Utorak, 27. lipnja, ujedno je i 489. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Iako je zadnjih dana pažnja svjetske javnosti uvelike bila usmjerena na samu Rusku Federaciju i tamošnji sukob postrojbi privatnog vojnog poduzeća Wagner s vlastima u Moskvi, to sve praktično pa nije imalo mnogo direktnih odraza na bojišta u Ukrajini. Iako je ondje zadnja dva dana vladao ponešto sporiji ritam borbenih događanja, to je vjerojatno imalo više veze s privremenim pogoršanjem vremena i jakim kišama, nego nekakvim apelima zapadnih saveznika – za koje se u međunarodnim medijima navodilo kako su od Ukrajine tražili suzdržanost ne bi li se izbjeglo ikakvo javno povezivanje Jevgenija Prigožina i njegovih poteza s EU/NATO krugovima.
Ipak, od kraja prošlog tjedna pa do danas u više su navrata bilježeni ruski zračni napadi po ukrajinskim ciljevima. Tako je u subotu 24. lipnja bilo lansirano 40 raketa Kh-101/555 s Kaspijskog mora, još 9 raketa Kh-22 iz bombardera Tu-22M3 i dvije rakete 3M54 Kalibr s Crnog mora (uz još i nekoliko kamikaza-dronova Shaheed-136/131 i dva projektila sustava S-300 u modu gađanja kopnenih ciljeva). Od toga svega navodno su bili srušeni dronovi, svih 40 Kh-101/555, te jedan Kalibr – dok se za Kh-22 čulo da su pogodile ciljeve oko Djepropetrovska i Krivog Riha. Tada su rakete sustava S-300 gađale mete u Zaporižju, jednako kao i u nedjelju 25. lipnja kada ih je bilo zabilježeno šest komada. U ponedjeljak 26. lipnja sve je to nastavljeno s tri rakete 3M54 Kalibr s podmornica u Crnom moru kojima su gađali Odesu (dvije navodno uništene, a jedna pogodila nekakvo skladište), te još 8 kamikaza-dronova Shaheed-136/131 s istočne obale Azovskog mora, od kojih je izgleda 7 bilo srušeno, dok su 3 projektila iz sustava S-300 pogodila neke ciljeve. Utorak 27. lipnja svjedočio je daljnjim raketiranjima sustavom Kh-22 po Poltavskoj oblasti, u okrugu Kremečuk, ali izgleda bez pogodaka ikakve bitnije infrastrukture.
Borbe na kanalu kod Kurdjumivke
Što se stanja na bojištu tiče, u više zona su nastavljeni ukrajinski napadi, dok se u drugima i Ruska Federacija opet nalazila na potezu. Nije sporno da se zadnje vrijeme Ukrajina koncentrirala na prostor oko okupiranog grada Bahmuta, gdje se bilježe intenzivne borbe sjeverozapadno od grada (redukcija okupirane zone uz cestu M-03, u zoni oko sela Orihovo-Vasilivka, Berhivka, Jagidne) – ali i južno od grada, gdje se branitelji postupno približavaju okupiranim selima Klišćivka, te Kurdjumivka i Ozarjanivka (kod kojih su navodno oslobodili i zapadnu obalu kanala „Siverski Donjec – Donbas“). Osim navoda o stavljanju naglaska na zonu oko Bahmuta, ukrajinski izvori spominju i da se tu u borbu opet uvelo ruske padobrance radi stabilizacije bojišta – što je još jedna prilika borbenog vezivanja mobilnih pričuva agresora kao pozitivnog preduvjeta za napadna djelovanja negdje drugdje. Jednako se tako bilježilo i manja ukrajinska napredovanja oko Avdiivke (u subotu 24. lipnja je sa zadrškom objavljeno oslobođenje pojedinih položaja oko Krasnogorivke), te jugozapadno od Velike Novosilke – gdje je u zoni do sada najopsežnijeg novog oslobađanja u ponedjeljak 26. lipnja (također s namjernom zadrškom) objavljeno oslobađanje minskim poljima okruženog ruskog uporišta Rivnopil. Iako je bilo vijesti o manjim pomacima bojišta južno od Orihova (od Novodanilivke prema Robotine) u Zaporiškoj oblasti, posebno je zanimljiv i navodni prijelaz rijeke Dnjepar kod srušenog Antonivskog mosta, sjeveroistočno od grada Hersona. Iako nije jasno o koliko se velikim ukrajinskim snagama radi, spominjao se i prijevoz nekoliko tenkova skelom preko rijeke, a navodno su u nedjelju 25. lipnja borbe trajale u potezu od nekoliko kilometara nasuprot Hersona, gdje od Rusa okupiranu obalu Dnjepra krase nizovi vikendica (istoimeno mjesto Dače). Jednako je nejasno i stanje u mjestu Marinka kod Donjecka, gdje ukrajinski izvori navode nastavak agresorskih napada, iako se ondje ujedno spominjalo i odlazak s bojišta barem dijela boraca čečenske postrojbe „Ahmat-Vostok“ – koji su bili sustavno izvađeni iz borbe i poslani na istok ne bi li u kretanju sreli pobunjene borce Wagnera (što im većinom nije uspjelo, iz više ili manje „objektivnih“ razloga).
HIMARS na Novu godinu 1. siječnja 2023.
Iako su ruske snage proteklih dana nastojale napadati i sjeverno od Bahmuta, u zoni od Soledara (Rozdolivka-Vesele i onda na sjeveroistok prema Spirne) do Siverskog Donjeca, ondje se nije bilježilo bitnije pomake – jednako kao ni u borbama sjeverno od rijeke Siverski Donjec (okolica Bilogorivke na južnoj obali, ili od okupirane Kremine sjeverno prema ruskom uporištu Svatove, posebno u prostoru istočno od Stelmahivke). Kao i na ostatku ukupnih bojišta u Ukrajini, dio zasluga za takvo stanje pripada i postrojbama koje ondje borbeno koriste precizne zapadne sustave višecijevnih lansera raketa tipa HIMARS, za koje je u petak 23. lipnja „proslavljena“ prva godišnjica na bojištima u Ukrajini. Iz ruskih se izvora moglo čuti kako je tijekom tih godinu dana sustavom HIMARS bilo ispaljeno barem 340 projektila na infrastrukturu marionetske „Donjecke Narodne Republike“ (DNR), dok je njih barem oko 800 bilo usmjereno na tzv. „Luhansku Narodnu Republiku“ (LNR). No dok je baš HIMARS bio ključan u lanjskom zaustavljanju ruske logistike i velikim eksplozijama raznih vojnih skladišta agresora – danas su takve mete ipak dublje u pozadini, te tijekom zadnjih tjedana na meti britanskih raketa Storm Shadow. Jedan takav raketni udar kojeg treba opet spomenuti je i onaj od 22. lipnja na cestovne mostove kod kontrolne točke Čongar, na spojnici Krima i okupirane Hersonske oblasti. Tim je potezom – uz već višestruko napadane željezničke veze na tom smjeru – sada bitno otežana i ruska cestovna logistika na čitavom južnom bojištu u Ukrajini. Zato i nije čudilo da se već u petak 23. lipnja ondje vidjelo postavljanje pontonskog prelaza ispod teško oštećenih mostova, čiji će popravci izgleda biti duži od planiranih (najmanje dva do tri tjedna, ako ne i duže). Radovi na obnovi službeno su počeli u nedjelju 25. lipnja, a samo dan kasnije s ukrajinske se strane čulo kako je ta zona pod konstantnim nadzorom i paljbom – po uzoru na način kako se lani za vojni promet zatvaralo mostove preko Dnjepra u Hersonskoj oblasti – što bi lako moglo imati ozbiljnog utjecaja na agresorsku logistiku u okupiranim dijelovima Hersonske te Zaporiške oblasti.
Fenomen Wagner
Ne može se govoriti o stanju u i oko ratišta u Ukrajini a da se ne osvrnemo na događanja koja su posljednjih dana u Ruskoj Federaciji pokrenuli Jevgenij Prigožin te njegovo (ali i paradržavno) vojno poduzeće Wagner. Iako je suštinski nastalo na prostoru Ukrajine, poduzeće Wagner je proteklih godina svoju reputaciju steklo pretežito u Siriji, Libiji i širom Afrike, gdje se za račun Rusije i svojih vlasnika sudjelovalo u borbama te iskorištavalo prirodne resurse. No od lanjskog proljeća Wagner se vratio u Ukrajinu, te je tijekom zadnje godine predstavljao osnovu jurišnih snaga tamošnjih agresora – gdje su postupno nestajale sve dileme koliko ta organizacija zapravo usko radi s državom Rusijom, kakvi god bili konkretni oblici njihova pravnog registriranja ili ustroja. Jednako tako nije bilo teško ni pratiti javni te politički uspon vlasnika Wagnera, notornog Jevgenija Prigožina – koji je od razbojnika, preko ugostitelja, postao jednim od najbitnijih faktora svih novijih ruskih vojnih pobjeda u Ukrajini. Iako je svih ovih mjeseci Prigožin ustrajno gradio svoj javni lik i djelo, pretežito na oštrim (uglavnom i vulgarnim) kritikama ruskog vojnog sustava – malo je tko mislio da bi se ta osoba mogla tek tako oteti državnoj kontroli, kako se to na kraju dogodilo u petak 23. lipnja ove godine.
Wagner objava o “tuvanskom degeneriku” na čelu Ministarstva obrane RF
Izgleda da povod za njegovo odbijanje poslušnosti, a onda i praktičnu vojnu pobunu Wagnera, treba tražiti u odlukama Ministarstva obrane Ruske Federacije od 10. lipnja – prema kojima sve privatne vojne kompanije u Ukrajini moraju sklopiti ugovor s Ministarstvom, integrirati se u ruske vojne strukture na bojištu, te time okončati dosadašnje samostalno djelovanje (poslovanje) ondje. Zadnjih je tjedana Prigožin jasno odbijao poslušati ove naloge i podčiniti se baš onima koje je najviše kritizirao (ministru obrane Sergeju Šojguu, kojeg iz Wagnera zovu „tuvanski degenerik“ i načelniku Glavnog stožera OS RF Valeriju Gerasimovu). Dok se iz nekih izvora čuje kako se već tijekom prošlog tjedna registriralo čudno okupljanje ljudstava i tehnike poduzeća Wagner na granicama okupiranih dijelova Ukrajine prema Rusiji, sve to se još moglo tumačiti njihovim odmorom u pozadini nakon dugotrajnih borbi oko Bahmuta i na još nizu borbenih pravaca. No, nakon žestokih kritika vlasti u još jednom video-intervjuu ovoga petka – stvari su se promijenile iza 21 sat s objavama Prigožina o raketnim napadima regularne ruske vojske na baze Wagnera, te brojnim žrtvama. Dok su te navode ruski službeni izvori odmah počeli demantirati, i sve ono što je konkretnije na tu temu u javnost došlo iz samog Wagnera izgledalo je namješteno i upitno. Pa ipak, ubrzo je registrirano masivno pokretanje Wagnera iz Ukrajine, na što su ruske vlasti prvo reagirale konzultacijama političkog i vojnog vrha, a onda i navodima o otvaranju kaznenog postupka protiv Prigožina, a radi „pozivanja na oružanu pobunu“.
Prigožin u zapovjedništvu Južnog vojnog okruga u Rostovu na Donu
Iako se vrlo brzo počelo okupljati postrojbe Rosgvardije i specijalne policije (SOBR), takve su lako opremljene formacije bile potpuno nedorasle teškoj tehnici i iskusnom jurišnom pješaštvu koje je pokrenuo Prigožin u okviru Wagnera. Njegove su snage do ranoga jutra upale u Rostov na Donu, te ondje preuzele okvirni nadzor nad gradom i zapovjedništvom Južnog vojnog okruga OS RF – iz kojeg se operativno rukovodi glavninom ruskog ratovanja u Ukrajini – da bi se onda tijekom subote 24. lipnja krenule u više kolona kretati i načelnim smjerom autoceste M-4, koja nakon oko 1.100 km završava u Moskvi. Tog su jutra, osim prvih izjava iz sigurnosne službe FSB kako je sve to „ubod u leđa“ ruskim vojnicima na bojištima Ukrajine – proglašene i izvanredne mjere („režim antiterorističke operacije“) prvo u nizu ruskih oblasti na trasi ove autoceste, a onda i u samoj Moskvi, gdje se krenulo okupljati razne postrojbe vjerne predsjedniku Vladimiru Putinu. Na borce Wagnera se apeliralo i i z ruskog Ministarstva obrane, čiji je čelnik Šojgu u petak navečer navodno osobno pobjegao iz Rostova na Donu uoči tamošnjeg dolaska Prigožina i Wagnera.
Napad na Wagner-kolonu u kretanju
Tog jutra su se stvari zaoštravale gotovo iz sata u sat – tako je napravljen i pretres kompleksa Wagner u Sankt-Peterburgu, gdje je zaplijenjena i velika količina gotovog novca (za kojeg je Prigožin tvrdio da je namijenjen za plaće njegovih ratnika) – dok su snage Wagnera u kretanju srušile i niz ruskih vojnih letjelica koje su im navodno prijetile (izgleda 6 helikoptera i barem jedan avion). Tog jutra se i predsjednik Putin obrati javnosti nakon preko 12 sati šutnje, a Prigožina i njegove borce optužio je za oružanu pobunu te izdaju – prijeteći ujedno oštrim kaznama za sve sudionike. Do prijepodneva u subotu 24. lipnja snage Wagnera su navodno preuzele kontrolu i u Voronježu, već drugom po redu oblasnom središtu, te su nakon borbi nastavile u Lipecku oblast i dalje prema Moskvi – gradu u kojem su se užurbano pripremali obrambeni položaji na prijelazima autocesta „Don“, „Ural“ i „Krim“ preko rijeke Oka i tamošnjim mostovima. Za to se vrijeme u Moskvi krenulo masovno otkazivati događanja, uvedeni su neradni dani do utorka 27. lipnja, a iako se čečenski vođa Ramzan Kadirov izričito solidarizirao s Putinom, njegove snage tek su se sporadično susretale sa snagama Wagnera u kretanju. Postalo je nejasno i da li se sam Putin te Dmitrij Medvedev više nalaze u Moskvi, gradu iz kojeg je krenuo bijeg civila i koji se naizgled pripremao za odbijanje napada snaga Wagnera – za koje je Prigožin tvrdio da ih je u dolasku oko 25.000, dok su ozbiljniji izvori spominjali između 4 i 8 tisuća ljudi, u više kolona, s velikim brojem vozila i teže vojne tehnike (među ostalim i PZO koji je u jednome danu oborio više ruskih vojnih letjelica nego Ukrajinci u mjesec dana).
Dok su sve zapadne zemlje jako pazile da ih se niti načelno ne poveže s događanjima u Rusiji, i dio partnera službene Moskve ogradio se od tamošnjih unutarnjih problema, a tek su rijetki navodno ponudili pomoć. Među njima treba istaknuti i Bjelorusiju, čiji je čelnik Aleksander Lukašenko tijekom subote krenuo posredovati između Putina i Prigožina. Nasuprot brojnim očekivanjima – to je posredovanje do večeri u subotu 24. lipnja postiglo načelan sporazum – iako je zapravo ostalo nepoznato što je tu utržio posrednik Lukašenko, ali i čime se kupilo barem privremeni predah za Wagner i Prigožina, te odustajanje Putina od oštrog obračuna s pobunjenicima i nacionalnim izdajicama koje je prozivao. Uglavnom, do kasne večeri u subotu, Prigožin je već krenuo objašnjavati kako njegov „marš na Moskvu“ zapravo nije bio pobuna nego tek prosvjed, a osoblje te vojna tehnika Wagnera krenula je napuštati Rostov na Donu, uz veselje i podršku lokalnog stanovništva koja je Putinu u Moskvi vjerojatno posebno neugodno sjela na želudac. Iako se navodilo kako Wagner odlazi natrag u svoje kampove – nitko se nije potrudio objasniti koje to kampove, budući su samo dan ranije tvrdili kako su oni razoreni u vojnim napadima, te prepuni Wagner-žrtava (koje se također nigdje više nije spominjalo) – da bi Prigožin tek u ponedjeljak 26. lipnja popodne spomenuo oko 30 mrtvih te više ranjenih u ruskim zračnim napadima na kolone Wagnera. Doduše, jednako se glatko prešlo i preko barem 13 poginulih vojnih pilota čije su letjelice tada bile srušene, uz tek povremena nagađanja o tome hoće li Putin nakon čitave ove pobune ipak smijeniti Šojgua ili Gerasimova (naravno uz navode ovih ili onih potencijalnih nasljednika). Iako su se snage Wagnera čitavu nedjelju 25. lipnja polagano povlačile s prilaznih pravaca Moskvi, tek je postupno postalo jasno i da se Jevgeniju Prigožinu barem privremeno dopustilo odlazak u Bjelorusiju, zajedno s onim ljudima iz Wagnera koji ne žele ostati u Rusiji i potpisati vojne ugovore s tamošnjim Ministarstvom obrane. To bi trebalo značiti i obustavu kaznenog postupka protiv Prigožina, dok makar i spomen snaga Wagner u Bjelorusiji tek počinje izazivati nervozu među susjedima te države – kako na Baltiku, tako i u Poljskoj.
Dok su u ponedjeljak 26. lipnja počela i ukidanja „režima protuterorističke operacije“ u oblastima gdje se te mjere naglo uvelo – ostalo je za primijetiti i zakonodavni napor u ruskoj Državnoj dumi, kojim se za ubuduće nastoji spriječiti nastajanje neke nove snage u razmjerima poduzeća Wagner, među ostalim i zabranom direktne popune njihovih borbenih redova zatvorenicima – budući da se najednom ustanovilo kako je „ideja o privatnim vojnim tvrtkama posuđena sa Zapada i ne odgovara ruskoj vojnoj i političkoj kulturi” (po riječima Vladislava Surkova, bivšeg pomoćnika ruskog predsjednika). Do tada su vlasti u Moskvi počele ponovo funkcionirati – u javnosti se pojavio i Šojgu, dok se kasno navečer u ponedjeljak 26. lipnja i od Putina javno čulo okvire postignutog dogovora, uz začudnu dozu tolerancije te prividnog oprosta. Tijekom utorka 27. lipnja postalo je jasno i da će neka vrsta Wagnera nastaviti poslovati i u Africi (Mali te Srednjoafrička Republika), dok je Prigožin izgleda svojim avionom uspješno stigao u Bjelorusiju, te je ondje smješten u hotelu u Minsku, dok je FSB o njemu okončao istragu po pitanju oružane pobune. Teška vojna oprema snaga Wagner navodno se prebacuje u ruke ruskih Oružanih snaga, a nagađa se da bi njome na kraju mogle završiti ojačane i postrojbe Rosgvardije – donedavne žandarmerije, koja bi sada lako mogla početi prerastati u još jednu novu, paralelnu vojsku uz regularne trupe Ministarstva obrane Ruske Federacije.
Donacije i pomoć Ukrajini
Treba zaključiti kako je pobuna vojnog poduzeća Wagner u Rusiji praktično trajala previše kratko (ugrubo 24 sata) da bi se direktno odrazila na stanje po bojištima u Ukrajini. Naime, niti je Wagner zadnjih tjedana više bio noseća snaga ruske navale, niti su s bojišta povlačene bitnije snage da ih se suzbije i obuzda. No, čitava ta situacija itekako je pokazala da Ruska Federacija više nije politički monolitna sila, te da žrtve na bojištu te opskrba vojske barem formalno imaju utjecaja i na sam mir te ustroj Rusije. Zato ne čudi ni da se niz država našao time potaknutim da Ukrajini pruži daljnju pomoć u savladavanju ratnih izazova i vojnom opremanju.
Tako je Švedska u ponedjeljak 26. lipnja najavila novi paket humanitarne pomoći vrijedan 380 milijuna švedskih kruna (oko 35 milijuna američkih dolara), prvenstveno za otklanjanje posljedica nastalih razaranjem velike brane kod Nove Kahovke 6. lipnja ove godine. Za razliku od njih, Australija je istoga dana svoj paket vrijedan oko 110 milijuna dolara podijelila na vojnu pomoć (70 vozila, od toga 28 oklopnjaka M113, 14 lakih vojnih vozila i 28 MAN kamiona s 14 prikolica, te topničko streljivo kalibra 105mm) i civilni dio u iznosu od oko 10 milijuna za humanitarne potrebe. Samo dan kasnije stigle su vijesti i o novom paketu vojne pomoći iz Sjedinjenih Američkih Država, ovoga puta u vrijednosti od oko 500 milijuna USD. Tu je povlačenjem robe direktno iz zaliha pojedinih tijela državne uprave (Presidential Drawdown uthority – PDA) formiran 41. paket pomoći, koji među ostalim sadržava dodatne rakete za PZO sustav Patriot i Stinger i VBR sustav HIMARS, inženjerijske eksplozive i opremu za borbeno razminiranje, topničko streljivo kalibra 105 te 155 mm, 30 oklopnjaka Bradley i 25 vozila Stryker, protuoklopne rakete sustav TOW, Javelin i AT-4, proturadarske rakete HARM te drugo precizno zrakoplovno naoružanje, oko 22 milijuna komada streljiva za pješačko naoružanje i granata, opremu za noćna djelovanja i održavanje vozila, te razne rezervne dijelove i drugu vojnu opremu. Dok je to sve neposredno iskoristivo u Ukrajini tijekom nadolazećih dana, ponešto će duže trajati isporuka 14 tenkova Leopard 2A4, koje je za Ukrajinu pri njemačkom koncernu Rheinmetall kupila Nizozemska. Ta će njihova oklopna tehnika na bojišta Ukrajine početi pristizati u siječnju 2024. godine, da bi kompletna pošiljka ovih vozila bila isporučena tijekom iduće godine, temeljem ugovora vrijednog troznamenkaste sume u milijunima eura, zaključenim uz posredovanje i njemačkih vlasti. Kako stvari stoje na bojištima širom Ukrajine, takvih bi poslova trebalo još mnogo.
* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 28. lipnja 2023. pod nazivom “U sjeni Prigožinova marša stvara se paralelna vojska! Evo koga šalju da stabilizira bojište…” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/u-sjeni-prigozinova-marsa-stvara-se-paralelna-vojska-evo-koga-salju-da-stabilizira-bojiste-15349818
