Knjiga “Afgantsy, The Russians in Afghanistan 1979-89” autora Roderica Braithwaitea bavi se sovjetskom nazočnošću u Afganistanu na vrlo širok, upravo panoramski način. Autor je bio britanskim veleposlanikom u Moskvi u razdoblju od 1988. do 1992. godine, pa je dijelu opisanih događaja bio neposredni svjedok, a i inače je vidljivo duboko poznavanje materije.
Nakon uvoda, knjiga je podijeljena na tri dijela i epilog, kao i dodatke. Prvi dio, Cesta za Kabul, bavi se političkom situacijom koja je prethodila sovjetskoj intervenciji. Poimence, razrađuje se razdoblje kraljevine i republike, a zatim i revoluciju punu krvi, te masivnu pobunu protiv komunista. Slijede premišljanja sovjetskog vodstva kako se postaviti prema, komunistički novom, a prilično spletkarski nastrojenom južnom susjedu koji uporno vapi za internacionalnom pomoći iz Moskve. Kolebanja – treba li uopće intervenirati i na koji način? – autor daje vrlo plastično, unatoč vjernom citiranju izvorne suhe terminologije sovjetskog Politbiroa. Kap koja je prelila čašu bilo je ubojstvo afganistanskog predsjednika Nur Mohameda Tarakija, a koje je aranžirao njegov partijski suparnik Hafizullah Amin. Naime, Brežnjev je dao osobna jamstva Tarakiju, pa se sovjetska mašinerija uistinu odazvala vapajima za pomoć iz Afganistana, ali ne baš na način kako su si to lokalni komunisti zamišljali. Prvi dio knjige završava upadom sovjetskih komandosa u predsjedničku palaču i ubojstvom Hafizullaha Amina.
Kasne faze službenog prijateljstva dviju država i partija
Drugi dio, Katastrofe rata, počinje ulaskom sovjetske 40. armije u Afganistan, što autor opisuje kao trijumf improvizacije. Ovaj dio bavi se vojnikovanjem i ratovanjem, jednom kad su ročnici smijenili izvorni sastav rezervista u “Ograničenom kontingentu sovjetskih snaga”, koji uistinu ni nije bio mišljen da ostane ondje punih deset godina. Potanko su opisani i napori Sovjeta da moderniziraju zemlju: uostalom, izgledalo je kao da za to imaju funkcionalni uzorak u obličju vlastitih centralnoazijskih republika.
Cesta za Salang, poprište neprekidnih borbi i pregovaranja
No uzaludni napori da se učvrsti nepopularni režim u Kabulu samo su vodili sve dubljim frustracijama. Skopčano s brutalnošću mudžahedina, ovo je pak vodilo sve žešćoj devastaciji afganistanskog sela: na dnevnom redu bila su indiskriminativna bombardiranja i granatiranja, zasipanje terena minama i uopće pokušaji da se superiornom tehnologijom parira neuhvatljivom neprijatelju. No, mnogi pojedini sovjetski časnici, posebice oni razbacani po mnogobrojnim karaulama, živjeli su u napetom primirju s mudžahedinima, ponekad uistinu vodeći poluprivatne kampanje za zadobivanje srdaca i umova okolnog pučanstva.
Opna prijateljstva pukla je kao balon od sapunice
Treći dio, naslovljen Dugi zbogom, opisuje pripreme za povlačenje i samo finalno izvlačenje 40. armije iz Afganistana. Teško je ne simpatizirati s glavnim zapovjednikom kontingenta, koji je samoinicijativno odlučio prijeći “Most prijateljstva” kraj Termeza u posljednjem oklopnjaku. Kad su mu iz Moskve za to prigovorili, odbrusio je da on na to ima pravo (!). No vojnici su se vratili u raspadajuću domovinu, gdje se većina bez problema integrirala natrag u civilni život – iako je velik broj njih patio od PTSP-a, alkoholizma te zlouporabe droga, u pojedinim slučajevima odajući se i kriminalu. U svakom slučaju, svima im je predstojao dugi put do ostvarenja pa i elementarnih veteranskih prava, primjerice pomagala za invalide. Knjigu zaključuje epilog i dodaci, poput popisa najvećih postrojbi i tome slično.
Posebna vrijednost ovog djela je u tome što autor daje i vrlo ljudske pojedinačne priče tzv. Afganaca (kako se kolokvijalno zvalo razne “Sovjete” u Afganistanu), pri čemu se knjiga ne raspada ni u epizodičnost, ni u anegdotalnost. Pojedine su priče, primjerice, one o vojnicima i časnicima-kantautorima (tzv. bardovima), koji su na terenu skladali i u primitivnim uvjetima snimali svoje pjesme, u pravilu zabranjivane u domovini.
Kroz knjigu defiliraju časnici-karijeristi koji ginu od vlastitih ručnih bombi, ali i oni zapovjednici kojima je na prvom mjestu bila dobrobit njihovih vojnika, makar na štetu vojne učinkovitosti. Tu su logističari koji prodaju bezvrijedni vojni otpad po ogromnim cijenama, ali i vojnici koji preživljavaju iz dana u dan, redovito maltretirani od svojih starijih suboraca. Ne manjkaju ni idealistični sovjetski civilni savjetnici sa svojim pričama, kao ni profesionalni obavještajci koji povremeno pregovaraju s mudžahedinima, svi uklopljeni u širu sliku rata. Sve u svemu, ovo je knjiga koja se može najtoplije preporučiti svima koje zanima sovjetski rat u Afganistanu, ali i promatračima suvremenih zbivanja koji žele dopuniti sliku prilično specifičnom povijesnom perspektivom.
Jedan u nizu ruskih spomenika ratovanju u Afganistanu, ovaj konkretni u Jekaterinburgu, Sverdlovska oblast
Podaci o knjizi:
AFGANTSY, The Russians in Afghanistan 1979-89, Roderic Braithwaite, ilustrirano, 417 stranica s dodacima i indeksom, izdanje Profile Books Ltd, London, UK 2011.-2012.
