milijuna stanovnika EU rođeno je van njenih granica (6,6 posto od ukupnoga broja).

Londonski Brixton - multietnička zajednica useljenika s Kariba, ali i Portugala

Londonski Brixton – multietnička zajednica useljenika s Kariba, ali i Portugala

U Britaniji se anti-migrantska retorika koncentrirala protiv pridošlica iz same EU, posebno iz Poljske i Bugarske. Trenutno u Britaniji živi oko 3,2 milijuna imigranata iz same EU, ili 5 posto od ukupnih 64 milijuna stanovnika, a skoro svi su oni pristigli od ranih 1990-tih na ovamo. No, ako u obračun uključimo imigrante i iz svih ostalih krajeva, Britanija ih ima skoro 8 milijuna, dakle oko 12,7 posto ukupne populacije.

U međuvremenu, Sjedinjene Američke Države su pažnju koncentrirale na Meksikance, od kojih oko 11,7 milijuna (3,7 posto od ukupnih 320 milijuna) sada živi sjeverno od granice. Ukupna populacija SAD-a koja je rođena u inozemstvu sada iznosi 42,4 milijuna, ili ukupno oko 13,3 posto.

Ti su brojevi vrlo visoki prema standardima Staroga vijeka, iako su kanadski (19 posto) i australski (22 posto) još i viši. Kad bi ti brojevi bili jedino što se gleda, Le Pen bi mogla biti u pravu s tvrdnjom da je katastrofa već tu, neposredno iza ugla.

Kad se kulture sukobljavaju

Drugi očiti problem su kulturne razlike. Anti-imigracijski aktivisti stalno uvjeravaju da  su imigranti, čija se tradicija znatno razlikuje od tradicije njihovog novog doma, stvorili „Eurabiju“, „Londonistan“ i „Meksiforniju“, ugrožavajući time socijalnu koheziju Zapada.

Usporedbe sa starim vremenima su varljive. U posljednjih 30 godina sociolozi su prikupili masu podataka o modernim stavovima, ali o Rimljanima imamo samo mišljenja nekoliko bogatih ljudi koji su tada pisali do danas sačuvane tekstove i naše vlastite interpretacije arheoloških nalaza. Koliko za sada uopće možemo reći, davni i moderni sukobi kultura ne čine se baš iznimno različitima. U oba razdoblja neki se imigranti asimiliraju lakše od drugih (za Hune, nomade iz Centralne Azije, su Rimljani ustanovili da su posebno nepogodni), neke su društva došljake uklapala rado dok druga nisu – čak i ako je rimska verzija „inkorporacije“ mogla uključiti bacanje u ropstvo ili prisilno preseljenje.

Niti jedno društvo nije nikada bilo bez predrasuda. Ipak, arheologija pokazuje da su u rimskim graničnim područjima na djelu bili snažni procesi kulturne konvergencije. Mnogi su Germani u petom stoljeću već bili romanizirani prije nego što su migrirali, dok je mnogo rimskog stanovništva (posebno oni koji su živjeli blizu granica) već bilo poprilično germanizirano. Sela izvan Carstva bila su često tek siromašnije, prljavije i okrutnije verzije sela kakva se nalazilo unutar njega – jednako kao što danas gradovi južno od Rio Grande ili u Tunisu često nalikuju siromašnijim, prljavijim i nasilnijim verzijama gradova smještenih sjeverno od Rio Grande ili na Siciliji.

Pentagonov program privlačenja imigranata u vojsku

Pentagonov program privlačenja imigranata u vojsku

U Rimu, jednako kao i u SAD-u, vojska je imala važnu ulogu pri asimilaciji. Rimske su snage, poput američkih vojnih snaga danas, privlačile imigrante koji žele dobiti državljanstvo. Danas jednu šestinu kopnene vojske SAD-a čine pripadnici hispanskih naroda, a od 1982. ima i generale sa četiri zvjezdice hispano-podrijetla. Do 400. godine su već germanski vojnici osiguravali granice Rimskoga carstva od upada uglavnom germanskih imigranata, a obje strane vodili su pretežno germanski časnici (Flavije Stilihon, najveći rimski general u petom stoljeću, bio je napola German).

Niti ovdje nema nedvojbenog razloga za odbacivanje analogija koje iznosi Marine Le Pen: kulturološki sukobi u kasnom Rimskom Carstvu nisu bili ništa gori od onih u modernoj Europi i Sjevernoj Americi.

Naseljenici ili osvajači?

Klimatolozi za hladni period krive dvije velike i vremenski bliske erupcije vulkana oko 536. godine

Moguće je i da su se uzroci migracija i  namjere samih imigranata bitno razlikovale u oba ova slučaja, dovodeći i do različitih ishoda. Ali i opet, čini se da su sličnosti između antike i našeg vremena veće od razlika.

U oba slučaja su klimatske promjene igrale ulogu pri pokretanju seoba, iako su bile samo jedan faktor među mnogima. Peto stoljeće je doživjelo ne zatopljenje, već globalno zahlađenje. Pojava koju geolozi nazivaju „Dark Ages Cold Period“ je u klimatski umjerenoj Europi skratila vegetacijske sezone, a u stepama je isušila oaze o kojima su ovisili nomadi poput Huna. U tim istim stepama je to pokrenulo drugi faktor poznat iz modernih migracija: rat. Potreba za učestalijim seobama kako bi se našlo vodu izazvala je domino efekt – kada su Huni počeli seobu na zapad 350-tih godina, potjerali su Alane ispred sebe, a oni su pak pogurali Gote u Rimsko carstvo 376. godine.

Tada, kao i danas, većina se migranata selila zbog ekonomskih  razloga. Gradovi carstva su bili ogromni potrošači radne snage, dijelom i stoga što su bili toliko mučeni bolestima da su stalno trebali svježu krv za održavanje stabilne populacije. Mladi muškarci su stalno prelazili rimske granice u potrazi za slavom i bogatstvom. Iako to rijetko možemo dokumentirati, vjerojatno trebamo pretpostaviti da dok su se neki od onih uspješnih ubrzo vraćali kući u slavi, drugi su poticali prijatelje i obitelji ostavljene kod kuće da im se pridruže u Carstvu.

Povjesničari koji se bave tim periodom starine redovito razlikuju kretanja malih skupina mladih muškaraca u lovu za probitkom ili uspjehom, od kretanja većih rodbinskih grupa koje u veličini variraju od nekoliko obitelji pa sve do čitave gotske nacije. Mladi su muškarci dolazili i odlazili u stilu svojevrsne demografske inačice tzv. „Brownovih gibanja“, ali kad su jednom roditelji, žene i djeca ušli na prostor Carstva, sa svojom cjelokupnom imovinom u kolima, oni su pod normalno tu i namjeravali ostati te postati Rimljanima.

Papa Leo III, u Rimu kruni Karla Velikog za Rimskoga cara

Papa Leo III, u Rimu 800. godine kruni Karla Velikog za Rimskoga cara

Koliko mi možemo reći, gotovo nitko od onih koji su ušli u Carstvo nije to činio s namjerom njegova razaranja. Čak su se i Goti 376. godine samo željeli priključiti Carstvu i koristiti neke od njegovih dobrobiti. Nakon što je Zapadno Rimsko Carstvo prestalo postojati 476. godine,  vodeći ljudi germanskih kraljevstava koja su ga je zamijenila nastavili su sebe nazivati rimskim titulama i činiti sve što su mogli ne bi li izgledali kao Rimljani. Najveći od njih, Karlo Veliki, čak se okrunio kao rimski car u samom gradu Rimu na Božić godine 800. I ovdje opet ima očitih sličnosti sa suvremenim događanjima. Sirijci koji bježe od rata prelazeći Egejsko more ili Meksikanci koji bježe od siromaštva i prelaze pustinju Sonora po dolasku silno žele ili ostati neko vrijeme, ili postati građani Europske Unije odnosno SAD-a, a ne ih uništiti. Sve to je vrlo slično onome što se dogodilo prije 1500 godina.

Ove činjenice uzbunjuju; i baš kao što je rekla Le Pen, drevne i moderne migracije izgledaju uznemirujuće slično. Ali sada želim baciti pogled na jedno područje gdje su razlike među ovim situacijama ipak mnogo veće: na pitanje kontrole nad sredstvima razaranja.

Održavanje monopola nad silom

Po nekim svojim osobinama drevni i moderni primjeri tu opet izgledaju slično. Većinu vremena prije 378. godine – što je trenutak kada su dvije godine ranije u Carstvo pristigli Goti uništili rimsku vojsku kod Adrianopola (danas grad Edirne, blizu modernog Istanbula) i ubili cara koji ju je predvodio – Rim je imao punu vojnu dominaciju. Poput Vojske SAD-a i oni su tendirali preduhitriti neprijatelje napadima preko Rajne i Dunava; ali opet poput američkih snaga danas, ni njima nisu uvijek svi planovi polazili za rukom. Germanske zasjede su mogle biti jednako tako učinkovite kao i islamističke improvizirane eksplozivne naprave te bombaši samoubojice. Također, u mnogim je slučajevima Rim – baš poput SAD suočenih s Islamskom državom ili građanskim ratom u Siriji – puštao da se krvavi lokalni ratovi nastavljaju godinama, radije nego da je riskirao vlastito neposredno uplitanje u sukob. Ali kad bi tu Rim na kraju „skinuo rukavice“, neprijatelji obično nisu imali mnogo šansi.

Promjene su za Rim nastupile kada su Germani naučili kako ga poraziti na konvencionalnom bojnome polju. U svojim poznatim predavanjima „O otegnutome ratu“ Mao Ce-tung je tvrdio da se carstva može pobijediti kroz pažljivo eskaliranje nasilja. Najprije trebaju doći teroristički napadi. Kad vlasti krenu gubiti moć vrijeme je da se započne sa gerilskim ratovanjem. Ali gerilci, Mao je to znao, nisu mogli s vlasti srušiti neprijatelja; oni su samo trebali njegovu vojsku otjerati do ruba sloma. Tada bi gerilci trebali oformiti konvencionalne jedinice, poraziti imperij u bitci i zamijeniti ga.

Eskalacija se u davnini odvijala ponešto drugačije. Najprije je nastupao neorganizirani kriminal, rezultat djelovanja mladih ljudi pridošlih u carstvo došli zbog trgovine ili posla – koji su, kad ne bi našli traženo, isukali mačeve te krenuli krasti što im treba. Na to je slijedio bolje organiziraniji kriminal, kada su bande kretale pljačkati duž granica uzimajući sve što im se našlo pod rukom. Tek bi se tada dolazilo do konvencionalnog rata, kada bi tisuće obitelji dolazile u Carstvo, spremne boriti se za pravo na ostanak.

Lako je prerano eskalirati do konvencionalnog rata, kao što su to naučili kineski komunisti u 1930-tima, Vijetnamci 1968. i germanski osvajači u 160-tim i 350-tim godinama. Gotovo uvijek uspjeh dolazi samo ako se vladari uređenih država okrenu jedan na drugoga, stavljajući uspjeh u svojim internim borbama ispred interesa obrane čitave državne cjeline. Poraz koji je doživio Rim od Gota 378. godine uvelike je bio rezultat propusta istočnih i zapadnih rimskih vladara da se međusobno podrže – a i čak nakon Adrianopola, germanske vojske rijetko su pobjeđivale ako Rimljani ne bi bili u građanskome  ratu (u kojima su i bili većinu vremena tijekom tih godina).

Britanija je tu sjajan primjer: vojnoj pobuni protiv Rima 350. godine uslijedile su invazije koje su bile odbijene tek nakon niza teških bitaka. Ali, nakon što je Rim između 383. i 407. godine iz te provincije povukao svoje trupe, ne bi li ih iskoristio u građanskome ratu – Angli, Sasi i Juti brzo su pregazili Britaniju. Iako nitko zapravo nije želio takav ishod stvari, unutar idućih 70 godina je i čitavo Zapadno Rimsko Carstvo prošlo jednako, po tom uzoru.

Ako možemo generalizirati temeljem iskustava iz slučaja Rima, Le Pen je u krivu. Niti najveće migracije nisu prijetnja nacionalnoj sigurnosti ukoliko one na svome poprištu ne uspiju zadobiti i konvencionalnu vojnu dominaciju, što je trenutno nezamislivo. Nažalost, i u Rimu je to sve do 360-tih godina također bilo nezamislivo.

Presudan faktor u padu Rima bio je slom države. Sve dok su se vladajuće elite uspijevale držati zajedno, i dok je vojska održavala red uzduž i unutar državnih granica, migracije nisu mogli ugroziti Carstvo. Ali kad se vladajuća elita jednom razlomila, a vojska prestala obavljati svoje dužnost, sve to se je vrlo brzo promijenilo. Samo se možemo nadati da centrifugalne sile koje trenutno razdiru Europsku Uniju ne predstavljaju prvi korak u jednoj sličnoj priči. Le Pen bi to trebala imati na umu kada se raduje britanskome odlasku i obećaje Francusku povesti istim putem.

 

Autor ovoga teksta je britanski povjesničar i arheolog Ian Morris, trenutno aktivan na američkome sveučilištu Stanford (Jean and Rebecca Willard Professor of Classics). Članak je napisan za američki specijalizirani portal Stratfor (https://www.stratfor.com/), na kojem je objavljen 7. rujna 2016. godine pod originalnim naslovom “Is the West Being Overrun by Migrants?”. U originalu je tekst dostupan na internetskoj adresi: https://www.stratfor.com/weekly/west-being-overrun-migrants?id=be1ddd5371&uuid=c2b9d0d1-7bba-4617-ad60-295c3536fc61

 

Content Protected Using Blog Protector By: PcDrome.