Hibridni ratni brod štivo je za sladokusce. Naime, autori R.D. Layman i Stephen McLaughlin upustili su se u potanki prikaz hibridnih ratnih brodova, kategorije koja je svojedobno imala priličnu sljedbu zagovornika i pristaša, ali je u praksi zaživjela u jako malome broju izvedenih primjeraka. Sam predmet proučavanja zadao je autorima odmah u početku problem: kako definirati hibridni ratni brod? Radna definicija postavljena je kao brod kojemu je svjesno žrtvovana bilo topnička, bilo zrakoplovna sastavnica u odnosu na “čistu” vrstu ratnog broda, ali i od kojega se očekuje obavljanje više različitih zadaća, tj. da ima više namjena. Jasno, ovu definiciju nije bilo lako primijeniti.
Naime, očito je – kako već podnaslov spajanje velikih topova i zrakoplova sugerira – da je težište knjige na plovnim jedinicama naoružanim topovima velikog kalibra, uglavnom preko 152 mm, dok su kapaciteti za nošenje zrakoplova (aviona, blimpova, autožira, a nakon II. svjetskog rata naravno i helikoptera) morali na neki način ograničavati uporabu ovog topničkog naoružanja. Ukratko, što veći topovi i što više aviona – to su bili kriteriji kojima su se autori očito ravnali.
Knjiga je podijeljena na osamnaest poglavlja plus dva dodatka. Prirodno, počinje I. svjetskim ratom, kad su neki od prvih brodova opremljenih letnim palubama nosili topove velikog kalibra, više iz početničkog neznanja po pitanju kako bi zapravo trebao izgledati nosač aviona. Slijede razni projekti iz doba međunarodnih ugovora o ograničenju pomorskog naoružanja, Drugi svjetski rat, kao i razne ideje u razdoblju sve do konca Hladnoga rata.
Autori daju dosta detaljne analize zamišljenih ili realiziranih projekata, pri čemu često ovise o skicama iz vojnopomorskih publikacija koje su već u trenutku pisanja ove knjige bile stare preko šezdeset godina, a počesto i namjerno nejasne – posebice ukoliko su ih sastavljali pomalo smušeni zanesenjaci. S druge strane, veliku vrijednost ovoj knjizi daju prikazi službenih projekata koji su došli blizu realizacije, odnosno koji jesu bili izvedeni. Težište je na međuratnim projektima: međunarodni ugovori o ograničenju pomorskog naoružanja vukli su projektante da pokušaju na jednom koritu stvoriti dva broda, a najdalje su u tome otišli Amerikanci, koji su od hibridnih krstarica-nosača odustali u zadnji čas – odnosno Japanci, koji su si prije i tijekom Drugog svjetskog rata dali ozbiljnog truda u ovome smjeru.
Izumiranjem topova velikog kalibra kao temeljnog naoružanja ratnih brodova, hibridne sheme sve su rjeđe i kao da gube fokus, pa i autori uvede ponešto nejasan pojam “polu-hibrida“. No, nekoliko klasa talijanskih, francuskih, sovjetskih i britanskih helikopterskih krstarica, odnosno britanskih “krstarica s potpunom palubom” klase Invincible (kasnije preklasificiranih u nosače zrakoplova) daju se uvrstiti u ovu kategoriju. Autori problematiziraju i sovjetske “velike protupodmorničke krstarice” klase Kijev, od kojih je posljednja u klasi doživjela vrlo dugotrajnu i skupu pregradnju u nosač aviona za Indiju (koja ni dan-danas nije dovršena).
Inače, kroz knjigu defiliraju prilično bizarni projekti, a čak i među onim službenima dominiraju kolosalni trupovi s pregolemim naoružanjem i pretjerano optimističnim procjenama kapaciteta zrakoplova. Teško se oteti dojmu da bi takvi projekti – da su ikada izvedeni – apsorbirali enormne brodograđevne kapacitete, žderući ogromne resurse u eksploataciji, s krajnje nejasnim izgledima u borbi. Jedno poglavlje posvećeno je čak podmornicama-nosačima aviona, dok dva dodatka problematiziraju fantastične zamisli ljubitelja vojnih igara, odnosno puno praktičnije hibride trgovačkih brodova i nosača zrakoplova.
Japanski helikopterski razarač Haruna DDH 141
Ako bismo knjizi štogod zamjerali, onda je to svojevrsna opsesija velikim brodovima, koja kao da se s projektanata prenijela i na autore. Naime, nema tu ni riječi o razaračima u II. svjetskom ratu (koji su trebali nositi katapult i avion, ili pak djelovati kao matice hidroaviona), a jako usput spominju se i kasniji helikopterski razarači, siromaški pandani helikopterskim krstaricama. Jednako tako, male mornarice rijetko su uključene u knjigu; teško se oteti dojmu da bi se ex-jugoslavenski Zmaj mogao lijepo uklopiti u ovu materiju. No, autori su morali negdje podvući crtu.
Uopće, kroz knjigu se provlači nekoliko glavnih niti: jedna je česta pojava amaterizma pri osmišljavanju ovih projekata, druga su doktrinarne nejasnoće o tome kako bi takvi brodovi trebali djelovati, treća su financijska ograničenja, odnosno na posljetku čisto tehnički problemi skopčani s ovakvim brodovima. U doba višenamjenskih oružnih sustava, pa tako i suvremenih ratnih brodova, ove poveznice daju povijesne pouke koje su i danas valjane.
Podaci o knjizi:
THE HYBRID WARSHIP, The Amalgamation of Big Guns and Aircraft, R.D. Layman i Stephen McLaughlin, ilustrirano, 224 stranice s prilozima i indeksom, izdanje Conway Maritime Press Ltd, London 1991.
