Kad u prvim danima agresije Rusija nije uspjela slomiti otpor Ukrajine ulaskom u Kijev, eliminirati izabranu vlast, postaviti svoje marionete i de facto okončati ukrajinsku državu, a Ukrajince i službeno proglasiti Malorusima, strategija se mijenja pa agresor prelazi na doktrinu „spaljene zemlje“. Mislim da će zbog povijesne mitomanije Vladimir Putin ipak nastojati sačuvati najstariji dio Kijeva kao nekadašnju prijestolnicu Kijevske Rus’. To je samo mišljenje, jer i on može poželjeti izgraditi „stariji i ljepši Kijev“ kao i lumeni s naših prostora „stariji i ljepši Dubrovnik“.
Krštenje Vladimira Velikog 988. godine (Viktor Vasnecov, 1848.)
Uz razvlačenje ukrajinskih snaga na sjeveru, sjeveroistoku i dijelom istoku, glavne operacije se izvode na jugoistoku i jugu sa stalnim pritiskom iz odmetničkih pokrajina. Cilj je jasan, Ukrajini uzeti more i ako rat ne uspije u potpunosti – ostatke ostataka učiniti neodrživim, ovisnim o Rusiji i čekati novu prigodu. Početni strateški cilj je bez sumnje bio osvojiti i u nekom obliku anektirati Ukrajinu. Sad bi cilj mogao biti uspostaviti novu granicu na rijeci Dnjepar uz zauzimanje cijele ukrajinske crnomorske obale i povezivanje s odmetničkom moldovskom pokrajinom (Pridnjestrovlje ili Transnjistrija), gdje Rusija ima svoje snage i instaliranu marionetsku vlast. Nakon razaranja Mariupolja i uspostave kopnenog koridora uz Azovsko more, pritisak će rasti prema Zaporižju i Dnjipru a iz Harkiva prema Poltavi. Svi ti prodori imaju za cilj ovladati lijevom obalom rijeke Dnjepra.
Što bi bilo nakon kapitulacije u istočnoj Ukrajini teško je i zamisliti. Vjerojatno bi Rusi ostaviti koridor za povlačenje. Ne zbog Ukrajinaca nego zbog opasnosti od odsudne bitke, bitke bez predaje i velikih vlastitih gubitaka. Možda i najvažniji bliski cilj je izolacija, neutralizacija i zauzimanje Odese. Pad Odese imao bi vrlo negativan učinak na moral ukrajinskih oružanih snaga i Ukrajinaca u cjelini. Također bi se povećao pritisak na Moldovu i Rumunjsku, te posredno na Bugarsku i Tursku. Ruske desantne/amfibijske sposobnosti nisu na nekoj velikoj razini, ali stalnim prijetnjama vežu dio snaga na sebe i na taj način slabe ukrajinske snage za obranu Mikolajeva i pomažu prodor prema jugu i jugozapadu, prema Odesi, ali i prema zapadu i sjeverozapadu prema Moldovi. Ako bi ruske snaga uspjele učvrstiti svoje pozicije Odesi „iza leđa“ grad bi mogao biti ugrožen, pa i zauzet s kopna uz sudjelovanje helikopterskih zračno-desantnih snaga s Krima. Nakon toga i razminiranja plovnih ruta kroz minsko polje, iskrcale bi se mornaričke snage s desantnih brodova, preuzele grad, a kopnene snage bi se oslobodile za daljnja djelovanja između Dnjepra i Dnjestra s mogućnošću zauzimanja Moldove.
Sadašnjom blokadom Odese i ostalih ukrajinskih luka sprječava se izvoz žita (i ne samo žita) kao važnog izvoznog proizvoda. Prema nekim podacima tamo se nalazi više od sto brodova. Ovom blokadom šalje se i poruka svijetu kako mu Rusija – uz abnormalne cijene energenata – nudi glad ili kupnju žita od Rusije. Popuštanjem Rusiji pristaje se na financiranje ruskog rata. Dolazi se u jako čudnu situaciju financiranja ruske agresije i ukrajinskog otpora. Sad su jasno vidljive posljedice pohlepe nekih europskih država, vjerovanje Rusiji i preveliko vezanje na njihove skoro neiscrpne energetske resurse. Plin, nafta i ugljen postali su najmoćnije rusko strateško oružje, snažnije od svih „nezaustavljivih“ ruskih oružja. Vezano za Odesu i miniranje mora, Rusija ubacuje u igru mogućnost da ukrajinske morske mine doplutaju do Bospora i ugroze pomorski promet. To je svakako moguće, jer „oslobađanje“ sidrenih mina mogu činiti i ruski protuminski ronioci – time iste postaju nekontrolirane i opasne, a morske struje su kao i dosad. Ipak, treba se zapitati nije li to priprema ruskog zatvaranja Bospora i sprječavanja ulaska ratnih te trgovačkih brodova NATO i drugih zemalja u Crno more, ujedno uz upozorenje crnomorskim državama da se ne usude raditi protiv ruskih interesa, a posebice ne u korist Ukrajine!?
Koliko je u Ukrajini ruskih vojnika, a koliko spavača?
U konačnici ishod rata bi mogla odlučiti veća upornost Zapada ili Rusije. Za nadati se da će heterogeni Zapad, usprkos nekima, izdržati više i dulje od praktički bar za sad monolitne Rusije. Čast izuzecima, ali ih na žalost nema u dovoljno velikom broju. Većina se ponaša kao oni što u tenkovske cijevi stavljaše cvijeće kad krenuše razarati Vukovar. Razlike su u nijansama uzrokovane snagom agresora. Prema uspješnom i ne toliko preciznom ruskom „pronalasku“ za Ukrajinu važnih mjesta s oružjem i streljivom te živom silom, sigurno postoje ruske uhode i suradnici u tim napadima. Ti još prije rata spominjani ruski „spavači“ su se očito probudili i toliko su budni da su im oči crvene i nateknute jer „neprijatelj“ nikad ne spava, pa i oni moraju biti budni.
Rusija u kretanju, od Ivana IV Vasiljeviča “Groznog” nekad, do Vladimira Vladimiroviča Putina danas
Kijev – osluškivanje zvukova borbe
Pregovori će biti teški i ako se Ukrajina vojno ne obrani – mogli bi za nju biti ponižavajući. Sve ili skoro sve što bude pod ruskom okupacijom nakon primirja moglo bi dugo ili trajno ostati „rusko“. Ovo je definitivno imperijalizam našeg vremena u stilu Ivana Groznog (Sibir), Nikolaja II (Ukrajina) i drugih ruskih, sovjetskih vladara i ponovo ruskog Cara. Ovo je imperijalizam „Cara“ Putina, službene Rusije i nažalost većine glasnog dijela Rusa. Nadati se je da je u tihom dijelu većina progresivna i da će se pravovremeno i gromoglasno izjasniti protiv rata.
Nadati se je dobro, ali se na nadu ne može i ne smije osloniti. Ova imperijalna politika leži u vjekovnom ruskom imperijalizmu i od njega se skoro nemoguće osloboditi jer su osvojene zemlje (prostor) kopneno vezani s europskom Rusijom. A takva Rusija bi podjelu svijeta po načelu nekadašnjih Haushoferovim panregijama, prilagođenih novim stvarnostima i odnosima u svijetu. Nekad su Njemačka i Rusija po Haushoferu (ako se ukaže prilika samo Njemačka) trebale vladati glavnim dijelovima svjetskoga kopna, Euroazijom i Afrikom, Arktikom i Antarktikom. Sad je to drugačije jer na putu od Rusije prema Indopacifiku su moćne i velike države Kina i Indija. Nova „panregija“ u kojoj bi Rusija bila dominantna je glavna euroazijska kopnena masa od Kurila do Atlantskog oceana. Ako ne baš sve to, onda barem preko Ukrajine i Moldove, pravoslavnom poveznicom do Cipra. Sličnu tezu iznio je i Samuel P. Huntington u svojo knjizi „Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka“.
* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini
