Po pitanju kolektivne sigurnosti, mnogima na pamet prvo pada tematika NATO saveza i njegovog sustava kolektivne sigurnosti. Njen je sadržaj definiran 5. člankom Washingtonskog ugovora, dokumenta kojim je 4. travnja 1949. zasnovan NATO savez. Ova odredba glasi:
“Stranke se slažu da će oružani napad na jednu ili više njih, u Europi ili Sjevernoj Americi, biti smatran napadom na njih sve i temeljem toga se one slažu da će, ako do takvoga oružanog napada dođe, svaka od njih, u provođenju prava na individualnu ili kolektivnu samoobranu priznatog od članka 51. Povelje Ujedinjenih naroda, pomoći tako napadnutoj stranci ili strankama momentalnim poduzimanjem akcija koje se smatraju neophodnima, zasebno ili u suradnji s drugim ugovornim stranama, uključujući tu i korištenje oružane sile, ne bi li se obnovilo i očuvalo sigurnost sjevernoatlantskoga prostora.
Svaki takav oružani napad i sve mjere poduzete kao njegove posljedice bit će bez odgode prijavljene Vijeću sigurnosti. Takve će se mjere okončati kada Vijeće sigurnosti poduzme potrebne korake za obnovu i očuvanje međunarodnoga mira i sigurnosti“.
Dok je 4. članak ovog ugovora vidio poprilično uporabe, odredba 5. članka je do danas aktivirana samo jednom, u jesen 2001. godine.
Sjevernoatlantsko vijeće (North Atlantic Council – NAC) je 12. rujna 2001.godine, samo dan nakon napada, odlučilo da će događaje od 11. rujna smatrati napadom prema slovu članka 5 ako se ustvrdi kako su oni zadesili SAD iz inozemstva. Dvadesetak dana kasnije, 2. listopada 2001. godine – nakon što je američka istraga ustvrdila kako je napadač bila međunarodna teroristička mreža Al Qaeda predvođena Osamom bin Ladenom – NAC je u ime NATO potvrdio aktiviranje odredbe članka 5 Washingtonskog ugovora.
Primjena 2001. godine
Kada je 18 članica Saveza ponudilo pomoć SAD, na vidjelo je došla i još jedna stvar – sklonost SAD samostalnom djelovanju, opravdana velikom razlikom u opremljenosti vojnih snaga koje su uopće i mogle biti stavljene na raspolaganje napadnutim SAD. Upravo zato, SAD su se izjasnile protiv izvođenja zajedničke uzvratne vojne akcije Saveza protiv terorista. Osim toga, do izražaja je došla i pažljivo sročena logička struktura ovoga ugovornog članka.
Naime, on sam po sebi ne znači i automatsko započinjanje nekih vojnih aktivnosti – iako on doduše garantira napadnutoj članici Saveza kolektivni odgovor, svakoj je zemlji članici ostavljeno da sama, u skladu s ostalim članicama, odluči o konkretnome načinu pomoći napadnutoj državi (uključujući tu i uporabu oružanih snaga). Dakle, svaka zemlja članica saveza, kao prvo, ima pravo na odlučivanje. Kao drugo, svaka članica ima pravo i na izbor načina pomaganja. Time je sam sadržaj obveze pomaganja ostao relativno nedefiniran. No, SAD su tu nedoumicu riješile odlučnom akcijom – saveznicima su predstavile osam odvojenih područja na kojima se očekivalo suradnju. O tome je odlučeno 4. listopada 2001. godine, dvadesetak dana od napada na SAD i samo tri dana prije započinjanja američke vojne operacije u Afganistanu.
Osim šest točaka vezanih uz prava korištenja luka, prava preleta kroz zračne prostore saveznika, dopunjavanje pojedinih resursa potrebnih za operacije, dodatno osiguranje infrastrukture koju su koristile SAD i zemlje saveznice, pomoć i podršku državama koje budu izložene terorističkim prijetnjama, te jačanje obavještajne infrastrukture i suradnje u borbi protiv terorizma – prihvaćena su i dva konkretnija oblika suradnje. Oni su poprimili oblik dviju konkretnih operacija Saveza – nazvanih „Eagle Assist“ i „Active Endeavour“.
Pomoć u nadzoru zračnog prostora
Operacija „Eagle Assist“ započela je 9. listopada 2001. godine. Obuhvaćala je raspoređivanje AWACS (Airborne Warning and Control Systems) zrakoplova u sastavu NATO Early Warning Force (NAEWF) iz njihove matične baze u Njemačkoj nad SAD – konkretno, u bazu Tinker, savezna država Oklahoma. Njihovim korištenjem Amerikanci su mogli svoje zrakoplove iste namjene rasporediti na prostor novouspostavljenog bojišta, bez da pri tome trpe od manjka takve specijalizirane opreme nad prostorom samih SAD.
Od pet zrakoplova početno raspoređenih u prostor nadležnosti NORAD – misija „Eagle Assist“ je sredinom siječnja 2002. godine, a na zahtjev SAD, pojačana na ukupno sedam letjelica. Nakon što su izvedene dopune i unapređenja protuzračnih kapaciteta samih SAD, 16. svibnja 2002. godine je Sjevernoatlantsko vijeće (NAC) odlučilo o dovršenju ove misije. Ukupno gledano, u operaciji „Eagle Assist“ sudjelovalo je 830 ljudi iz 13 NATO zemalja. Obavilo se 4300 sati leta, u sklopu 360 odvojenih operativnih zadataka.
Pomoć u pomorskom nadzoru Mediterana
Operacija „Active Endeavour“ je pomorske naravi. Praktično je započela 6. listopada 2001. godine, kada je brodovlje pomorskih snaga NATO u Mediteranu (STANAVFORMED) s redovite vježbe poslano u istočni Mediteran, ne bi li ondje krenulo nadzirati pomorski promet. Operacija je onda i formalno započeta 26. listopada, izdavanjem zapovijedi o aktivaciji misije. Od tada pa sve do danas, brodovlje u sklopu namjenskih snaga „Task Force Endeavour“ (TFE) nastavlja kontrolirati pomorske putove Mediterana. Zapovijeda im se iz Napulja, sjedišta američke Šeste flote i pomorskih snaga NATO u Mediteranu. Samo je tijekom prva dva mjeseca akcije pregledano oko 1700 trgovačkih brodova.
Od početka prosinca 2001. godine, u operaciji „Active Endeavour“ svaka tri mjeseca smjenjuju se odabrana plovila pomorskih snaga NATO u Mediteranu (STANAVFORMED) i pomorskih snaga NATO u Atlantiku (STANAVFORLANT). Sjevernoatlantsko vijeće je 4. veljače 2003. godine odlučilo da dio pomorskih snaga pridruženih operaciji započne i nadzor prometa Gibraltarskim tjesnacem. Prva pratnja civilnih plovila obavljena je 10. ožujka 2003. godine, a to postaje i nadležnost posebnih namjenskih snaga – „Strait of Gibraltar“ (STROG). Preprata civilnih plovila je ondje uz prekide obavljana sve do kraja svibnja 2004. godine, do kad je prepraćeno nešto manje od 500 plovila.
Od 16. ožujka 2004. godine djelokrug operacije „Active Endeavour“ proširen je na čitavo Sredozemlje, da bi u ljeto iste te godine misija bila proširena sudjelovanjem dodatnih zemalja, koje nisu članice NATO saveza – Rusije, Ukrajine, Alžira, Albanije, Izraela, Maroka i drugih. Hrvatska također sudjeluje od 2007. godine. Ipak, glavnina angažiranih snaga i vezane logistike tu pripada mediteranskim članicama NATO saveza. Grčka, Italija, Španjolska i Turska dale su glavninu plovila, dok su djelovanja u Gibraltaru obuhvaćala i brodove sa sjevera, iz Danske, Njemačke i Norveške. Do 1. travnja 2008. godine plovila u sklopu operacije „Active Endeavour“ obavila su nadzor nad više od 92 000 plovila, od čega je na njih 106 iskrcan i nadzorni tim, što je učestao modalitet djelovanja još od travnja 2003. godine. Od travnja do svibnja ove godine u ovoj je akciji sudjelovalo i plovilo iz Novog Zelanda.
Sjevernoatlantsko vijeće (NAC) je 24. travnja 2009. godine prihvatilo i izmjene Koncepta djelovanja (Concept of Operations) ove misije, kojim je osigurano šire dijeljenje relevantnih informacija između NATO struktura i regionalnih aktera, te su dodatno bile pojačane i ovlasti za ukrcaj na plovila koja se odbijaju dragovoljno podvrgnuti pregledima. U siječnju 2010. godine priroda misije prilagođena je dugotrajnom djelovanju – gdje je veći oslonac na povezana djelovanja po potrebi (naglasak na pripravnost i sposobnosti brzog jačanja prisutnosti na moru) zamijenilo isključivo čvrsto stacioniranje fiksnih kvota plovnih jedinica u prostor djelovanja.
Po donošenju Pomorske strategije Saveza, u siječnju 2011. godine, i operacija “Active Endeavour” uklopljena je u nove smjernice djelovanja – ispunjavajući ondje navedene četiri svrhe djelovanja: odvraćanje i kolektivnu obranu, upravljanje krizama, kooperativnu sigurnost, i pomorsku sigurnost. Na to je onda u veljači 2013. godine došlo i prilagođavanje sustava zapovijedanja ovom dugogodišnjom misijom novome stanju stvari u NATO strukturama, koje su od 2011. bile u reformskim promjenama. Time je misija “Active Endeavour” iz dotadašnjeg djelokruga Joint Forces Command (JFC), te operativnog nadzora Allied Maritime Component Command Naples, Italy (CC-Mar Naples) sada dospjela u nove ruke. Od 22. veljače 2013. godine njome se rukovodi iz NATO Pomorskog zapovjednog centra (Maritime Command Headquarters – HQ MARCOM), u mjestu Northwood u Velikoj Britaniji.
