Autobiografska knjiga generala Marina Špegelja “Sjećanja vojnika” bavi se temama koje su i dan-danas kontroverzne. Zapravo, povrh čiste autobiografije, ovo djelo ima veliku analitičku vrijednost. No ujedno je i obračun s neistomišljenicima: od blagog pristupa prema Stjepanu Sulimancu koji je autoru bio uspješnijim protukandidatom na izborima 1990. godine, do oštrog šibanja predsjednika dr. Franje Tuđmana – koje graniči s optužbama za veleizdaju.
Posve prirodno, knjiga teče kronološki, počevši od Relativno sažetih sjećanja na djetinjstvo i Drugi svjetski rat, odnosno službu u nekadašnjoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA) do 1982. godine. Ovo razdoblje prate razne egzistencijalne teškoće, kao i karijera koja je tekla skoro isključivo na zapovjednim i nastavnim dužnostima, uključujući i kratko zapovijedanje Artiljerijskim školskim centrom u Zadru. Cijelo vrijeme Špegelj je bio na rubu “podobnosti”, uključujući tu i postupak pred vojnim sudom. S druge strane, bila mu je povjerena dužnost načelnika Štaba pogreba Josipa Broza Tita – svi vodeći ljudi na pogrebu bili su Hrvati, da se bilo kakva eventualna greška ne bi protumačila zlom namjerom!
Slijedi zapovijedanje Teritorijalnom obranom (TO) SR Hrvatske u razdoblju od rujna 1982. do rujna 1985. godine. U ovom je periodu general Špegelj ovu republičku oružanu formaciju donekle preustrojio, ali je poglavito preusmjerio novac na njezino opremanje. Špegelj je TO često opremao mimo Saveznog Sekretarijata za narodnu obranu (SSNO), čak i u inozemstvu, što je bilo dopustivo i izvedivo temeljem onodobnih zakona. Praktički odmah zatim postaje zapovjednikom Sjeverozapadnog vojišta, i dalje sa sjedištem u Zagrebu, a nakon čega ide u mirovinu.
Razmatrajući razdoblje zapovijedanja TO-om, odnosno Sjeverozapadnim vojištem (neke vrsti horizontalnom rotacijom, samo ovaj put uz pasku iz Beograda), Špegelj analizira pomak težišta obrane tadašnje SFRJ prema zapadu i u tom kontekstu je čak blizak nekim drugim (također kontroverznim) autorima koji zaključuju kako je preustroj JNA krajem osamdesetih zapravo stvarao operativnu osnovicu za kasniju agresiju na Hrvatsku. Ovdje general Špegelj analizira i pomake u nadležnostima zapovijedanja na najvišoj razini jugoslavenskih oružanih snaga, argumentirajući kako su Glavni štab oružanih snaga – a donekle i SSNO – zapravo preuzimali čiste zapovjedne ovlasti mimo Predsjedništva SFRJ i njegovog predsjedavajućeg kao vrhovnog zapovjednika. Preustroj kojim su ukinute armije i uspostavljena tzv. “vojišta”, kao i pomaci na najvišoj razini, imali su dovesti do posvemašnjeg ukidanja nadležnosti republika nad njihovim pripadajućim teritorijalnim obranama, argumentira Špegelj. Sve ove analize i argumentacije vrlo su legalističke, a ovu odliku imaju i daljnje analize u knjizi.
Nakon kratkog uživanja u mirovini, te neuspjelog izleta u politiku kao kandidat SDP-a na izborima za prvi višestranački Sabor, general Martin Špegelj vrlo brzo je reaktiviran. Prvo kao ministar obrane Republike Hrvatske (drugi po redu, u razdoblju od 24. kolovoza 1991. do 15. lipnja 1991. godine), a zatim i kao prvi zapovjednik Zbora narodne garde (ZNG). Ovaj period njegove karijere možda je i najkontroverzniji.
Ponajprije, general Špegelj odmah se suočio s potrebom preustroja Ministarstva obrane Republike Hrvatske i nabave oružja za (u međuvremenu nezakonito razoružanu) hrvatsku TO; u ovome autor ne vidi ništa sporno, već argumentira da je to bio produžetak prakse iz dana kad je bio zapovjednikom republičkog TO-a. Hitni zadatak bile su i operativne pripreme, osobito izrada planova za uklanjanje pobune u Kninu: od čak tri uzastopna plana, republički vrh nije prihvatio ni jedan. Ovdje nije bio kraj problemima s planiranjem: sam predsjednik dr. Franjo Tuđman osobno je zabranio izradu plana obrane Republike Hrvatske. Pri tome se predsjednik oglušio čak i na ultimativni Špegeljev argument: izrada plana obrane dužnost je i obveza svake republike u tada još uvijek funkcionalnoj Jugoslaviji!
Stožernu kontroverzu zacijelo predstavlja tajno snimanje i emitiranje (pseudo)dokumentarnog filma “Šta je istina o naoružavanju terorističkih formacija HDZ-a u Hrvatskoj”. Jasno, Špegelj žustro odriče istinitost većini filma, a osobito dijelovima u kojima je on sam prikazan kako osobi od povjerenja, tadašnjem kapetanu JNA Vladimiru Jagaru, govori o potrebi da se u Hrvatskoj primijene i krajnje nasilne metode. Nakon neuspješnog pokušaja hapšenja Martina Špegelja, napetost u državi privremeno se smirila, ali bilo je očito da su kontraobavještajni organi JNA “provalili” barem dio Špegeljeve mreže.
———————–
———————–
Ujedno, iz mjeseca u mjesec rasla su neslaganja s državnim vrhom, osobito samim predsjednikom. Imenovanje zapovjednikom ZNG-a bila je kratka dužnost – u kolovozu 1991. podnio je ostavku, nakon osobito teške sjednice Vrhovnog državnog vijeća. Tom se prilikom Špegelj definitivno razišao s državnim vrhom po pitanju Sporazuma o neometanom odlasku (kojim se dogovorio prestanak blokade vojarni te odlazak JNA s prostora Hrvatske, zajedno sa svim naoružanjem, vojnom opremom i tehnikom remontnih zavoda). Nakon toga on se povukao takoreći u ilegalu, ne vjerujući praktički više nikome od ljudi pri vrhu Republike Hrvatske.
Govoreći o razdoblju obnašanja ministarske dužnosti i zapovijedanja ZNG-om, Špegelj osobito žestoko šiba netransparentno prikupljanje novaca i kupovanje oružja, pojavu nekontroliranog ekstremizma i prvih inozemnih elemenata u obrani Hrvatske – ove potonje će napadati i kasnije kroz knjigu. Najveću pojedinačnu zamjerku iznosi glede propuštanja koordinirane akcije s TO-om Slovenije u događajima nakon što su i Slovenija i Hrvatska donijele odluke o pokretanju postupka razdruživanja od ostalih jugoslavenskih republika.
Ni ovaj period ilegale po Sloveniji i Njemačkoj nije bio dug: već koncem rujna 1991. godine general Špegelj postaje glavni inspektor obrane. Iako su mu ovlasti krajnje skučene, ustrojava Glavnu inspekciju Hrvatske vojske i živahno putuje po bojištima. Pokrivajući ovo razdoblje, autor ne navodi niz nepravilnosti s kojima se susreo, kao i do danas nejasnih događaja, osobito naprasno zaustavljeni prodor u Baranju u travnju 1992. godine, odnosno kaotičnu evakuaciju Bosanske Posavine praktički odmah zatim. Posebice navodi i susrete s osobama čiju profesionalnost dovodi u pitanje, poput generala Nijaza Batlaka, iako je s njim na kraju uspostavio vrlo korektne odnose. U ovom dijelu knjige ponovno se osvrće i pridošlice iz inozemstva, dajući im skupnu negativnu ocjenu, uz znakovitu iznimku generala Ante Gotovine, čije ratne zasluge ističe. Knjiga završava finalnim umirovljenjem generala Martina Špegelja.
Djelo “Sjećanja vojnika” pitko je napisano, s obiljem brojčanih podataka i datuma, odnosno tablica, shema i zemljovida. Unatoč čestoj oštrini tona, mnoge su opaske jako lucidne i iznesene s duhom. No, bilo kako bilo, radi se prozi osobe koja je bila ključnim sudionikom – dapače, ključnim kreatorom – obrambenih priprema Republike Hrvatske. Stoga ćemo sud o samim zbivanjima opisanima u knjizi prepustiti povjesničarima, ali “Sjećanja vojnika” preporučujemo kao obveznu lektiru svima koje zanima Domovinski rat.
Podaci o knjizi:
Sjećanja vojnika, Martin Špegelj, ilustrirano, 430 stranica s indeksom, dodaci: 23 stranice fotografija i 12 zemljovida, izdanje Znanje, Zagreb 2001. godine
