Dovršen je dvodnevni sastanak ministara obrane NATO država u Bruxellesu, sazvan za 24. i 25. listopada 2019. godine. Ovo burno zasjedanje dolazi samo nekoliko dana po velikim promjenama u Siriji, koja je kao tema zasjenila većinu sadržaja prvoga dana sastanka. Iako Sirija uopće nije bila na službenom dnevnom redu skupa, tek je teškom mukom tu bilo izbjegnuto otvaranje daljnjih vidljivih pukotina među državama saveznicama. Ova tema praktično je zaposjela čitav jučerašnji prvi dan NATO skupa u Bruxellesu.
Današnji jutarnji dio drugog dana sastanka prošao je nešto mirnije, doduše uz spomen bolne teme obrambenog financiranja (o kojoj pišemo zasebno), dostizanja planiranih sposobnosti, telekomunikacijske sigurnosti, te neizbježnog pitanja Afganistana – u kojem NATO i dalje zapravo ovisi o budućim odlukama Sjedinjenih Američkih Država, hoće li se povlačiti i s tog ratišta ili ipak ne. Napomenimo kako je ovo bio poljednji takav veći ministarski skup pred NATO summit zakazan za 3. i 4. prosinca ove godine u Londonu (što je također plod kompromisa da se 70. godišnjica Saveza proslavi izvan SAD, s umanjenim šansama za spektakularno postupanje Donalda Trumpa, predsjednika najveće NATO članice).
Sirijska zbrka
Dok NATO savez nema skupnu misiju u Siriji, već su ondje prisutne snage samo pojedinih država članica, ova je tema posljednjih tjedana itekako aktualna i u širim krugovima Saveza. Nakon što je 6. listopada američki predsjednik Trump promijenio stav oko savezništva sa sirijskim Kurdima, otvorio se prostor za tursku vojnu operaciju koja je na terenu započela 9. listopada ove godine. Tijekom prvog tjedna borbi počelo je povlačenje snaga SAD sa sjevera Sirije, a onda i pojedinih njihovih saveznika, da bi službeni Washington prošloga tjedna uveo i neke izvanredne sankcije Turskoj. Nakon gotovo dva tjedna borbi Turska je vojno osvojila oko polovice planirane “sigurnosne zone” između gradova Tel Abyad i Ras al Ayn na sjeveru Sirije, no u prazninu nastalu povlačenjem zapadnih snaga ispunile su postrojbe sirijskog režima i njihovih saveznika, dok je SAD u hodu promijenio mišljenje te ipak ostavio manji broj vojnika s idejom zadržavanja kontrole nad ključnom naftnom i plinskom infrastrukturom na sjeveroistoku Sirije (pod plaštem “zaštite tih postrojenja pred mogućim oživljavanjem Islamske države”). Na to je 17. listopada angažiranjem podpredsjednika SAD Mike Pencea i ministra vanjskih poslova SAD Mike Pompea sklopljeno petodnevno (150 sati) primirje između Turske i sirijskih Kurda, koje se 22. listopada praktično nastavilo na sporazum Turske i Rusije o Siriji – gdje je zadan dodatni rok od šest dana (180 sati) za povlačenje Kurda iz pograničnih krajeva koji zanimaju Tursku. Time je aktualni NATO skup završio usred sirijskih događanja, te posred napetih odnosa SAD, Turske i preostalih NATO članica.
Ova se tema u program NATO sastanka i formalno otvorila prijedlogom nove njemačke ministrice obrane Annegret Kramp-Karrenbauer – kojoj je ovo ujedno i prvi NATO skup na kojem sudjeluje – da bi u Siriji zapravo trebalo uspostaviti sustav sigurnosne zone uz granicu s Turskom različit od dosada razmatranih (ljetos između SAD i Turske, te posljednjih dana između Rusije i Turske), sustav koji bi počivao na djelovanju međunarodne zajednice vjerojatno u nekakvom UN formatu. Ovakav prijedlog, kojeg ministrica zvana “AKK” izgleda nije baš usuglasila ni na domaćoj političkoj sceni, u igru je stavljen 22. listopada – vjerojatno paralelno s postizanjem dogovora Turske i Ruske Federacije u ruskome Sočiju. NATO članica Turska (ministar obrane Hulusi Akar), koja se po pitanju Sirije našla izolirana među državama saveznicama, načelno je podržala razgovore na ovu temu, baš kao i Sjedinjene Američke Države (ministar obrane Mark Esper), računajući da se time razvodnjava konkretna kriza u Siriji. Preostale NATO članice ispale su radikalno suzdržane, bez da je itko otvoreno podržao inicijativu. Kakav je stav zastupala Hrvatska – nije poznato, baš kao što se ni u utorak, 22. listopada, prilikom susreta s Karlom Erjavcem hrvatski ministar obrane Krstičević nije htio izjasniti na tu temu, jer, eto, “imat ćemo taj NATO sastanak” pa će sve biti jasnije. Po već prilično ustaljenom običaju, najvjerojatnije RH ni nije imala stav, nego se priklonila “većini”, koja god to većina u ovom slučaju bila.
Uglavnom, dok tursko izlaganje o stanju u Siriji nije naišlo na odobravanje, ipak nije bilo ni jasnog interesa da se NATO operativno miješa u Siriju kao skupna organizacija (mimo djelovanja “Globalne koalicije za pobjedu nad organizacijom ISIS”), a izostale su i bilo kakve naznake spremnosti slanja ljudi na to područje – čak i iz same Njemačke, čija je ministrica obrane imala planove i ideje. Ipak, ozbiljnost situacije dobro ilustrira i činjenica da je u pitanje bilo dovedeno i savezničko raspoređivanje proturaketnih sustava u Turskoj, gdje Italija kreće povlačiti svoje efektive (sustav SAMP/T raspoređen od lipnja 2016. navodno odlazi krajem godine u skladu s planom), dok Španjolska o tome još razmišlja (sustav Patriot raspoređen u Turskoj od 29. prosinca 2014. godine).
Ova je tema prilično temeljito u zapećak potisnula ocjenu razvoja NATO operativnih sposobnosti (tzv. inicijativa “četiri puta 30”), ali i najavljivane razgovore po pitanju hibridnih i kibernetičkih prijetnji te šire izdržljivosti nacionalnih sustava zemalja članica (tzv. “national resilience”), koje se prije skupa najavljivalo kao ozbiljne. Ove točke su na kraju došle na red tek kasnije u četvrtak, u okviru zajedničkih konzultacija NATO, Europske unije, Finske i Švedske. Osim pitanja obnove zajedničkih standarda za civilne telekomunikacije u NATO članicama (tzv. “baseline requirements for civilian telecommunications”) – s posebnim naglaskom na reguliranje i pitanja novih 5G sposobnosti u miru i ratu – navodno je bilo otvoreno i pitanje evaluacije političkih te sigurnosnih učinaka većih stranih investicija ili kupovina u telekomunikacijske sektore zemalja članica. Ova tema predstavlja tek dio šireg pitanja o utjecajima takvih tržišnih aktivnosti na NATO članice, gdje načelno spada i tema kineske gradnje Pelješkog mosta u Hrvatske, o kojoj u domaćim izvorima praktično pa nije bilo sustavnoga spomena. Slično u tišini prošlo je i pitanje urušavanja dosadašnjih kontinentalnih sustava kontrole naoružavanja, gdje prestanak važenja Ugovora o kontroli nuklearnog naoružanja srednjeg dometa (tzv. “INF treaty”) otvara prostor za širu utrku u naoružavanju i diže napetosti u Europi.
Ostala krizna žarišta
Dok je pitanje finaciranja obrane u NATO članicama postalo predmetom posebne rasprave početkom drugog dana ovoga skupa, treba spomenuti i da su temom razgovora ova dva dana u Bruxellesu bila i druga međunarodna krizna žarišta svijeta. Praktično se niti riječ nije službeno čulo o sudbini danas održanog sastanka Komisije NATO-Gruzija. No, o Afganistanu se moglo čuti sve najbolje – suradnja se nastavlja, kao i financiranje tamošnjeg sigurnosnog sustava. Aktualno povlačenje snaga SAD iz Afganistana još nije počelo prizvoditi javno vidljive učinke među NATO saveznicima kojih ukupno ima oko 16.000 u toj zemlji. Dok NATO nastavlja svoja djelovanja u Afganistanu, postavljajući tu jasnu razliku prema Siriji u kojoj NATO ne djeluje direktno (nego je prisutan tek kao dio spomenute “Globalne koalicije za pobjedu nad organizacijom ISIS”) – napominje se tek kako Savez iščekuje rezultate nedavno provedenih predsjedničkih izbora, koji zapravo već i sami za sebe predstavljaju političku trakavicu s teško predvidivim ishodom.
Dok službeni Washington svakodnevno odjekuje skandalom po pitanju odnosa SAD i Ukrajine – sigurnosno-političkim ucjenama koje su temeljem provedbe postupka kongresnog opoziva američkog predsjednika Donalda Trumpa – NATO je po pitanju ove države bitno suzdržaniji. Ne ulazi se mnogo u pitanja bilateralne podrške pojedinih zemalja članica ovoj državi u ratu s Ruskom Federacijom, a glavni tajnik Stoltenberg tek je naznačio da uskoro slijedi posjeta NATO delegacije Kijevu i Odesi, kao i susreti s tamošnjim predsjednikom Volodymyrom Zelenskyim. Danas je bio održan i službeni sastanak Komisije NATO-Ukrajina, na kojem se pričalo o podršci razvoju te reformama ukrajinskih oružanih snaga, posebno po pitanju sposobnosti zapovijedanja i nadzora, obrane od kibernetičkih prijetnji, te razvoja ukrajinskih mornaričkih sposobnosti na Crnome moru.
