Knjiga Igora Karnjuša “Financiranje obrane” s jedne je strane prilično važno pionirsko djelo u hrvatskim okvirima. Izdana je početkom 2008. godine – dakle, neposredno pred zaključenje pregovora o hrvatskom članstvu u NATO-u, u doba kada je o toj tematici još trajala određena skromna rasprava – a napisana je na temelju magisterija obranjenog 2005. godine na Ekonomskome fakultetu u Rijeci (na temu “Čimbenici efikasnosti u upravljanju financiranjem obrane“). Pri tome, autor je tekst za objavu poopćio, dao mu univerzalniji zahvat i opseg, a dopunio ga je i ponekim izvorima novijeg datuma, zaključno do 2007. godine. I zaista, ako knjigu promatramo u tom svjetlu – kao pionirsko djelo i uvod u tematiku – ono u potpunosti zadovoljava. S druge strane, uz sve nedostatke pionirskih poduhvata, ostalo je praktički pa neispunjeno i nadanje autora istaknuto u Predgovoru knjige – “…želja mi je da ovaj materijal bude poticaj daljnjim istraživanjima na području financiranja, odnosno ekonomike obrane“.
Koncepcija Karnjuševe knjige obuhvaća uvod, pet strukturnih dijelova, te zaključak. U uvodu su pokušava vrlo kratko uspostaviti veza između glavnine ove knjige i stanja u obrambenom sektoru Hrvatske. Nažalost, ta povezanost, iako ovdje naznačena, brzo se izgubi iz ostatka knjige, ostavljajući čitatelja suočenog s općenitim raspravljanjima materije, prvenstveno temeljenim na povijesnim i inozemnim primjerima. Prvi strukturni odjeljak glavnoga dijela knjige bavi se “Teorijskim određenjem vojnih izdataka“, a od ukupno 255 stranica djela on obuhvaća 43 (16,9 posto). Sadržajno gledano, ovdje je obuhvaćeno općenito sagledavanje nacionalne sigurnosti i obrane u ekonomskome svjetlu, putem njihova utjecaja na nacionalne ekonomije u ratu i miru (prvenstveno velikih sila). Zatim je definirana “narodna obrana” kao javno dobro, odnosno vrijednost koju društvo osigurava svojim pripadnicima – na temelju čega je napravljen i kratak osvrt na ekonomske teorije djelovanja u vojnim savezima, temeljem primjera nastalih proučavanjem NATO saveza. Zaključno, definira je i pojam “vojne potražnje” kao ekonomskog odjeka pojedinih nacionalnih vojnih potreba – ilustriranih kratko, na temelju primjera Sjedinjenih Američkih Država, Francuske i Švedske (prije nedavnih promjena i velikih valova redukcijskih politika).
Drugi strukturni dio knjige nazvan je “Vojni izdaci i javni sektor – veličina, dinamika i utjecaj“, a obuhvaća ukupno 63 stranice teksta, od ukupnih 255 (24,7 posto knjige). U njemu se prvo utvrđuje opći porast udjela javnog sektora u BDP-u europskih država tijekom 20 stoljeća. Na tom se temelju onda promatra i općenito kretanje vojnih izdataka prema BDP-u i javnoj potrošnji (sve to do 2003. godine i uz definiranje pojma “mirovne dividende”) – da bi se onda prišlo i detaljnijem definiranju, te raščlanjivanju pojma vojnih izdataka, uključujući tu kratak osvrt na metode njihove korekcija pri promatranju kroz duže vremenske periode. Ponešto detaljnije promatraju se metode procjenjivanja izdataka za obranu – sustav PPBS (Planning, Programing, Budgeting System), budžetiranje od nulte osnovice (Zero Based Budgeting), te Cost Benefit, Cost Effectivness i Cost Utility analize, kao metode ocjene opravdanosti ulaganja u pojedine vojne programe. Na temelju njih ukratko se ocjenjuju i učinci vojnih izdataka na ekonomski rast pojedinih društava – teorijski i temeljem pojedinih empirijskih istraživanja – ponovo s osvrtom na brojne strane zemlje, ali bez i jedne poveznice na Hrvatsku i njenu ekonomiju.
Treći strukturni dio knjige, nazvan “Upravljanje financiranjem ljudskih resursa oružanih snaga“, obuhvaća 35 stranica u ukupnosti djela (13,7 posto). On započinje definiranjem pojmova potražnje i ponude za radnom snagom, općenito i posebno u sektoru obrane – na što se nadovezuje i razmatranje plaća te drugih oblika primanja vojnika (uz osvrt na uvjete rada, vojničke ugovore općenito i zadržavanje pribavljenoga kadra). Nakon toga, kreće se u razradu dvojbe “novačenje nasuprot profesionalnoj vojsci”, koja je obrađena šablonski i utemeljeno na razradama situacija u SAD, Velikoj Britaniji i Francuskoj, a bez ozbiljnog sagledavanja ukupnih troškova novačkoga sustava. Kako je knjiga pripremana tijekom 2007. godine (a RH je zamrznula ročno služenje vojne obveze s 1. siječnjom 2008. godine) – rubno je prihvatljiva otvorena apologetika opće profesionalizacije, uz optimistično navođenje njenih prednosti i navodne modernosti, a uz tek nominalan spomen mana ovoga sustava. Naravno, sve to je odrađeno opet uz izostanak ikakvog spomena stanja i dvojbi u samoj RH.
Četvrti strukturni dio knjige “Financiranje obrane” nazvan je “Upravljanje izdacima za vojne nabave“, a obuhvaća ukupno 60 stranica (23,5 posto cjeline). Za početak, ovdje se definiraju vojne nabave, njihove karakteristike (prvenstveno na primjeru NATO članica), modeli provođenja i tipologija financiranja – iz čega se onda izvode i troškovni trendovi koji se kod ovakove robe pokazuju tijekom posljednjih desetljeća, kao i utjecaji ograničenog tržišta na njihovo pribavljanje (uz uzimanje u obzir čitavog životnog ciklusa pojedinih vojnih roba). Nakon pogleda s perspektive kupca (države) slijedi pogled na vojno-industrijski sektor s gledišta prodavatelja, proizvođača – utjecaja tržišta na pojedinačne proizvođače, privatne i državne poslovne subjekte, koji se zajedno natječu na ograničenom tržištu vojnih roba. Na tom općenitom temelju odvojen je i dio knjige za kratak prikaz međunarodne vojne industrije (u SAD i NATO članicama) tijekom posljednjih desetljeća, te za osvrt na različite vojnoindustrijske politike i metode privlačenja kupaca (ponudom offset poslova). Sve je to zaključeno sažetim osvrtom na ukupne financijske aspekte međunarodne trgovine oružjem, kretanja u proizvodnji i prometu vojnih roba, kao i financiranju vojno-istraživačkoga rada u obrambenim sustavima velikih država i njihovih ukupnih vojnoindustrijskih kompleksa (s prvenstvenim primjerom SAD).
Peti strukturni dio knjige, nazvan “Ekonomsko-financijsko obilježje vojnog sektora u Hrvatskoj“, sa svojih ukupno 37 stranica (14,5 posto knjige) zaslužuje posebnu pažnju. Naime, nakon praktično 200 stranica o općenitom financiranju obrane, ovaj odjeljak predstavlja posljednju šansu da se ta tematika prikaže i u nacionalnim okvirima. No, nažalost, kako se ovdje radi o dijelu koji je bitno slabiji od ostatka knjige, ta želja uvelike ostaje neispunjena. Naime, za početak se postavlja osnova za promatranje visine i kretanja vojnih izdataka u RH, prvenstveno od 1996. do 2005. godine – period u kojem djeluje općeniti trend razoružavanja nacije, uz ujedno vrlo slabo izražen efekt “mirovne dividende”. Uz konstatiranje rasta ukupnih proračunskih odvajanja, konstatira se i pad financijske snage MORH-a, uz pretpostavke loše refleksije na vojnu industriju u Hrvatskoj (što je upitno, imajući u vidu kaos koji je RH godinama pažljivo njegovala u svojim vojnim nabavama). Ujedno, ističe se i loša struktura obrambenih izdvajanja u RH kao potencijalne brane uspješnoj modernizaciji, te ukupnoj održivosti obrambenog sustava. Ovi se nepovoljni pokazatelji kontrastiraju i s usporedivim parametrima NATO članica, uz problematiziranje i financijskih aspekata pojedinih mogućih pristupa reformi i modernizaciji u RH. Posebna pažnja posvećena je i pitanju financijskih aspekata postupka profesionalizacije u obrambenome sustavu Republike Hrvatske. Smanjivanje ljudstva OS RH, od ratne vojske na današnje razine, podupire se optimističnim procjenama o uštedama i racionalizacijama ostvarivim gašenjem nacionalnog sustava novačenja, uvođenjem fleksibilnog izračuna plaća (prema težini pojedine funkcije), te izvlačenjem niza poslova iz vojnog u civilni sustav (outsourcing).
Zaključno treba istaknuti da predstavljana knjiga ima nekoliko osnovnih mana koje donekle umanjuju njenu vrijednost i uporabivost danas – za razliku od 2008. godine, kada je i izdana. Dok njeni općeniti dijelovi i dalje prilično drže vodu, danas su jasno vidljivi i nedostaci autorovoga pristupa materiji obrambenog financiranja. Dugoročno planiranje pokazalo se teško ostvarivim za sektor obrane u RH – budući da, bez obzira na raspoložive teorijske metode, za takav posao država nije pokazala bilo snage, bilo volje. Javne nabave u obrani doista su se pokazale ključnim izvorom neugodnosti i javne sramote u obrani. Jednako tako, optimizam autora po pitanju profesionalizacije obrane – kao i zagovarački ton čitavog, inače načelno teorijskoga djela – zapravo umanjuje vrijednost ovoga rada. Osim što to nije baš u skladu s tonom ostatka knjige, ovdje se propustilo ući barem u naznake ozbiljne i nacionalno zasnovane procjene financijskih učinaka ovoga poteza, jednako kao što je izostalo i puno vrednovanje prijašnjeg novačkoga sustava kojeg je načelna profesionalizacija u RH zamijenila. Pri tome, ni ovdje, kao ni nigdje drugdje, nije se pokušalo procijeniti pravu vrijednosti poslova obavljanih pod firmom “civilnog služenja vojne obveze”, jednako kao što se nije ušlo ni u detaljnije razmatranje punoga značenja zagovarane profesionalizacije vojske u kontekstu Hrvatske – gdje se tek naznačilo da sama plaća nije i jedini dio prihoda profesionalnoga vojnika, bez da se u to pitanje dublje uđe. Sve su to problemi koji su danas, u 2013. godini, jasno vidljivi, a koje se moglo zapaziti i 2007. godine, kada je pisana ova knjiga – objavljena bez sadržajnog i tematskoga indeksa pojmova. Svi ti nedostaci ipak ne mijenjaju na stvari da se radi o pionirskom djelu – koliko pionirskom, vidi se i iz činjenice da u praktično pet godina od njegove objave u Hrvatskoj nije tiskano ništa iole usporedivo!
Podaci o knjizi:
Financiranje obrane, Igor Karnjuš, bogato tablično ilustrirano, bez indeksa pojmova, ukupno 279 stranica, Golden marketing-Tehnička knjiga i Institut za istraživanje i razvoj obrambenih sustava (IROS), Zagreb, 2008. godine.
