Izjave turskog premijera Recepa Tayyipa Erdogana kako je granica Sirije i Turske i NATO-granica, te kako bi Turska radi prekograničnih napada iz Sirije mogla tražiti i pomoć NATO saveza prema članku 5. Washingtonskog sporazuma (ugovora kojim je zasnovan NATO savez) o kolektivnome odgovoru Saveza na napad na bilo koju pojedinu članicu, ponešto su – ali vjerojatno ne i bitno – podigle vjerojatnost međunarodne intervencije u Siriji.
Već ranije, Turska je izražavala zabrinutost oko sirijskog kemijskog oružja – jer Sirija je jedina turska susjeda koja nije potpisnica Konvencije o kemijskome oružju iz 1993. godine – međunarodnog ugovora kojim se brani proizvodnja, posjedovanje, distribucija i korištenje kemijskog naoružanja. Na ovu su se zabrinutost posljednjih dana nadovezali i slučajevi prekograničnih napada na izbjegličke logore smještene uz granicu sa Sirijom. Iako se tu radilo o incidentima s ponešto mrtvih i ranjenih, izgleda da su oni ipak bili sporadični, te da se od tih pucanja teško može iskonstruirati realistična situacija stvarnoga napada na zemlju članicu NATO saveza.
Upravo zato, dok se u javnosti spominje članak 5. Washingtonskoga ugovora (do danas aktiviran samo 2001. godine, nakon napada 11. rujna), bitno je vjerojatnije da bi se Turska mogla pozvati na članak 4. istog dokumenta – koji definira situacije u kojima neka od članica Saveza smatra da je ugrožena, te od ostalih traži pomoć i suradnju u promišljanju prijetnje te pripremi odgovora na tu prijetnju. Osim toga, s ovakvim formalnim pozivom Turska već ima praktično iskustvo – na njega se već jednom pozvala 2003. godine, taman pred početak tadašnjeg Američko-iračkog rata.
Turska i NATO 2003. godine
U danima konačnog zaoštravanja situacije u Iraku, pred sam početak sukoba, turski je parlament užurbano raspravljao o zahtjevima za primanje stranih vojnika u zemlju – oni su trebali sačinjavati sjeverno krilo napada na Irak. U to isto vrijeme, pred zemlje članice NATO saveza, stigao je niz prijedloga vezanih uz predstojeći ratni sukob. Za početak su SAD tražile zamjenu svojih trupa na Balkanu europskim vojnicima, te povišenje stupnja osiguranja oko baza koje su koristile u Europi. Jednako tako, tražile su i početak planiranja pomoći Turskoj, za slučaj da ova bude napadnuta.
U to je doba (krajem siječnja i početkom veljače 2003.) već bilo jasno da napad na Irak neće biti izveden pod okriljem NATO saveza, a izgledalo je da i UN još štošta ima za reći. Nakon što su odbijeni neformalniji američki prijedlozi o pomoći Turskoj, sama je Turska iskoristila svoj status članice NATO saveza i sročila formalan zahtjev za pomoć. On je bio zasnovan na članku 4. Sporazuma iz Washingtona, koji glasi “Članice će se savjetovati kad god, po mišljenju bilo koje od njih, bude ugrožen teritorijalni integritet, politička neovisnost ili sigurnost bilo koje od članica”. Ovo je bio prvi javni zahtjev na temelju članka 4. u tada 53 godine dugoj povijesti Saveza. Prije nego li se njemu udovoljilo, uslijedila je politička kriza – najteža još od sporova o raspoređivanju projektila srednjeg dometa u Europi tijekom 1980-tih – praćena i dugotrajnim političkim pogađanjima.
Traženi AWACS zrakoplovi stigli su u Tursku tek krajem veljače 2003. godine
Turska je tehničko-vojnu, ali savjetodavnu, podršku Saveza zatražila za slučaj da se nakon započinjanja ratnih operacija u Iraku sama nađe pogođena iračkim vojnim odgovorom – kojeg se smatralo vjerojatnim u slučaju da zaista jedno krilo napada na tu zemlju stvarno i krene s prostora Turske. Po uzoru na situaciju Izraela i Kuvajta 1991. – očekivali su se raketni napadi na ciljeve u Turskoj, možda praćeni i korištenjem kemijskog ili biološkog oružja. Upravo zato, Turska je od NATO saveza zatražila AWACS zrakoplove za nadzor zračnog prostora, bitnice protuzračnih projektila Patriot, i vojnu opremu za kemijsko-biološko ratovanje – kombinezone, maske i slično.
Politički sukobi oko Iraka
Budući da pravni put pred tijelima Organizacije UN nije bio iscrpljen, i u okviru NATO saveza profilirala su se ista ona dva politička bloka koji su se oko Iraka sukobljavali u UN-u. Jedan, predvođen SAD-om, smatrao je turske zahtjeve legitimnima. Drugi, koji se protivio napadu na Irak, svaku pomoć vezanu uz predstojeći rat smatrao je prejudiciranjem odluka UN-a i posebice Vijeća sigurnosti. Upravo zato, pod formalnim opravdanjem davanja vremena UN-u i njegovim inspektorima (koji su u Iraku tražili oružja masovnog uništenja te vodili razoružavanje), Francuska, Njemačka i Belgija vetom su blokirale i turski zahtjev za pomoć.
Sve se to odvijalo u siječnju 2003. godine, da bi u javnost izbilo nakon nekoliko tjedana, sredinom veljače 2003. – kad je u sjeni tradicionalnih sigurnosnih susreta u Münchenu postalo jasno da sporazum ipak nije postignut. Na izvanrednom sastanku NATO-a, 10. veljače 2003. godine, ponovo nije postignut dogovor, a razgovori su idućih dana nastavljeni neformalno, u okviru Sjevernoatlantskog vijeća. Od tadašnjih 19 članica Saveza, spomenute tri zemlje ustrajale su na svome vetu i time zaustavljale postupak odgovora na turski zahtjev.
Pri tome je bilo jasno kako će za samo raspoređivanje bilo kakvih vojnih postrojbi naknadno trebati još jedna izričita dozvola zemalja članica NATO-a. Bilo je jasno i kako je u pitanju jedan od osnovnih principa čitavog Saveza – odgovor na egzistencijalnu zabrinutost jedne od članica – i u jednom je trenutku čak izgledalo da bi, ako odluka ne bude donešena, SAD bile spremne i same riješiti to pitanje, produbljujući već postojeći jaz među političkim blokovima. Tijekom pregovora SAD su ipak odustale od nekih svojih zahtjeva, dok je formalni turski zahtjev na kraju izrečen u zasebnom dokumentu – oko kojeg je tajnik NATO saveza Robertson uzaludno pokušavao postići sporazum.
Hans Blix, šef UN inspektora za naoružanje u Iraku
Prolazili su dani – 14. veljače je Hans Blix, glavni UN-ov inspektor za naoružanje u Iraku, podnio svoj izvještaj o stanju u toj zemlji, da bi sporazum konačno bio ugovoren 16. veljače – samo dan prije održavanja izvanrednog EU summita o Iraku. Budući je bilo izgledno kako upravo Francuska predvodi blokadu, iskorišten je već razrađen princip postupanja – odlučivanje o savjetovanju (i planiranju odgovora) prebačeno je u nadležnost NATO-vog Odbora za obrambeno planiranje (Defence Planning Committee), u kojem Francuska nije sudjelovala od svoga povlačenja iz vojnog dijela Saveza 1966. godine. Nakon takvog isključenja Francuske iz odlučivanja, ostale su dvije zemlje podnositeljice veta ostale same.
Rasplet krize
Prvo je popustila Njemačka, da bi kasno navečer i Belgija prihvatila američke planove vezane uz turski zahtjev. Ipak, te tri zemlje posebnom su deklaracijom istakle kako njihov pristanak na turski zahtjev ujedno ne prejudicira na bilo koji način i rad po pitanju Iraka koji se odvijao u UN-u, po rezoluciji 1441. Konkretno, Turska je dobila traženu pomoć. Njemačka je poslala 46 projektila za sustav Patriot te dva AWACS zrakoplova (stacionirani u mjestu Konya u južnoj Turskoj krajem veljače). Nizozemska je dala tri lansera te posade za sustav Patriot, koji su početkom ožujka stacionirani u gradove Diyarbakir i Batman. Norveška je ponudila Turskoj 10.000 kompleta za zaštitu od kemijsko-biološkog ratovanja.
Dakle, nepuna dva mjeseca nakon što je Turska postavila zahtjev NATO savezu, vojna je tehnika s pripadajućim posadama ipak bila na terenu – samo dva tjedna prije početka konkretnih ratnih operacija u Iraku.
Ipak, ostaje otvoreno pitanje utjecaja koji je sporazum o pomoći NATO saveza Turskoj imao na odluku te zemlje o dozvoljavanju raspoređivanja američkih vojnika na jugoistok njenog teritorija, uz granicu s Irakom. Naime, od 17. veljače postaje vidljiv turski odmak od SAD-a i njihova rastuća suzdržanost oko predstojećeg sukoba u Iraku. Jednako tako, dodatno se otvorilo pitanje stupnja sigurnosti koji članicama Saveza zapravo pruža njihovo NATO članstvo. U pitanje su dovedene temeljne vrednote i sam smisao NATO saveza, a da rješenje ove konkretne krize nije na tako otvorena pitanja dalo konačan i nedvojben odgovor.
Dok bi današnji turski zahtjev za pomoć, bilo po članku 4. ili 5. Washingtonskoga sporazuma, definitivno naišao na bitno drugačije okolnosti – otvoreno je pitanje bi li se on rješavao brže ili efikasnije. Jednako tako, s obzirom na stanje 2003., kada je intervencija u Iraku već bila vidljivo u pripremi kada je turski zahtjev upućen – pitanje je bi li on mogao 2012. godine i stvarno postati okidačem za nekakvu intervenciju, s onu stranu ugrožene NATO-granice. Nakon iskustava afganistanske, iračke i libijske operacije ipak baš i ne izgleda da sve pršti od praktične spremnosti zemalja saveznica za konkretnim djelovanjima na terenu.
