Upravo je posljednjih tjedana započelo postavljanje scene za izlazak glavnine međunarodnih snaga iz Afganistana. Aktivno traje odlazak onih dodatnih snaga, svojevrsnoga vala, koji je američki predsjednik otposlao na Hindukuš praktično paralelno s donošenjem plana bitnog povlačenja svoje vojske iz te zemlje do kraja 2014. godine. A naravno, odmah kad su svoj odlazak najavili Amerikanci, bilo je jasno da njihov raspored ujedno znači i odlazak većine ostalih ondje prisutnih zemalja – kojih je većina tamo i završila zbog svojevrsne političke usluge Washingtonu, a ne iz neke brige za budućnost Afganistana i Afganistanaca. No, to nije ujedno i kraj tamošnjih problema.
S jedne strane, Sjedinjene Američke Države, ali i njihovi svekoliki saveznici, ipak ne žele da taj odlazak glavnine njihovih snaga iz Afganistana postane simbolom poraza Zapada i pobjede afganistanskih pobunjenika predvođenih pokretom talibana. S druge strane, nakon više od deset godina uspostave kakve-takve države i demokratske vlasti, nije im u interesu vidjeti ni nagli pad svega što se po tom pitanju radilo na terenu.
Američke se snage aktivno povlače iz Afganistana
Da se to ne bi dogodilo, počelo se poduzimati niz mjera – za sada više politički, a tek s vremenom i praktično, vojno. Dok SAD aktivno povlači svoje snage iz države, računajući ih gotovo prepoloviti u idućih nekoliko mjeseci, postalo je jasno da smanjivanje opsega i vojne snage misije ISAF samo znači da će nju od kraja 2014. godine u Afganistanu zamijeniti jedna nova i manja međunarodna vojna misija – koja tek čeka svoje detaljnije javno oblikovanje. Jedino što je tu jasno je činjenica da će većina NATO zemalja u njoj sudjelovati, ali malim sredstvima i malobrojnim ljudstvom. Do tada, na redu je povlačenje.
Kopneni put prema Pakistanu bit će glavna ruta za izvlačenje vojne opreme iz Afganistana
Od kraja jeseni, u Afganistanu bi trebalo ostati oko 60 tisuća američkih i oko 40 tisuća koalicijskih vojnika (odnedavnih preko 100 tisuća Amerikanaca, i saveznika čiji je broj stabilan od kraja 2009. godine) – što su brojke koje bi prema planovima trebale postupno opadati do prosinca 2014. Pri tome, glavni problem NATO članica i njihovih saveznika u Afganistanu nije samo izvlačenje ljudi, već gomila opreme koju se na tom bojištu nagomilalo tijekom posljednjih godina. Spominje se više od 50 tisuća motornih vozila viška te više desetaka tisuća brodskih kontejnera opreme koja na kraju nije bila iskorištena u operacijama – i sve to treba otpremiti kući. Radi se o ogromnome poslu, gdje materijal treba razvrstati i pripremiti za transport – što se, za razliku od Iraka gdje su neke susjedne zemlje poslužile kao logistički centri, u Afganistanu radi na licu mjesta (sporije i lako moguće ometajuće za aktualna djelovanja). Imajući u vidu dug i skup transport, i ne čudi da je do sada Vlada SAD Afganistanu interventno poklonila oko 20 tisuća komada stvari, vrijednih oko 3 milijuna USD. Toga će tijekom idućih godina biti još mnogo.
Krajem srpnja su lokalni vojni specijalci navodno počeli i sami planirati te izvoditi manje zračno-desantne operacije
Dok se SAD i saveznici polagano pripremaju za odlazak, traje ljeto – što je i vrhunac borbene sezone u Afganistanu. Uz gotovo svakodnevne sukobe u već neko vrijeme jasno vidljivim „problematičnim“ zonama (posebice zabačenim planinskim prostorima, često i uz granicu s Pakistanom), posljednjih mjeseci medije posebno preplavljuju vijesti o lokalnim vojnicima i policajcima koji najednom svoje oružje okreću na strane vojnike, svoje mentore i kontrolore. Takve pojave ne čude iz više razloga. Kao prvo, lokalne su afganistanske snage posljednjih godina krenule pojačano i naglo ekspandirati – do kraja 2013. planira se imati oko 352 tisuće lokalnih vojnika i policajaca svih vrsta, a samo Afganistanska narodna armija je od 2007. do danas skočila s 50 tisuća ljudi na njih oko 200 tisuća. Pri povećanju takvog opsega, logično je da pod oružjem završe i mnogi kojima ondje nije mjesto. Kontrole se navodno rade, ali ni one ne mogu riješiti baš sve, pa su tu propusti i žrtve nešto na što se mora računati. Posebno je to važno, imajući u vidu da pobunjenici u Afganistanu ratuju vrlo vješto, iskorištavajući aktivno slabe točke Zapada (koji je već tradicionalno osjetljiv na ljudske žrtve, praktično pa očekujući da se ratovi mogu voditi bez gubitaka, gotovo kao u video-igrama). Kad se pogleda u omjeru s ukupnim brojem zapadnih vojnika u Afganistanu, pa čak i u omjeru s drugim i medijima manje zanimljivim oblicima napada, ti incidenti – zvani i „plavo-na-zeleno“ – nipošto nisu presudni, samo su neugodni.
Politička je scena Afganistana totalno izlomljena, i iz nje se ne nazire nasljednik predsjednika Kharzaija
Ono što bi lako moglo biti presudno za Afganistan, pitanje je budućnosti tamošnje političke vlasti. Naime, krajem te iste 2014. godine, kada se ISAF i Zapad gotovo pa izvlače iz zemlje, dovršava i drugi petogodišnji mandat predsjednika Hamida Kharzaija. Dok Ustav Afganistana dosadašnjem predsjedniku – koji je skoro pa simbol države u međunarodnome okolišu – načelno brani ponovno kandidiranje, alternativni se kandidat ne nazire. Afganistanska je politička scena rudimentarna, plemenski i regionalno određena te izrazito izlomljena. Da bi vladao podijeljenom zemljom, za čelnika se načelno podrazumijeva da bi trebao biti Paštun (većinski narod), ne-taliban (time i u dobrim odnosima s ne-paštunima, koji su činili većinu oporbe talibanskome režimu) i barem donekle demokratski prihvatljiva osoba. A takva se pojava danas u Afganistanu ne nazire. Ono što se nazire je mogućnost da novi-stari predsjednik nekakvom makinacijom, mnogo prizemnijom od akrobacija koje je u Rusiji izvodio Putin, krene u neki „novi drugi predsjednički mandat“ – u kojem se svjetlu gleda i preslagivanja afganistanske Vlade od prije nekoliko dana. Takva bi varijanta bila loša, za Afganistan i za njegove međunarodne saveznike, ali bi ipak bila bolja od povratka talibana na vlast u zemlji. A upravo ovo posljednje opcija je koje se mnogi urbani i obrazovani građani Afganistana jako boje dok promišljaju budućnost – provodeći sadašnjost prenošenjem novca u inozemstvo (posebno popularno – u Dubai) i kupovinom nekretnina za sklanjanje na neke daleke strane adrese.
————————————
Ovaj je tekst pisan za medijsku kuću Al Jazeera Balkans – na čijem je web-portalu i objavljen 12. rujna 2012. godine u rubrici Mišljenja. Tekst je pod naslovom “Afganistan na putu u novo doba” i u redakcijskoj opremi, dostupan na adresi: http://balkans.aljazeera.net/makale/afganistan-na-putu-u-novo-doba.
————————————
