Donacijom 6 MiG-ova 29 iz Rusije i remontom postojećih aviona kojima su ove godine istekli resursi, Srbija je za sada djelomično obnovila mogućnosti lovačke avijacije koje su izgubljene nakon 1999. godine. RV i PVO Vojske Srbije ima 10 29-ki, od kojih je trenutno operativno 9, dok bi posljednji primjerak trebao poletjeti narednih mjeseci. Također, kako je nakon vježbe “Stoljeće pobjednika 1918-2018” izjavio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, iz Bjelorusije će tijekom iduća 3 do 4 mjeseca stići još 4 aviona MiG-29 pa bi tako Srbija imala eskadrilu od 14 aviona.

I dok je lovačka avijacija dobila spomenute avione, u tamošnji sustav “Vazdušnog osmatranja, javljanja i navođenja” (VOJiN) idu dva izvidnička radara AN/TPS-70 koji su kao polovni kupljeni od Slovenije, a topničko-raketne postrojbe za protuzračna djelovanja (ARJ za PVD) još čekaju novu tehniku. Osim što je najavio MiG-ove iz Bjelorusije, helikoptere Mi-17 i Mi-35 iz Rusije, borbene bespilotne letjelice iz NR Kine, razgovore o raketnom sustavu PZO Mistral, predsjednik Srbije je nakon vježbe na Pasuljanskim livadama te Pešteru rekao i da će u narednom razdoblju stići “još nešto o čemu ne mogu pričati, a što smo već platili”, kao i “kada bih rekao, uveli bi nam sankcije“. Vrlo brzo smo od Sputnika ali i vojno-političkog komentatora Miroslava Lazanskog, saznali o čemu se radi. On je na televiziji Prva rekao da se radi “o jednom od najmodernijih PZO sustava za koji je vlada već odvojila novac, ali dok predsjednik ne kaže, neću ni ja reći“. Podsjetimo, Lazanski je u svibnju ove godine prilikom gostovanja na RTS-u povodom vojne parade u Moskvi izjavio da “smo odlučili” kupiti moderni ruski PZO sustav, pri tom rekavši kako misli da je to sustav Pancir i da su za to “već osigurani novci“. Narednih mjeseci pojedini mediji, pozivajući se na neimenovane izvore, najavljivali su da će novi PZO sustav, tj. Pancir, biti prikazan na vojnoj paradi koja se trebala održati početkom studenog (a umjesto koje je izvedena vojna vježba).

Topničko-raketnim postrojbama za protuzračna djelovanja, kako onim za trupnu tako i za teritorijalnu PZO, hitno je potrebna modernija tehnika, bila ona kupljena rabljena ili novoproizvedena. Potrebno je zamijeniti gotovo sve raketne sustave, počevši od lakih prijenosnih raketnih sustava, pa sve do sustava srednjeg dometa. Ruski Pancir je, kako saznaje Tango Six, jedan od mogućih sustava koji bi se uskoro mogao naći u Vojsci Srbije, a za čiju nabavku je bilo pregovarano, i to u paketu razgovora o helikopterima.

Kako je nastao 96K6 Pancir-S?

Razvoj kompleksa 96K6 “Pancir-S” za potrebe Sovjetskih protuzračnih snaga započet je je još 1990. godine u poduzeću “КБ Приборостроения”, i to na bazi topničko-raketnog sustava 2K22 (2S6) “Tunguska” koji se već nalazio u naoružanju PZO Kopnene vojske SSSR-a. Pancir je osmišljen kao sustav za zaštitu mobilnih postrojbi, strateški važnih vojnih i industrijskih objekata (kao što su vojne baze, centri veze, aerodromi i objekti važni za ekonomiju), a kod Mornarice za obranu ratnih brodova. Također, sustav je trebao osigurati i zaštitu raketnih sustava velikog dometa S-300 obitelji – S-300P kojeg su koristile Sovjetske protuzračne snage, i to od zračnih napada na malim daljinama, a pored toga da uništava i lako oklopljene ciljeve na zemlji, kao i neprijateljsku živu silu. Sovjetske protuzračne snage tražile su da Pancir bude na kotačima, kako bi lakše pratio sisteme S-300P koji su također na podvozjima s kotačima. Gusjenično vozilo nije dolazilo u obzir jer ima manju brzinu na putevima, manje je pouzdano, skuplje je za održavanje, a također je i manjih dimenzija, što bi ograničavalo količinu borbenog kompleta naoružanja. Uz sve navedeno nije bilo ni potrebe za oklopom kao kod “Tunguske”, koja se koristi na samom bojištu, a traženo je više vatrene moći, veća brzina premještanja (kako bi se mogla pratiti vozila kompleksa S-300P), potom niska nabavna cena i niži troškovi korištenja. Tako je u odnosu na “Tungusku” dobijeno vozilo većih dimenzija s novom kupolom na kojoj je bilo više lansirnih cijevi raketa, kao i novija te veća radarska oprema.

Podvozje prve testne verzije Pancira bilo je terensko vozilo povišene prohodnosti konfiguracije 8×8 Ural 5323.4 s motorom KAMAZ-7406 snage 260 KS. Ispitni prototip koji je prošao ispitivanja proizveden je 1994. godine, a prvi put je javno prikazan na zrakoplovnoj izložbi MAKS u kolovozu 1995. Ovaj prvobitni model imao je 12 raketa 9M335 koje su po vanjštini i konstrukciji bile slične raketama 9M331 s topničko-raketnog sustava “Tunguska”, ali im je domet po daljini povećan na 12 km, a po visini na 8 km. U raketi je iskorišten jači motor, masa bojne glave koja se sastoji iz šipkastih ubojnih elemenata povećana je na 20 kg, a raketa je dvokalibarna (promjer marševskog dijela je povećan na 90 mm, dok je promjer prednje sekcije ostao 76 mm). Kod rakete je iskorišten zračno-dinamički upravljački sistem, rakete se navode radiokomandno, a čitav je sustav mogao istovremeno navoditi do tri rakete. Topničko naoružanje ove verzije Pancira sastojalo se iz dva tekućinom hlađena automatska jednocjevna topa 2A72 kalibra 30 mm, efikasnog dometa do 3 km po visini i 4 km po daljini, brzine gađanja do 450 granata u minuti, brzine granate na ustima cijevi topa 970 m/s, s dvije vrste granata – visoko eksplozivnom zapaljivom i za probijanje oklopa.

Borbeni modul, postavljen na krovu tijela borbenog vozila, sadrži dva bloka od po 6 protuzračnih raketa, dva topa  postavljena s unutarnje strane lansirnih kontejnera raketa, radarsku stanicu za otkrivanje ciljeva, te sustav za praćenje ciljeva i raketa. Također, na vozilo je montiran i optički sustav za praćenje ciljeva i upravljanje vatrom. Radna mjesta operatera navođenja i zapovjednika borbenog modula nalaze se u zadnjem dijelu borbenog vozila. Radarska stanica za praćenje ciljeva i raketa 1L36-01 “Roman” (NATO oznaka “Hot Shot”) razvijena je tijekom 1994. i 1995. u poduzeću OAO “Fazotron NIIR” (ОАО Корпорация “Фазотрон-НИИР”). Ovaj radar bio je višenamjenski, u izviđačkom režimu radio je u S opsegu, prilikom ciljanja u dva opsega – u centimetarskom i milimetarskom, a namijenjen je za praćenje ciljeva i navođenje raketa. Zahtjevi stavljeni pred ovaj sustav tražili su da može otkriti cilj radarskog odraza od 0,1 m² na daljini od 15 km, kasnije je omogućeno da se pomoću radara napadnu dva cilja, a elektrooptičkim sustavom još dva. Za ciljanje se koristio pulsni Doplerov radar 1RS2 “Šlem” koji je mogao otkrivati cilj radarske površine od 2 m² na daljini od 30 km, za praćenje ciljeva koristio je X-opseg, a za nišanjenje i navođenje raketa Ku-opseg. Zbog daljeg razvoja zapadnih, odn. američkih preciznih ubojnih sredstava (obitelj JDAM i SDB), 2004. godine došlo je do promjena taktičko-tehničkih zahtjeva, i zbog toga ni ovaj radar nije zadovoljio.

U toku ispitivanja je zaključeno da kompleks ne može djelovati u pokretu, a prema mišljenju stručnjaka specijalne državne komisije i više istraživačkih institucija Ministarstva obrane, Pancir nije mogao izvršiti svoje postavljene zadatke i boriti se s visokopreciznim ciljevima na daljinama većim od 12 km. Osim navedenog, gubitku interesa Protuzračnih snaga i PZO KoV-a za ovaj sustav doprinijelo je i drastično smanjenje nabavke vojne tehnike tijekom 90-tih godina 20. stoljeća. Usprkos toga, nastavljeni su testovi i eksperimenti, ali o trošku firme koja ga je razvijala. Odbacujući komponente koje su bile korištene na sustavu 2K22 “Tunguska” pristupilo se potpunoj promjeni konstrukcije Pancira, a najviše promena pretrpio je radarski segment kao i borbeni modul odnosno turela.  U drugoj polovini devedesetih interes za Pancir pokazali su Ujedinjeni Arapski Emirati, pa su nastavljeni  radovi na njegovom daljnjem razvoju. Konstruiran je sasvim novi borbeni modul s novim topovima, novim raketama, te novim izvidničkim radarom i sustavom za upravljanje vatrom.

U svibnju 2000. godine je s UAE potpisan ugovor vrijedan 734 milijuna USD za 50 kompleksa “Pancir-S1E”, od kojih 24 na vozilima s kotačima i 26 na gusjeničarima. Od navedenog iznosa 50 posto je otplatilo rusko Ministarstvo financija kako bi se izravnao dug Rusije prema UAE. Po ugovoru je nositelj razvoja bio dužan do kraja 2002. godine izvesti ispitno-konstruktorske radove na novoj varijanti Pancira i između 2003. i 2005. u tri tranše Emiratima isporučiti svih 50 sustava. Za ispitivanja i testiranja sustava UAE su uplatili predujam od oko 100 milijuna USD. Konstruiranje varijante za Emirate išlo je uspješno, iako veoma usporeno zbog mnogobrojnih tehničkih i organizacijskih problema. Zbog toga je došlo do nepoštovanja ugovornih uvjeta, a najviše problema zadavao je novi radarski sustav – pristupilo se razradi PESA radara 1RS2-1 (1RS2-1E), pa je 2005. UAE predložena usavršena verzija za koje je trebalo više vremena. Zbog toga su se Emirati složili s izmjenom rokova, prema kojima bi prvi primjerci bili predani 2006. godine a posljednji 2009. godine. Radar 1RS2-1 radi u K-opsegu, u režimu “track-while-scan” može istovremeno pratiti 9 ciljeva, može pratiti letjelice koje se kreću brzinom od 10 do 1100 m/s, pratiti 4 lansirane rakete, domet za cilj radarskog odraza (RCS) 2 m² je 24 km, za RCS 1 m² je 21 km, za RCS 0,5 m² iznosi 16 km, za RCS 0,1 m² je 10 km i RCS od 0,03 m² je 7 km.

Sredinom 2006. izvedena su uspješna ispitivanja Pancira-S1 (model 2006) s lansiranjem raketa na poligonu Kapustin Jar. Na kraju iste godine Emiratima je isporučen pokazni primjerak za obavljanje prve faze ispitivanja na njihovom državnom teritoriju. Druga etapa ispitivanja izvedena je tijekom ljeta 2007. Za vrijeme razvoja Pancira ispitivano je nekoliko tipova vozila kao nosača kontejnera mase oko 10 tona – koji se sastoji od borbenog modula, kabine za posadu od tri člana, dijela za smještaj agregata i modula za klimatizaciju. Među testiranim vozilima bili su kamioni 8×8, i to ruski Ural 5323.4, bjeloruski MZKT-7930, ruski KamAZ-6350 i 6560 i BAZ-6909-019, njemački MAN-SX45, kao i bjeloruski gusjeničar GM352M1E. UAE su izabrali MAN-SX45, dok su kasnije za Oružane snage Rusije Panciri-S1 isporučivani na Kamazima 6350 i 6560. Osim mobilnog nudi se i stacionarni Pancir, koji može služiti za obranu važnih objekata.

Serijski Pancir-S1 ima dva dvocjevna topa 2A38M kalibra 30 mm, koji se hlade vodom ili antifrizom, imaju električni pogon, brzinu gađanja do 2.500 granata u minuti, brzine granate na ustima cijevi topa 960 m/s, s borbenim kompletom od 1.400 granata i efikasnim dometom od 0 do 3 km po visini i 200 m do 4 km po daljini. Topovi se na borbenom modulu mogu kretati od -9 do +85 stupnjeva po elevaciji. Tu je zatim 12 novih radiokomandno vođenih raketa 57Э6-E mase 71 kg visoke otpornosti na elektroničko ometanje, s impresivnim ubrzanjem do maksimalne brzine 1.300 m/s za dvije sekunde. Domet je od 5 m do 15 km po visini i 200 m do 20 km po daljini, masa bojne glave je 20 kg s eksplozivnim punjenjem od 5 kg, a moguće je gađati cilj brzine do 1.000 m/s. Omogućeno je istovremeno gađanje 4 cilja s 8 raketa (dvije rakete po cilju). Domet radarskog blizinskog upaljača je 9 m, a vjerojatnost pogotka jednom raketom je 0,7.

Firma VNIIRT (Всероссийский НИИ Радиотехники) razvila je novi PESA (Passive Electronically Scanned Array) radar 2RL80 (ili 2RL80E) koji radi u S opsegu dometa do 50 km, uz pokrivenost po elevaciji od 0 do 60 stupnjeva, i brzinu skeniranja dvije do 4 sekunde. Daljina otkrivanja cilja radarskog odraza od 1 m² je na 47 km, a od 0,1 m² na 26 km. Radar može pretraživati ciljeve po azimutu od 360 stupnjeva uz brzinu od 15 do 30 okreta antene u minuti. Lovca radarskog odraza od 2 m² može otkriti na 36 km, borbeni helikopter klase američkog AH-64 Apache na 32 km, krstareću raketu koja manevrira i ima radarski odraz od 0,1 m² na 20 km, planirajuću bombu s radarskim odrazom 0,2 m² na 16 km i proturadarsku raketu AGM-88 s radarskim odrazom 0,1 m² na 12 km.

Također, tu je i novi optoelektronički termovizijski sustav za izviđanje i praćenje, koji se može kretati od -5 do 85 stupnja po elevaciji i +/- 90 stupnjeva po azimutu, koji radi u srednjevalnom i kratkovalnom infracrvenom opsegu i koji može otkriti avion npr. F-16 na udaljenosti do 26 km, proturadarsku raketu AGM-88 na do 15 km, krstareću raketu na do 14 km i planirajuću bombu na do 10 km. Rakete se mogu pratiti bilo radarom bilo optoelektroničkim sustavom, a osim glavne antene radara tu je i antena zapovjednog linka koji je dio sustava APKNR zaduženog za prenošenje zapovjednih signala i usmjeravanje raketa. Osim toga, ugrađena je i digitalna podatkovna veza koji omogućuje umrežavanje više vozila u bitnici.

Sustav Pancir danas

Proizvođač danas reklamira Pancir kao sustav koji je izuzetno otporan i imun na elektronička ometanja, koji ima veliku vjerojatnost preživljavanja u slučaju masovnog napada proturadarskim raketama, mogućnost uništavanja zrakoplovnog naoružanja visoke preciznosti, poput raketa zrak-zemlja, vođenih bombi i krstarećih raketa, te sposobnost uništavanja aviona, helikoptera i bespilotnih letjelica. Efikasno je uporabljiv danju i noću, u dobrim i  lošim meteorološkim uvjetima, visoko je mobilan (među ostalim, na dobroj cesti dostiže 90 km/h), posebno u zaštiti motoriziranih i oklopnih postrojbi, i visoko je operativan te pouzdan.

Uobičajna bitnica sustava Pancir-S1 sastoji se od 4-6 borbenih vozila, dva do tri vozila za transport i pretovar raketa 2F77M, zapovjednog vozila 9S737MK Ranžir, stanice za ispitivanje i remont 9V921, stanice za pripremu raketa 2F55-1, stanice za popravke 2V110-1, stanice za ispitivanje i remont 1R10-1M i mobilne radionice ITO-APG-M1. Sustav 96K6 može biti uporabljen na nekoliko načina, u prvom od njih je svako vozilo zasebna borbena postrojba koja djeluje bez primjene bilo kakvih drugih sredstava. Može raditi i u automatskom režimu, u odvojenoj borbenoj postrojbi, ali i u bitnici od 6 vozila.  Tu je zatim bitnica u kojoj posada jednog odabranog vozila, uz borbenu primjenu, može zapovijedati posadama u još 3 do 5 vozila, osiguravajući im informacije o ciljevima protiv kojih će djelovati. Moguća je borbena primjena zapovjednog centra koji prenosi sve podatke potrebne za izvršenje zadataka, kao i borba u sastavu bitnice koja – osim zapovjednog centra – ima podršku i izvidničkih radara za rano upozoravanje, poput Vostoka-E, Kaste-2E2, te najnovijeg i najmodernijeg 1RL123.

U srpnju 2011. godine kompanija ENIKS prikazala je novu verziju sustava, označenu kao Pancir-S2, s radarom koji ima dvostranu antenu (tzv. Janus izgled antene), a ispostavilo se da je ona, osim za rusku vojsku, rađena i za izvoz u Alžir. U odnosu na 2RL80 ima veću brzinu praćenja, čime je poboljšana mogućnost praćenja preciznih oružja, posebno proturadarskih raketa AGM-88. Također, tu je i nova raketa 95Я6SM dometa 25 km po daljini s promjerom marševskog dijela od 210 mm i promjerom drugog stupnja od 76 mm, kojom se mogu gađati ciljevi brzine do 1.850 m/s, ima veću kinetičku energiju, veće dozvoljeno G-opterećenje, te kraće vrijeme reakcije. Za uslove Arktika razvijen je Pancir-SA koji, zanimljivo, nema topove 2A38M, ali je zato njegov borbeni komplet raketa 57Э6E povećan s 12 na 18. Taj sustav je dobio najnoviji izvidnički radar koji radi u S-opsegu, a tu je i najnovija stanica za praćenje ciljeva.

U ovom slučaju je kao vozilo iskorišten zglobni transporter-gusjeničar DT-30PM, kojega proizvodi zavod IMZ “Vitjaz” (ОАО “Машиностроительная компания ‘Витязь'”) iz grada Išimbaja (Ишимбай). Ovo vozilo daje visoku prohodnost u bilo kojim terenskim uvjetima, a ima i amfibijska svojstva, tj. može savladavati i vodene prepreke. Nosivost transportera DT-30PM je 30 tona, što u potpunosti zadovoljava zahtjeve instalacije sustava Pancir, kao i njegovo borbeno djelovanje iz zastoja, u pokretu, pa čak i tijekom plivanja u vodi. Mali specifični pritisak na tlo (samo 0,27 kg/cm²) omogućava ne samo dobru pokretljivost na teškom terenu već i obavljanje zadataka koji mogu tražiti vožnju po miniranim površinama. Autonomija kretanja ovog transportera je 700 km, maksimalna brzina na putu je 45 km/h, a u vožnji na vodi do 6 km/h. Borbeni moduli s radarima, stanicama za praćenje i raketama postavljeni su na vučeni dio transportera, dok su energetski sklop i sustavi za održavanje života smešteni u glavni, prednji segment DT-30PM, gdje je i posada. Za opremanje brodova razvijena je verzija s oznakom Pancir-ME, prvi put ugrađena na raketne korvete projekta 22800 “Karakurt”. Umesto dvocjevnih topova 2A38M primijenjena su dva šestocjevna rotirajuća AO-18D kalibra 30 mm. Prema izgledu, najvjerojatnije je korišten ciljnički radar s najnovije verzije Pancir-SM. Također, iznad ciljničkog radara dodana je i sasvim nova optoelektronička oprema.

Sustav Pancir na terenu

Prve fotografije najnovije varijante Pancir-SM, koji je između ostalog nastao i na osnovi iskustava iz Sirije, pojavile su se tijekom 2017. godine. Sustav je postavljen na podvozje vozila Tornado K-53958, a njegovo ispitivanje na poligonu Ašuluk primijećeno je krajem ožujka ove godine. Pancir-SM će predstavljati radikalno unapređenje prema ranijim verzijama – imat će rakete dometa 25 km po visini i čak 40 km po daljini, čija bi početna ispitivanja trebala otpočeti krajem ove godine. Njih će moći koristiti i starije varijante Pancira, ali će maksimalni domet biti ograničen manjim dometom ciljničkog radara.

Borbena uporaba Pancira u Siriji, sustava kojeg je Rusija rasporedila prije svega za obranu zrakoplovne baze Hmeymim, luke Tartus, kao i položaja raketnih PZO sustava S-300 i S-400, nije samo doprinijela razvoju uveliko modernizirane verzije Pancir-SM s raketama znatno većeg dometa, već su započeli radovi i na konstrukciji novih raketa manjeg kalibra koje će služiti prije svega za uništavanje malogabaritnih ciljeva, npr. bespilotnih letjelica vrlo malih dimenzija. Ovim raketama također će moći biti naoružane i starije verzije Pancira. Rusija je za tri godine, koliko koristi ovaj sistem u Siriji, prijavila da je njime oboreno na desetine, ako ne i stotine ciljeva koji su bili prijetnja njihovim vojnim snagama. Osim raznih vrsta raketa i naoružanih bespilotnih letjelica koje su upotrebili islamisti, obarani su i izviđački aerostati te baloni, kao i izviđačke bespilotne letjelice poput izraelske Heron, turske Bayraktar, američke Boeing Insitu RQ-21 “Blackjack”. Bogato ratno iskustvo na Panciru stekli su i Sirijci, ne samo prilikom djelovanja protiv vođenih ubojnih sredstava tijekom zračnih udara Izraelskih zračnih snaga, nego i u napadima zapadnih saveznika. Najbolji primjer za to je masovni raketni napad sa 103-105 krstarećih raketa koji se dogodio 14. travnja ove godine. U ruskom izvještaju o djelovanju sirijske PZO navedeno je da su posade sirijskih Pancira lansirale 25 raketa i pogodile 23 cilja.

Ipak, postoje i neslužbeni izvještaji da se ruski Panciri-S1 u Siriji nisu baš najbolje pokazali kada je riječ o djelovanju protiv sporih i malih ciljeva, te da su zbog toga za obranu baze Hmeymim u travnju ove godine raspoređeni raketni sustavi Tor-M2U. Naveden je primjer za period od 1. do 7. srpnja, kada je sustavima Tor oboreno 7 bespilotnih letjelica s 9 raketa, dok su Panciri oborili svega tri bespilotne letjelice, ali s utroškom od čak 13 raketa. Dalje se navodi da je u drugoj polovici srpnja Torovima oboreno također 7 bespilotnih letjelica uz utrošak 9 raketa, dok Panciri nisu oborili niti jednu. U kolovozu su posade Torova oborile 8 bespilotnih letjelica s 9 raketa, a ukupno je za period od travnja do listopada 2018. pogođeno čak oko 80 bespilotnih letjelica uz uspješnost od 80 posto, dok je za isti period Pancir imao svega 19 posto pogođenih ciljeva. Ovakve tvrdnje iznio je, pozivajući se na neimenovane časnike iz baze Hmeymim, ruski vojni ekspert Viktor Murahovskij, glavni urednik magazina “Arsenal Otechestva” (Арсенал Отечества). Međutim, mnogi smatraju da nije nemoguće da je na ovakve napise imao utjecaja i dio ruskog vojno-industrijskog kompleksa (konkretno, koncern “Almaz-Antey” koji i proizvodi sustav Tor). U kritici Pancira Murahovskij je iznio nevjerojatnu informaciju da sustav ima problema pri otkrivanju i praćenju sporih te niskoletećih ciljeva malog presijeka, ali da je redovito fiksirao velike ptice koje su letjele oko baze.

Pancir je za sada doživio solidan izvozni uspjeh. Prvi korisnik UAE je između 2009. i 2013. godine dobio 50 vozila s 1000 raketa, potom je Siriji 2011. stiglo 36 sustava sa 700 raketa, a to je bilo plaćeno oko 730 milijuna USD. Sljedeći kupac bio je Alžir, nabavio je 38 vozila sa 750 raketa za 500 milijuna USD, a isporuke su trajale od 2012. do 2016. godine. Iraku je, prema različitim podacima, u razdoblju od 2014. do 2016. isporučeno 24 do 48 vozila sa 600, odnosno 1200 raketa. U rujnu ove godine objavljen je početak isporuka dva sustava Ekvatorijalnoj Gvineji, za čiju nabavku je potpisan ugovor krajem kolovoza 2017. godine, a pojedini izvori navode da je njihova cijena bila 20 milijuna USD.

 

*tekst autora Živojina Bankovića objavljen je 30. studenog 2018. na specijaliziranom zrakoplovnom portalu Tango Six (https://tangosix.rs/), pod naslovom “Artiljerijsko-raketni sistem 96K6 Pancir, novi PVO sistem Vojske Srbije?”. U originalnom obliku može se naći na adresi: https://tangosix.rs/2018/30/11/artiljerijsko-raketni-sistem-96k6-pancir-novi-pvo-sistem-vojske-srbije/