Utorak 11. travnja ujedno je i 412. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Dok je na bojištima vrijeme proljetno, oblačno s dosta padalina, a takvo bi trebalo ostati i do pred kraj tjedna – već se jasno nazire i početak bujanja vegetacije. Time nastaje zeleni pokrov koji će idućih tjedana uvelike pomoći maskiranju vojnih postrojbi pred sredstvima izviđanja iz zraka, dok se uskoro očekuje i primjetnije sušenje tla koje će omogućiti i prohodnost mimo uređenih cesta. Do tada treba zamijetiti kako blagdan Uskrsa prema gregorijanskom kalendaru baš i nije donio primirje na bojišnici – a otvoreno je pitanje hoće li iole drugačije biti i za koji dan kada će se slaviti Uskrs i po julijanskom kalendaru.
Podsjetimo li se sličnih očekivanja iz doba Božića, usprkos čak i jednostranim ruskim pričama o nekakvom prigodnom primirju, tada se rat nastavio nesmanjenom žestinom, uz tek možda ponešto korištenja manjeg intenziteta borbi za premještanja trupa i njihovu interventnu opskrbu. S obzirom na vremenske prilike na bojištima istoka, jugoistoka i juga Ukrajine, ne čudi da protekli dani nisu bili obilježeni posebno žestokim sukobima na većini dužine fronte – gdje su zone intenzivnije aktivnosti i nadalje pretežito koncentrirane (1) na potez od Svatova do Kremine (s posebnim naglaskom na prostor zapadno od Kremine, gdje ruske snage već duže nastoje napredovati prema Limanu), zonu oko okupiranog Donjecka – konkretno okoliš ukrajinskih uporišta (2) Avdiivka i (3) Marinka – te (4) središnje pozicije oko grada Bahmuta, koji je i sam za sebe veliko urbano bojište.
Unatoč nastavku kopnenih napada, nije se bilježilo ikakve ozbiljnije pomake agresora na sjeveru Donbasa, od Kupjanska preko Svatove do Kremine, kao niti južnije, na širim prilazima Bahmutu – jednako kao što izgleda nisu postignuti ni pomaci oko Avdiivke – no iz okolice razrušenog mjesta Marinka (koje je i dalje pod djelomičnom ukrajinskom kontrolom) čulo se o pojedinim manjim pomacima napadačkih snaga, iako praćenih dodatnim te ozbiljnim gubicima. Donekle se drugačije stanje bilježi oko Bahmuta, gdje izgleda da nije bilo ruskih uspjeha oko ovoga grada. Naime, ondje se ustrajno iz dana u dan napada prigradska sela Grigorivka, Bogdanivka i Hromove (sjeverozapadno od grada), ne bi li se pod vatrom držalo oko 7 km otvorene ceste iz Bahmuta prema Časiv Jaru. Navodno je ta prometnica O-0506 time praktično prohodna samo uz veliki rizik, te je na više mjesta zakrčuju uništena ili u blatu zaglavljena vozila – gdje pojedini ukrajinski izvori ipak navode njeno korištenje uz zaobilazne dijelove preko polja. Slično bez većih pomaka je i stanje jugozapadno od grada, gdje se borbe vode nedaleko 17 km prometnog pravca Bahmut-Kostjantinivka (T-0504), kojeg navodno ukrajinska strana i dalje ustrajno održava prohodnim.
Tu treba napomenuti da baš ovaj jugozapadni prilaz Bahmutu ima problem praktično odmah po ulasku te ceste u grad – budući je to područje ulica Čajkovskog i Korsunskog zadnje vrijeme zona posebno intenzivnih borbi. Iako se prije neki dan činilo da su na tom dijelu jugozapadnog ruba Bahmuta ruske snage napredovale i onda bile u situaciji osvojenim prostorom presjeći korištenje spomenute ulice Čajkovskoga – izgleda da je ondje bilo jakih ukrajinskih protuudara koji su barem privremeno potisnuli agresore i stanje na tom dijelu gradske bojišnice opet učinili neizvjesnim. Naime, sada je jasno da su se Ukrajinci u Bahmutu povukli u zapadnu trećinu grada. No, dok navodno na sjeveru te zone bojište opet prati željezničku prugu (također nakon određenih kontranapada), na jugoistoku se navodi da branitelji imaju kontrolu i nad pojedinim četvrtima na istočnoj strani pruge, da bi onda već spomenuti jug te nove branjene zone, baš kako smo spomenuli, bio ugrožen nedavnim ruskim prelaskom pruge i dolaskom borbi na ulicu Korsunskoga i preko nje na sjeverozapad. Napomenimo da se tu radi o gusto naseljenom prostoru, koji obuhvaća trokut od tek oko 0,8 kvadratnog kilometra, u kojem borbe posebno žestoko traju. Čitavu tu širu zonu opet je 9. travnja pohodio i general Oleksandr Sirski, zapovjednik ukrajinskih Kopnenih snaga – ponovivši pritom standardne ukrajinske fraze kako je u Bahmutu općenito stanje „teško ali pod kontrolom“, što god to zapravo značilo.
Hrvatsko iskustvo
Za to vrijeme nastavljaju se i razmjene ratnih zarobljenika, kakvih je u zadnjih godinu dana bilo organizirano 40 – iako se ovih dana, kada istodobno padaju veliki blagdani kršćana, Muslimana i Židova, iz Rusije navodno odbilo širu razmjenu zarobljenih Muslimana po principu „svi za sve“, povodom Ramazana. Ukrajina je ujedno krenula i u organiziranje zasebnog „Centra za humanitarno razminiranje“ u sklopu tamošnje Državne službe za hitne situacije – kao koordinacijskog tijela za planiranje, provedbu i financiranje organiziranog razminiranja države. Ako to tijelo nekome u Hrvatskoj izgleda poznato, to i nije čudo – dapače, ne bi čudilo ni da je takvu strukturu Ukrajina preuzela upravo iz iskustava Hrvatske, budući se i tamošnji ministar obrane Reznikov u svojim tematskim izlaganjima o razminiranju direktno pozivao na hrvatska iskustva. Tim temeljem on očekuje da treba uspostaviti barem 5.000 domaćih stručnjaka za razminiranje, koji bi prema iskustvu RH mogli imati posla barem 30 godina po okončanju rata, čisteći oko 50 četvornih kilometara na godinu. Naravno, taj se tempo Ukrajina ipak nada ponešto ubrzati, posebno osloncem na Dansku, Japan i niz drugih bogatih partnerskih zemalja.
Napomenimo i da se tijekom svih ovih kopnenih sukobljavanja intenzivno izvode i topnički te zračni napadi, kako uz granice Ukrajine prema Ruskoj Federaciji, tako i posebno uz linije bojišnice koje su zadnje vrijeme tek malo mirnije. Posljednjih se dana tu posebno spominju i učestala ruska korištenja vođenih zrakoplovnih bombi (konkretno, klasičnih bombi opremljenih kompletima za satelitsko navođenje i sklopivim krilima, čime se takvom oružju podiže domet i preciznost) – posebno na jugu, u Hersonskoj oblasti, gdje je sada naročito pod napadom poljoprivredna i gospodarska infrastruktura. Takva oružja, koja su se najednom našla u žiži ruskog interesa, rade velike probleme ukrajinskim braniteljima – koji bi za njihovo efikasno zaustavljanje trebali ili još dosta modernog protuzračnog naoružanja, ili moderne borbene avione sposobne oboriti ruske nosače takvog oružja (koji za njihovo ispuštanje obično ni ne ulaze u ukrajinski zračni prostor ili u domet braniteljskih protumjera).
Curenje podataka i informacijski rat
Upravo je pitanje opskrbe zapadnim protuzračnim naoružanjem (i drugom težom tehnikom) bilo sadržajem niza slika navodne američke vojne prezentacije, koja je prvo na društvene mreže, a onda i u sve medije procurila krajem prošloga tjedna. Već danima traju rasprave o sadržaju tih dokumenata (koji su u međuvremenu dobili i dodatke o Izraelu te Južnoj Koreji) – no sve to nije riješilo osnovnu dilemu: radi li se tu o stvarnom „curenju podataka“ ili tek o javnim odjecima nekakve vojno-obavještajne operacije, kojom bi ova ili ona strana nastojala zamutiti vodu pred predstojeće faze rata u Ukrajini. Osim što se već danima priča o mogućem američkom špijuniranju i saveznika i protivnika (čije se naznake navodno vide u pojedinim dijelovima ovih dokumenata) – posebnu je pažnju zaokupila i informacija kako Ukrajini neposredno predstoji iscrpljivanje njenih zaliha protuzračnog naoružanja sovjetskog podrijetla (posebno raketa za sustave S-300 i 9K37 Buk). Dok bi baš dio takve tehnike mogao pomoći i protiv masovnijeg ruskog korištenja spomenutih navođenih zrakoplovnih bombi – treba napomenuti da, baš kao i dobar dio preostalih otkrića iz ovih dokumenata, taj manjak i nije neka neočekivana novost. Upravo je to i razlog kako postupnog širenja lepeze zapadnih PZO sustava koje se šalje u Ukrajinu, tako i nastojanja (o kojem se itekako čulo u javnoj sferi) – da se modificiranjem američkih raketa RIM-7 Sea Sparrow osigura daljnje streljivo za negdašnje sovjetske lansere sustava Buk. Dakle, dok u pojedinim medijima caruje širenje straha radi skore bespomoćnosti Ukrajine – praksa pokazuje da su ti problemi itekako poznati i da se na njihovome rješavanju već duže radi.
Spomenuto navodno curenje vojnih podataka samo je dio informacijskoga rata koji zadnje vrijeme bjesni nesmanjenom žestinom, potpuno u nerazmjeru s konkretnim borbama u Ukrajini koje je barem malo prigušilo loše vrijeme i smiraj ruske „zimske ofenzive“. Naime, zadnjih se dana Ukrajinom (ali i širom javnošću) pronose brojne priče i glasine koje definitivno spadaju u informacijsko ratovanje, ako ne i u domenu vojnih psiholoških operacija. Tako je američki Fox News našao za shodno najaviti da Ukrajina sprema „najveću mobilizaciju vojnih obveznika za proljetnu ofenzivnu operaciju”, dvostruko veću od jesenske – da bi se na to onda nadovezale priče kako je u Hersonskoj oblasti krenuo i val dezertiranja te izbjegavanja mobilizacije. Dapače, taj navodni val je toliko velik da su tamošnje vlasti „naredbom“ od 23. ožujka kao „dopustile neutraliziranje vojnih bjegunaca na licu mjesta“ – što je ovih dana izričito demantirano iz ukrajinskih izvora, uz napomenu da je riječ o ruskoj laži.
FSB-ov agent, uhićen u Mikolajevu
Jednako je tako u svjetlu svih priča i nagađanja o već spomenutim američkim „curenjima vojnih podataka“ o Ukrajini odjeknula i slična vijest s Fox News televizije, da ti (tako nesposobni) američki obavještajci ujedno koriste i društvene mreže da bi vrbovali Ruse voljne špijunirati svoju državu za korist SAD-a. To se navodno od veljače radi raznim video-objavama na mrežama Facebook i Twitter, iako su obje ove mreže u Ruskoj Federaciji blokirane od ožujka prošle godine, pa je upitno koji bi to Rusi uopće bili na meti ovakve akcije. No dok američki mediji i dalje imaju svoju apsolutnu slobodu govora – iako se baš Fox News nalazi u masivnom postupku naknade štete radi širenja laži protiv jedne privatne kompanije – zanimljiv je sasvim drugačiji pristup Češke ovome problemu. Naime, ondje je od 24. veljače 2022. do danas policija otvorila ukupno 95 kaznenih postupaka protiv pojedinih građana koji su otvoreno pružali podršku ruskoj vojnoj operaciji u Ukrajini – od čega su u 67 slučajeva podignute i optužnice. Naravno, i ondje tek ostaje da se sudski razjasni granica između slobode govora i sustavnog rada u interesu stranih država te njihovih agresivnih ratova.
Za to vrijeme, ruska je strana svoje borce uz obećanje dobrih mirovina te socijalnih prava krenula nagrađivati i jednim od najstarijih načina u povijesti – dajući veteranima zemlju u osvojenim područjima, baš kako se radilo još od Rimskoga carstva. Tako je na Krimu navodno za podjelu spremno 511 parcela, ukupne površine od oko 56 hektara, a u svjetlu takve politike ne čude onda ni komešanja koja nedavno ukrajinskom propagandom drže nedavna imenovanje niza osoba nadležnih da izdaleka obnašaju vlast u okupiranim područjima. Naime, dok se s ruske strane intenzivno nastoji situaciju na okupiranim područjima prikazati mirnim prelaskom u okrilje Ruske Federacije, iako to uvelike ne odgovara činjenicama na terenu – s ukrajinske strane je imenovanje 19 vojnih uprava na okupiranom prostoru oblasti Zaporižje tek uvod u predstojeće borbe za „deokupaciju“ ovih prostora, sa ili bez vojnih ili civilnih nedavnih naseljenika.
Vojna pomoć sa Zapada
Dok se tek za desetak dana očekuje novi sastanak tzv. „Ramstein formata“ na kojem će niz ukrajinskih partnera uživo ponovno raspravljati mjere za vojnu pomoć vlastima u Kijevu – ni ovih dana nisu izostale vijesti na ovu bitnu temu. Tako će u Poljskoj uskoro početi sustavni popravak ukrajinskih tenkova T-64 u pogonima kod mjesta Gliwice na jugu Poljske, da bi se taj posao postupno onda proširilo i na održavanje tenkova T-72 te RT-91 Twardy. Riječ je samo o dijelu nedavno ugovorene šire obrambene suradnje koja bi, među ostalim najavama, trebala uskoro obuhvatiti i dogovore o dobavi preko stotinu oklopnjaka BMP, te kupovinu sada već oko 200 modernih vozila Rosomak (poljske verzije oklopnjaka Patria AMV 8*8). U tom okviru vjerojatno treba gledati i aktualnu suradnju ukrajinskog državnog vojnog koncerna Ukroboronprom s Poljskom, koja je već urodila zajedničkim dogovorom o inozemnoj proizvodnji tenkovskih granata kalibra 125 mm za ukrajinske potrebe – a možda i već uspostavljenu proizvodnju topničkih granata deficitarnog kalibra 122 mm, koja je pokrenuta „u suradnji s jednom od zemalja NATO-a“.
Danski v.d. ministra obrane Troels Lund Poulsen obećao uskoro slanje samohodnih topova Caesar
Dok suradnja Ukrajine i Poljske nije posebno čudo – treba napomenuti i dodatne donacije iz Njemačke, iz koje je stiglo još gusjeničnih nosača mostova Biber, inženjerijskih vozila Pionierpanzer 2A1 Dachs, teških kamiona Mercedes-Benz Zetros, ali i dronova za izviđanje, streljiva, te druge specijalizirane robe. Sve je to dovoljno iznerviralo ruskog veleposlanika u Berlinu, Sergeja Nehajeva, koji je sve te razne njemačke donacije u Ukrajinu skupno karakterizirao opisom kako si je Berlin „dopustio prijeći ‘crvene linije’ opskrbljujući ukrajinske oružane snage smrtonosnim sustavima naoružanja”. U isto to vrijeme, dok njemački mediji nagađaju kako bi i nedavno usuglašena EU opskrba Ukrajine granatama kalibra 155 mm zapravo mogla naići na brojne praktične prepreke i usporenja – izgleda da je ponešto manje problematična konkretna vojna pomoć iz Danske, čiji je ministar obrane Troels Lund Poulsen tijekom svog jučerašnjeg posjeta Odesi najavio da će 19 originalno francuskih samohodnih topničkih sustava Caesar biti isporučeno tijekom idućih mjesec dana, za razliku od oko 100 komada originalno njemačkih tenkova Leopard 1 koje će barem dijelom dobaviti do ljeta – dok isporuku tenkova Leopard 2 Danci „još promišljaju“.
Međunarodna politika na marginama rata
Iako prošlotjedni posjet francuskog predsjednika Macrona i predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen Kini baš i nisu uspjeli vidljivo promijeniti makar dio kineskih gledanja na rat u Ukrajini – ipak se tu radilo o zanimljivom primjeru sklada i nesklada politike EU i pojedinih njenih sastavnih država. Tome slično je i pitanje ukupno 11. po redu paketa EU sankcija prema Ruskoj Federaciji, čije usuglašavanje neki očekuju do kraja ovoga mjeseca. Naime, dok Poljska i baltičke republike nastoje u njegov sadržaj uključiti i sankcije protiv ruske državne korporacije Rosatom i članova njezine uprave – tome se izričito protive ne samo Mađarska, već i niz drugih država Unije. Slično se spornom pokazala i mjera bescarinskog uvoza ukrajinskoga žita – koja je u zemljama na transfernim rutama takve robe dovela do utjecaja jeftinih uvoznih žitarica na domaće cijene, a time i na domaće proizvođače. Nakon prošlotjedne ostavke poljskog ministra poljoprivrede, a onda i naznaka dogovora Poljske i Ukrajine po tom pitanju – izgleda da će se za prvu silu tek obustaviti izvoz takvog žita u samu Poljsku najmanje do srpnja ove godine, uz istodobni nastavak transfera te robe na dalja tržišta. Slične mjere, ali bez zabrane uvoza ukrajinskog žita i uljarica (te uz potencijalni povratak carina na takve proizvode) – izgleda da sprema i Mađarska, koja se izjasnila i za općenito bitno stroži nadzor takvog transfernog prometa u budućnosti.
No dok se „iz aviona“ vidi volja Ukrajine da izađe u susret Poljskoj po tome pitanju, vjerojatno će u Kijevu biti manje dobre volje za Budimpeštu – državu koja zadnje vrijeme na razne načine blokira ili usporava razna ukrajinska nastojanja i čiji je ministar vanjskih poslova Péter Szijártó baš danas stigao u ekonomski motivirani posjet Moskvi. Dok brojne EU države izbjegavaju poslovati s Rusijom, koju se stavilo i pod grupne sankcije EU, Mađarska je baš danas ondje pregovarala o nuklearnom gorivu, a potpisala je i novi međudržavni sporazum o pristupu ruskim energetskim proizvodima. Gazprom je time Mađarskoj omogućio da po potrebi uvozi plin i preko lanjski ugovorenih količina, uz cijene ne više od 163 USD po kubiku (te poseban režim plaćanja ako cijene plina nadiđu tu razinu). Ovaj bi plin do Mađarske trebao stići preko Turske (plinovod TurkStream preko Crnoga mora), a ne bi čudilo da se taj posao na neki način uklopi i u koncept budućeg ruskog „plinskog čvorišta“ u Turskoj, koji je u listopadu 2022. ruski predsjednik Putin ponudio turskom kolegi Erdoganu – i čije se pravne osnove upravo ovih dana postavljaju u turskom zakonodavstvu.
Riječ je tu o istoj onoj Turskoj, članici NATO saveza, za koju se nedavno nagađalo da bi mogla Ukrajini prodati kasetno streljivo, da bi ovih dana „curenja vojnih podataka“ spominjala i moguće tursko naoružavanje ruskog vojnog poduzeća „Wagner“ za njihove „poslove“ u Africi i Ukrajini. Istodobno, to je ista ona Turska koja i aktivno usporava ulazak Švedske u NATO savez, što je odluka koja nipošto ne odgovara Rusiji, ali nije sporna za većinu ostalih članica te organizacije (uz opet famozni izuzetak Orbanove Mađarske) – dok je za turskog ministra vanjskih poslova Mevluta Cavusoglua još jučer to članstvo bilo „na dalekoj točki“, dok traje aktivno cjenkanje kako o izručenjima turskih disidenata iz Švedske, tako i o potencijalnim dozvolama za kupovinu modernog američkog oružja (iako je Turska već neko vrijeme u lošim vojno-industrijskim odnosima sa SAD radi prijašnjih kupovina ruske vojne tehnike).
Svi ti interni EU i NATO odnosi bit će zanimljivo izloženi i u kontekstu velikih vojnih vježbi „Defender 23“ i „Air Defender 23“. Dok Turska ne sudjeluje u vježbi „Defender 23“, koja bi 22. travnja trebala započeti širom 10 europskih zemalja, ona će djelovati u vježbi „Air Defender 23“, najvećoj zrakoplovnoj vježbi u povijesti Saveza. Dok će „Defender 23“ obuhvatiti čak 26 savezničkih i partnerskih zemalja, koje daju oko 17.000 vojnika uz još oko 9.000 Amerikanaca, „Air Defender 23“ će obuhvatiti 220 zrakoplova u 23 tipa i biti će fokusiran na stratešku suradnju SAD i Njemačke, u čijem će se i zračnom prostoru odvijati uz sudjelovanje još 22 države. Sva će ta djelovanja uvježbavali interoperabilnost snaga, te sposobnost koalicije da brzo rasporedi i koristi snage – što postaje i dodatno bitna u svjetlu krize i rata koji nesmanjenom žestinom već godinu dana bukti na rubu Europe.
* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 11. travnja 2023. pod nazivom “Bomba koja radi velike probleme Kijevu, sporazum Mađara s Rusima i ukrajinski ministar koji se poziva na hrvatska iskustva” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/bomba-koja-radi-velike-probleme-kijevu-sporazum-madara-s-rusima-i-ukrajinski-ministar-koji-se-poziva-na-hrvatska-iskustva-15324784
