Srbija i njeni problemi pri financiranju obrane

Dok u Beogradu traju žestoki pregovori o formiranju nove vlade Republike Srbije, a general pukovnik Ljubiša Diković (aktualni načelnik Generalštaba Vojske Srbije) uživa u radnome posjetu Zagrebu, zanimljivo je primjetiti nekoliko tematskih poveznica koje su posljednjih dana uvezale Ministarstvo obrane Srbije, jednog bivšeg načelnika Generalštaba Vojske Srbije i skandalozno financiranje obrane “s onu stranu Dunava“. No, prijeđimo na stvar!

1. Pritisak javnosti

Kao prvo, zanimljivo je primjetiti kako se ove godine u Srbiji preklopilo nekoliko međusobno nevezanih stvari. Formira se nova vlada, pa se time nakon više od pet godina sprema i smjena Dragana Šutanovca, ministra obrane RS od 15. svibnja 2007. godine (kojeg je nakon izbora, 7. srpnja 2008. godine, na tom mjestu potvrdila i tada novoizabrana Narodna skupština). Ujedno, po svim je pravilima već polagano trebalo započeti i lagano pripremanje izrade državnoga proračuna za iduću, 2013. godinu – dok možda Srbija uskoro ugleda i Izvješće o izvršenju budžeta od prošle 2011. godine.

Ovi proračunski koraci i u politički mirnije doba hoće potaknuti komentare o financiranju pojedinih državnih resora. Prošle smo godine tako, upravo u ovo doba, mogli po pitanju obrane od kolumnista “Politike” Miroslava Lazanskog saznati da je srpski obrambeni proračun “između tenkova i plugova“. Ujedno, pročitali smo i da je srpskih “više od 210 tenkova i 80 zrakoplova apsolutno donja tehnička granica” tamošnjega sustava, ispod koje bi bilo neozbiljno ići. Sve je to taman rubno dostatno za sučeljavanje s “hrvatskih 260 tenkova, 32 helikoptera i 12 borbenih zrakoplova” (koje fantastične brojke!) – inače samo jednom od vojnih velesila što navodno okružuju Srbiju.

U donekle sličnome stilu prošloga je tjedna nastavila i beogradska medijska kuća B92 navodeći: “Budžet od  oko 50 miliona evra, koliko izdvajamo za vojsku, Srbiju svrstava među  najsiromašnije u regionu“. Nakon toga, oni nastavljaju malo ozbiljnije, citirajući Bojana Dimitrijevića, vojnog analitičara i bivšeg pomoćnika ministra obrane RS, koji kaže:

Dosta je učinjeno na  planu profesionalizacije, ugledu vojske, uključivanju VMA u zdravstveni sistem  Srbije. Sistemske nabavke naoružanja, međutim, nije bilo od 1991. godine.  Potrebno je što pre ponoviti se većim brojem aviona, terenskim vozilima,  sistemima veze, kao i ovladati remontom tenkova i borbenih vozila. Ukoliko želimo da budemo vojni faktor za respekt, neophodno je  povećanje broja naših vojnika u mirovnim misijama u svetu“.

Dok pomalo intrigira spomenuta brojka od 50 milijuna eura (posebno uspoređena sa službenim podacima, kasnije u ovome tekstu), ipak treba konstatirati da sve to i nije neuobičajeno. Ovakve vijesti spadaju u normalno, cikličko i površno medijsko praćenje sektora. U isto vrijeme, po pitanju finaciranja obrane za vlasti u Beogradu bitno neugodnijima pokazala su se otkrića do kojih su posljednjih dana stigli neki beogradski mediji – zahvaljujući korištenju zahtjeva po pravu na pristup informacijama. Riječ je o priči koja započinje 2008. godine, spaja političare na čelu srpskog sustava obrane i jednog sada bivšeg načelnika Generalštaba Vojske Srbije, a onda nakon duže pauze privremeno završava ovih dana.

2. Otkriveni problemi

Šutanovac i Ponoš razišli su se relativno brzo te iznimno temeljito

Krajem prosinca 2008. godine, u Srbiji su jasno izašla na vidjelo duboka neslaganja Ministarstva obrane i djelatne vojske. Za javnost je sve počelo 19. prosinca 2008. godine, kada su generali organizirano bojkotirali ministra obrane Dragana Šutanovca na tradicionalnom godišnjem primanju. Sukob se onda maksimalno zaoštrio istupom generala Zdravka Ponoša, tadašnjeg načelnika Generalštaba OS Republike Srbije, u dnevnim novinama “Politika”. On je u intervjuu danom 24. prosinca iznio niz teških optužbi na račun tamošnjeg Ministarstva obrane – o lošem i nenamjenskom trošenju novaca, o izostanku održavanja i modernizacije vojne tehnike, kao i o izostanku stvarnog planiranja obrane – u kojoj, po njemu, stvari idu po inerciji dok ministar Šutanovac tjera agresivni marketinški pristup stvarima, navodno lišen ozbiljnoga sadržaja. Ponoš je tada rekao i:

Znao sam od početka da sistem u kome sam se našao ne pravi nego troši pare i da mora da ih potroši pametno. U toj sferi su moje najveće zamerke Ministarstvu, što zbog lošeg poslovanja 2008, kada smo imali pare, sada već trošimo pare iz 2009. koje nemamo. Zbog loše politike odbrane i ekstenzivnog razumevanja odnosa prema budžetu, za operativni život vojske u 2009. ostaće nam samo pet odsto sredstava. A to znači da naš artiljerac neće biti u mogućnosti da ispali svoj projektil. Finansijska održivost sistema je krajnje sporna. Imali smo 867 miliona evra, nismo ih potrošili i za tu verziju ekstremno lošeg razumevanja finansiranja sistema odgovorno je Ministarstvo. Samo na olakom ignorisanju kursnih razlika izgubili smo 400 miliona dinara“.

No, njegovi su prigovori išli i dalje: “Politika odbrane ovde funkcioniše samo simbolično. Reklo bi se da ne postoji. Mi se dovijamo u okolnostima kad u državi nema strategiju nacionalne bezbednosti, pa u skladu s tim ni strategije odbrane“. Sve to su jako poznate priče i u Hrvatskoj, koja se u to isto vrijeme našla pod udarom zapanjujuće sličnog pristupa upravljanju obranom – nesreće od koje ćemo se još dugo oporavljati. No, vratimo se na Srbiju.

Nakon tako teških optužbi usmjerenih prema vrhu obrambenog sektora, odgovor civilnih tijela bio je dvojak. Kao prvo, ministar obrane Šutanovac zatražio je 26. prosinca izvanrednu reviziju financijskog poslovanja Ministarstva u periodu od 17. listopada 2007. do 31. prosinca 2008. godine (na temelju već provedene slične revizije – svojevrsnog “Clean-start poteza” – koja je provedena za period od siječnja 2006. do 16. listopada 2007. godine, kada nisu utvrđene nepravilnosti). Taj je zahtjev otposlan predsjedniku Vlade Mirku Cvetkoviću i ministrici financija Diani Dragutinović, a sama je revizija izgleda bila obavljena do sredine lipnja 2009. godine. Izvođač tog posla bilo je Ministarstvo financija, Sektor za budžetsku inspekciju i reviziju.

Kao drugo, predsjednik RS Boris Tadić sazvao je “Savet za nacionalnu bezbednost”, najviše koordinativno tijelo ukupnog sigurnosnog sektora Srbije. Ovo je tijelo formirano uredbom Vlade Srbije od 31. svibnja 2007. godine, njegove sjednice saziva Predsjednik Republike – koji s premijerom utvrđuje dnevni red skupa i predsjedava sjednicama, kao i ovoj održanoj 29. prosinca 2008. godine. Na tom je zasjedanju sukob faktično riješen, iako je formalno rješenje izdano tek dan kasnije. General Ponoš razriješen je svih dužnosti i onda poslan u penziju. Na položaju ga je zamijenio njegov dotadašnji zamjenik, general potpukovnik Miloje Miletić, a državni je vrh osjetio potrebu u javnost izaći s uvjeravanjima kako je obrambeni sustav RS ostao stabilan. Sam Zdravko Ponoš kasnije je politički zbrinut na položaju pomoćnika ministra vanjskih poslova, no to je već jedna druga priča.

Bitno je da je spomenuta izvanredna revizija zaista i provedena tijekom 2009. godine, da bi po dovršetku postupka njeni rezultati bili iz krugova Ministarstva obrane klasificirani oznakom “službena  tajna-poverljivo”. Nakon 34 mjeseca tajnosti i niza pravnih peripetija, novinari portala Pištaljka.rs krajem lipnja ove godine konačno su uspjeli dobiti u ruke ovaj dokument, nakon postupka temeljenog na pravu na pristup informacijama. Tim je povodom Povjerenik za informacije doduše proveo brisanje 14 redova teksta, koji su ocjenjeni zaista tajnima, dok je ostatak objavljen temeljem poziva na interes javnosti. I, što se saznalo?

Pa, saznalo se manje ili više u detalj o čitavome nizu neodgovornih poteza službenika, koji su za rezultat imali novčane gubitke sustava (na tečajnim razlikama). Saznalo se i o problematičnim kupovinama naoružanja i vojne tehnike (rakete zrak-zrak R-27R, komunikacijska oprema), u kojima se naziru jasni tragovi pogodovanja pojedinim tajkunima (Jugohemija a.d. Miroslava Miškovića) i nabavnim lobijima (JP Jugoimport SDPR). Kupovani su luksuzni automobili (audi A6 i audi A8), a i stanovi – dobrim dijelom pod okriljem tajnosti i bez postupaka javne nabave. Sve to, što je u javnosti završilo tijekom prošloga tjedna, manje ili više detaljno potvrđuje navode generala Zdravka Ponoša. Ostaje za vidjeti hoće li prošlotjedni napisi u medijima, demantiji Ministarstva koji su slijedili i onda još detaljniji medijski napisi novinara s inkriminirajućim dokumentom u rukama, imati ikakvih konkretnih posljedica za planske i financijske kreativce iz Ministarstva obrane Republike Srbije.

3. Službeno proračunsko stanje

Dok na temu obrambenih finacija traju ovakva, relativno detaljna prepucavanja u medijima, službeni i javno dostupni podaci o obrani u proračunu Republike Srbije vrlo su šturi. Zakon o budžetu Republike Srbije, kako se ondje titulira državni proračun za pojedinu godinu, zapravo se svodi na četiri niza podataka, zvanih glave –  na Vojnu obranu, Inspektorat obrane i dvije sigurnosno obavještajne agencije (“Vojnobezbedonosnu agenciju”, VBA, nekad “Vojnu službu bezbednosti” i “Vojnoobaveštajnu agenciju”, VOA, nekad “Vojno-obaveštajnu službu”), iz kojih se onda izvodi i peti godišnji podatak, ukupni planirani proračun za  obranu RS. Iako svaka od tih tih glava obuhvaća ponešto nižih stavki, sve su one toliko generične da teško mogu išta otkriti promatraču koji sve to gleda izvana. No, ipak je tu vidljivo ponešto čudnih stvari.

Narodna skupstina Republike Srbije iznimno je slab i podijeljen parlament

Kao prvo, treba spomenuti da iako Srbija redovito donosi državni proračun (za razliku od Bosne i Hercegovine), ta država nije ni izbliza tako ažurna u donošenju ikakvih Izvješća o izvršenju proračuna. U periodu 2002. do 2006. godine, ti dokumenti jednostavno nisu osvanuli, iako je njihova dostava parlamentu i zakonska obveza Vlade. Naime, Zakonom o budžetskom sistemu jasno je određeno da „predlog Zakona o  završnom računu budžeta Republike Srbije utvrđuje Vlada“, a propisan je i obavezujući godišnji rok do 15. srpnja tekuće godine, do kada Vlada mora prijedlog spomenutog zakona za prošlu godinu dostaviti Narodnoj skupštini – što se jednostavno nije događalo. Onda su se s 2008. stvari promijenile, ali tek donekle.

Naime, Zakoni o završnom računu budžeta RS ponovo su od 2008. godine počeli stizati u parlament (Narodnu skupštinu). Dok su od te godine oni počeli prolaziti i prethodnu revizijsku kontrolu Državne revizorske institucije (DRI), stvar je stala u parlamentu – gdje su ti dokumenti završavali tek pred nadležnim Odborom za financije, ali ne i na raspravi pred punim poslaničkim tijelom. Time je proračunsko izvještavanje parlamenta za 2007., 2008., 2009. i 2010. godinu izvedeno tek djelomično. Navodno se tu radilo o općenitome otporu političara i stranaka vladajuće većine pred ikakvom ozbiljnijom kontrolom državnoga trošenja. Pri tome, jako se i kasnilo.

Izvješće o izvršenju državnoga proračuna za 2009. godinu dostavljeno je Skupštini tek u prosincu 2010. godine, da bi početkom lipnja 2011. godine bilo pred Odborom za financije raspravljeno zajedno s onim za 2008. godinu. Krajem lipnja 2011. navodno je bila započeta revizija Izvješća za 2010. godinu, koje je onda pred parlamentom RS osvanulo s gotovo godinu dana zakašnjenja – umjesto 15 srpnja 2011. godine, tek u svibnju ove, 2012. godine. U takvome svjetlu i ne čudi da još nema Izvješća za 2011. godinu – dokumenta za koji se posljednje čulo da je početkom ožujka 2012. godine osvanuo u Državnoj revizorskoj instituciji, koja ga je navodno tada počela detaljno razgledavati. Bilo bi stvarno nezgodno da se sad još i to, ma kako šturo, financijsko poslovanje resora obrane nađe u javnosti tik oko izbora i u doba promjene vlada. No, ostavivši na miru dokumente koji nedostaju, pogledajmo dostupne državne proračune RS i pripadajuća im Izvješća o njihovu izvršavanju!

Već i iz ovako nepotpunih i šturih podataka vidi se problem. Naime, dok je prema službenim podacima (koliko god oni pouzdani ili nepouzdani bili) do početka gospodarske krize deklarirano trošenje u obrani Republike Srbije pratilo resoru dodijeljena sredstva – bez stvaranja nekavih internih deficita – to se promijenilo 2010. godine. Tada je, na prvotno planiranih 69.966.000.000 dinara (725.911.200,5 USD po tečaju 96,38 RSD za USD, ili 599.055.258,88 EUR, po tečaju 116.79 RSD za EUR) u obrani do kraja godine potrošeno 72.187.754.269 dinara (748.962.344,04 USD, po tečaju 96,38 RSD za USD, ili 618.078.121,11 EUR, po tečaju 116.79 RSD za EUR). Dok bi u normalnim situacijama to mogao biti rezultat odluke o jačanju obrane, o modernizaciji ili revitalizaciji – izgleda da to ovdje nije bio slučaj.

Ostaje otvoreno za špekulaciju je li to bio učinak prvoga udara krize – gdje se uz slabljenje domaće valute, odlučilo čuvati prvotnu vrijednost ulaganja u obranu, pa i po cijenu probijanja prvotnih nominalnih proračunskih planova – ali ostaje činjenica da problem nije praktično prepoznat u proračunskome planiranju za iduću, 2011. godinu. Prema hrvatskome iskustvu, gdje su pojedini ministri ustrajavali da krize u RH nema i neće biti, itekako je zamislivo da osoblje s “roza naočalama” jednostavno nastavi po starome i za 2011. opet uplanira optimističnih 73.335.470.000 dinara obrambenog proračuna (760.870.123,59 USD, po tečaju 96,38 RSD za USD, ili 627.904.967,64 EUR, po tečaju 116.79 RSD za EUR). Takav bi scenarij onda jednostavno objasnio i izostanak javne pojave Izvješća o izvršenju proračuna za tu 2011. – gdje bi postignuti financijski rezultati lako mogli biti tako loši da se jednostavno odluči pregled ostaviti tajnim do daljnjega.

U korist ove varijante govori i krajem 2011. usvojen državni proračun za tekuću 2012. godinu. On izvodi zaokret, i relativno radikalno ruši planirana odvajanja za obranu, na 53.247.830.000 dinara (552.456.853,32 USD, po tečaju 96,38 RSD za USD, ili 455.912.765,99 EUR, po tečaju 116.79 RSD za EUR). To je smanjenje planiranih sredstva od punih 27,39 posto – što je sad i stvarno šokantno oštra promjena.

 

Content Protected Using Blog Protector By: PcDrome.