Davanje naoružanja partnerskim vojskama nije uvijek dobro za njih same. Tako i obilje američke opreme koju su zarobili talibani pokazuje da Nacionalna vojska Afganistana nije propala zbog manjka opreme. Pa ipak, pružanje materijalne pomoći partnerskim snagama ostalo je relativno loše sagledano u cijeloj slici poraza u Afganistanu. Moglo bi izgledati da je svaka materijalna pomoć ujedno i korisna pomoć. No gratis-oprema često je kontraproduktivna, a naoružanje koje traži opsežnu logistiku kakvu SAD daju svojim partnerima može se pokazati i većim problemom od same hrpe otpadnog metala.

Moje vlastito iskustvo sa snagama Peshmerga u Iraku otkriva 3 osnovna načina na koja pokloni kao što su MRAP i HMMWV vozila mogu stvoriti probleme za partnere SAD. Kao prvo, tu su troškovi održavanja. Nakon toga, tu je i stalna potreba za potrošnim dijelovima. I konačno, problem je i u ljudskom i organizacijskom kapitalu koji treba za osiguravanje ova prva dva faktora. Vojne snage SAD imaju bogat proračun za održavanje i pribavljanje potrošnog materijala u zonama djelovanja. Osim toga, SAD imaju i dobro uvježbano osoblje za održavanje i logistiku – da ne spominjemo tu i mnoštvo raznih stručnjaka pod ugovorom – koji svi mogu osigurati da rezervni i potrošni dijelovi dospiju gdje god su potrebni i da čitav taj sustav radi (relativno) glatko. Pa ipak, partnerskim snagama često nedostaje baš ta vrsta kapitala i specijalizirane infrastrukture. I dok SAD mogu plaćati partnerima potrebne rezervne dijelove i održavanje na raznim razinama, sve će to biti od male koristi ako ti partneri ujedno nemaju ljudskog kapitala i organizacijske snage za održavanje i „hranjenje“ oružnih sustava koji su im poklonjeni.

Mogli bi si zamišljati kako će partneri barem imati nekih koristi od takvih oružnih sustava koji traže mnogo logistike prije nego što se jednom pokvare. Nažalost, to nije način na koji te stvari funkcioniraju. Partnerske snage koje vježbaju za borbu uz korištenje sustava koji onda lako zatajuju u trenucima potrebe zapravo se često suočavaju s bitno težom borbenom situacijom negoli je ona za koju su se pripremali. Upravo zato bit će im lošije s takvom opremom dobivenom “badava” nego što bi im bilo da je uopće ni nemaju. Ne bi li izbjegle takve situacije, SAD bi se trebale suzdržati od davanja logistički zahtjevnih oružja i vozila partnerima koji ih ne mogu odgovarajuće koristiti. Istovremeno, oni partneri koji su već dobili takve vrste opreme trebali bi od SAD primiti i savjetnike koji dobro poznaju lokalnu kulturu – u uniformi ili civilu – izvan njihovih glavnih baza i u sklopu partnerskih operativnih postrojbi, ne bi li se ozbiljno ocijenila njihova spremnost i uklanjali uočeni problemi.

Badava stvari zapravo su skupe

Rat u Afganistanu dobro je istaknuo kontraproduktivnu prirodu logistički zahtjevnih sustava u više jasno vidljivih primjera. Najpoznatiji je primjer afganistanskog Zrakoplovstva kojeg su mučili problemi s održavanjem i čiji je doprinos u ratu bio zanemariv usprkos obilnom financiranju iz SAD. No logistički zahtjevni sustavi nisu sinonim za zrakoplove. Nakon 20 godina napora afganistanska Nacionalna vojska je tijekom zadnje godine svog postojanja bila sposobna sama izvesti tek oko 20% potrebnih radova na održavanju opreme. Američki model snaga koje imaju „malo zuba za puno repa“ nije se u Afganistanu pokazao dobrim. Usprkos moru službenih priopćenja o napretku, tijekom godina bilo je jednako mnogo indikatora ustrajnih i teških problema.

Osim oružja, i vozila koja traže mnogo logističke podrške također mogu stvarati probleme. Na primjer, MRAP vozila pokazala su se uspješnima u zaštiti ljudstva od improviziranih eksplozivnih naprava, ali njihovo relativno žurno uvođenje na bojište ostavilo je za sobom probleme s održivošću takve opreme. Nakon smanjivanja brojnosti ljudstva u Iraku u Afganistanu, SAD su se našle suočene s pitanjem što ubuduće početi s tim masivnom vozilima? Mnoga od njih su otposlana u pričuvu, dok su druga završila bilo u prodaji, bilo na rezanju. Pa ipak, mnoga su bila dana i partnerskim snagama bez odgovarajućeg obzira na teškoće njihovog održavanja u operativnom stanju.

Održavanje MRAP vozila u pogonu je skupo. Inicijalna nabava MRAP-ova uključivala je i logistički paket vrijedan 1,1 milijun USD po vozilu. U 2009. godini američki vojni proračun sadržavao je i oko 2,6 milijarde USD sredstava za održavanje oko 16.000 MRAP vozila raspoređenih na terenu, što je sugeriralo godišnje troškove održavanja od oko 164.000 USD na godinu. Uz troškove rezervnih dijelova i održavanja u remontnim centrima, tu je i cijena goriva koja je nužno visoka za vozila koja mogu napraviti 4 do 6 milja po galonu goriva. Upravo to je razlog zašto su i mnoge policijske organizacije u samim SAD vratile svoja gratis dobivena MRAP vozila nakon otkrivanja njihove pune cijene u operativnom stanju s održavanjem.

Donacija 55 vozila HMMWV Kosovu, Priština, 30. kolovoza 2021. godine

Čak i relativno jednostavno HMMWV vozilo stvara teškoće partnerima. Sa svojom godišnjom cijenom od oko 4.940 USD održavanje za takvo dooklopljeno vozilo na kotačima je otprilike 1/10 onoga za MRAP, ali je ipak gotovo 10 puta više nego za prosječan civilni SUV ili „pickup“. Ekonomičnost potrošnje od oko galona za 10 prijeđenih milja također čini cijenu potrošnih sredstava za takva vozila vrlo visokom. A ta vozila nisu ni vrlo trajna. Njihov životni vijek je definiran za 45.000 milja, što se vjerojatno i skrati dodavanjem oklopa. To znači da za partnere koji ih dobivaju rabljene takva HMMWV vozila stvarno neće dugo trajati.

Pa ipak, visoki troškovi i kratki životni vijek ovakvih sustava ne čine cjelinu problema koji čekaju američke partnere. Čak ako SAD i plate troškove održavanja i potrošnih sredstava, ovi sustavi traže i dosta ljudskog kapitala te organizacije za svoje djelovanje. Često se takve sustave daje vezano sa specijaliziranim ugovorima o održavanju i određenom količinom goriva – što bi sve trebalo riješiti cjelinu problema na razini logistike i njihovog održavanja. Ipak, ispunjavanje takvih ugovora je u praksi dosta teško. Čitav smisao tih vozila je da budu korištena u borbenom okolišu, daleko od sigurne pozadine. Osoblje pod ugovorom je pak ograničeno baš na rad u takvoj sigurnoj pozadini. Dakle, vozila dobivena “badava” moraju prvo biti vraćena u neku od rijetkih sigurnih američkih baza u kojima živi i radi to ugovorno osoblje ne bi li se na njima obavilo održavanje. Ako nema partnera koji su sposobni transportirati oštećena vozila u pozadinu, ili nema američkih snaga koje bi na terenu održavale prednje logističke točke za radove na takvoj tehnici, ovaj model jednostavno ne radi. Isto tako, ako SAD osiguravaju gorivo za svoje partnere, ti partneri ipak moraju biti u stanju relativno precizno predvidjeti svoje potrebe za gorivom i onda to gorivo transportirati do svojih prvih linija.

Konačno, mnogi napredni sustavi traže da se održavanje na razini postrojbe na njima provodi svakodnevno. Uzevši opet za primjer HMMWV vozilo, u američkim postrojbama (koje su dobro opremljene alatom, rezervnim dijelovima i mazivima) svako takvo vozilo traži oko 168 direktnih radnih sati godišnje za svoje održavanje. Dakle, možemo očekivati da će dobro opremljeni održavatelj biti u stanju držati 9 takvih vozila operativnima, što je otprilike njihov odgovarajući broj za vod vojnika. I dok bi moglo izgledati da onda SAD jednostavno trebaju uvježbati dovoljno takvog osoblja za održavanje, to je zadatak o kojem je jednostavnije pričati nego ga obaviti – dio osoblja za održavanje bit će ili bolestan ili ranjen, pojedini traženi alati mogu nedostajati ili biti ukradeni, rezervni dijelovi neće pristići na vrijeme, itd, itd.

Problemi u snagama Peshmerga

Ovi problemi nisu ograničeni samo na Afganistan. Dok niska razina pismenosti čini Afganistan ekstremnim primjerom, ovi su nedostaci bili vidljivi i kod snaga Peshmerga na prostorima iračkog Kurdistana. Kada su SAD počele s povlačenjem svojih snaga iz Iraka u ljeto 2020. godine, pojavio se ondje višak desetaka tisuća MRAP i HMMWV vozila. Budući da prebacivanje takvih vozila u SAD i njihova tamošnja obnova može koštati stotine tisuća dolara, ocijenjeno je da nema smisla sve ih vraćati kući. Davanje takvih viška vozila snagama Peshmerga i Iračanima nesumnjivo je izgledalo kao jednostavan način da se jednim udarcem ubiju dvije muhe: da se izbjegne troškove transporta i ujedno ojača sposobnosti partnera.

Donacija 150 vozila Kurdskoj regionalnoj vlasti u Iraku, Erbil, 8. rujna 2021. godine

Tijekom zadnjih mjeseci vojne snage SAD ponosno su na Twitteru objavljivale fotografije HMMWV i MRAP vozila predanih u ruke Peshmerga. Vidjelo se redove i redove dodatno oklopljenih vozila na kotačima koja su bila za predaju, zajedno s MRAP vozilima i obračunima (nominalne) vrijednosti takve materijalne pomoći u američkim dolarima. No, što se s takvom tehnikom događalo nakon njenog fotografiranja? Je li Amerika zaista pomogla svojim partnerima u njihovoj daljnjoj borbi s organizacijom ISIL?

Na istraživačkom posjetu tijekom 2021. godine posjetio sam brigadu Peshmerga kod Kirkuka i ondje vidio koliko je neefikasan naš trenutni model materijalne pomoći. U jednoj bojni 4 od ukupno 9 HMMWV vozila bilo je onesposobljeno, čekajući popravak. Dok su svi MRAP-ovi mogli upaliti motor, jednom je nedostajao volan i vozilo je bilo na klocnama, a i stanje ostalih vozila bilo je upitno. Rezerve goriva te bojne bile su prazne, a većina vozila imala je rezervoare napunjene tek do četvrtine. Na svim su vozilima mjerači pređene kilometraže pokazivali 15.000 km, ali Peshmerge su tvrdile kako na njima nije bilo ni osnovnog održavanja kao što je promjena ulja.

Uočeni problemi održavanja bili su ustrajni i usprkos logističkom ugovoru s kompanijom DynCorp i američkog osiguravanja goriva za snage Peshmerga. Sve ove mjere nisu ublažile organizacijske izazove koje je predstavljalo odvoženje takvih vozila s prvih linija u pozadinu gdje se moglo obaviti održavanje i isporučiti potrošna sredstva. Takav transport je posebno teško osigurati na ugovor budući da on traži kretanje osoblja od sigurne pozadine na opasnije prednje položaje. Osim toga, to se pokazalo i politički problematičnim za Peshmerge budući da bilo kakvo kretanje vrijedne vojne opreme prema njihovim većim gradovima otvara i sumnje na puč ili krađu u regiji koja je duboko prožeta sektaškim nepovjerenjem. Ovaj problem su dodatno komplicirale i ograničavajuće mjere za zaštitu snaga koje su američkim savjetnicima branile odlazak u partnerske postrojbe na točkama aktivnih napetosti. U slučaju snaga Peshmerga američki koalicijski časnici ne mogu napuštati svoje baze bez velikih konvoja i zapravo ne mogu posjećivati one postrojbe koje stvarno koriste opremu dobivenu od SAD. Zato i ne čudi da nisu u stanju odrediti koji je remontni status pojedinih sustava ili kako sve to unaprijediti.

Konačan problem predstavljao je i nedostatak kvalificiranog osoblja za održavanje tehnike u postrojbama Peshmerga. I u samim vojnim snagama SAD je 43% osoblja zaduženog za održavanje kazivalo kako je njihova obuka za HMMWV vozila bila nedostatna. Nakon dobivanja takve opreme partnerskim snagama nedostaje iskusnog osoblja koje je provelo godine i godine održavajući HMMWV vozila pa onda znaju i sve trikove potrebne ne bi li ih se održalo u pogonu.

Popravljanje sustava materijalne pomoći

Peshmerga snage bliske stranci KDP, 2015. godine

Ondje gdje je Washington već dao opremu trebalo bi se i posebno baviti njenim održavanjem u funkcionalnom stanju. Prvi korak za to je upućivanje stručnih savjetnika i izvan baza, te u same partnerske postrojbe. Ako to nije politički izvedivo, onda stručno osoblje pod ugovorom treba imati ponešto manje ograničavajuće mjere za zaštitu snaga ne bi li bili u stanju ocjenjivati stvarnu spremnost takve opreme. Uz to, treba poduzimati više napora na „obuci obučavatelja“ i na terene slati časnike s lokalnim iskustvom za nadzor takvih programa opremanja. Ti časnici bili bi bolje u stanju shvatiti lokalnu kulturu i politiku partnerskih snaga. Drugo rješenje za ovaj problem moglo bi biti i dovođenje partnerskog ljudstva u same SAD na obuku, gdje bi oni bili uklopljeni u američke sustave održavanja prije nego što se kao stručnjaci vrate u svoje domaće snage. Konačno, ako partneri SAD i dalje ne budu u stanju održavati opremu koju su tako dobili, Washington bi se trebao pomiriti sa stanjem i izmijeniti očekivanja po pitanju upotrebe takvih sredstava – npr. prihvatiti korištenje oklopnih vozila kao stacionarnih utvrda ili planirati kanibalizaciju sredstava na način da se barem jezgra partnerskih snaga opremi funkcionalnom tehnikom.

Zarobljeni afganistanski HMMWV na autoputu jugoistočno od Tehrana, 2. rujna 2021. godine

No za osiguravanje da se partneri ne nalaze suočeni s takvim izazovima i ubuduće Washington bi zapravo trebao svoju materijalnu pomoć odmaknuti od sustava s velikim logističkim potrebama. Troškovi same nabave svakog oružnog sustava načelno predstavljaju trećinu ukupnih troškova njihovog životnog vijeka. Kao što su pokazali primjeri Peshmerga i afganistanske Nacionalne vojske, čak i plaćanje potrošnih sredstava i održavanja zapravo ne rješava partnerske nedostatke u njihovom ljudskom i organizacijskom kapitalu. Samo partneri koji raspolažu jakim birokratskim organizacijama i dovoljnom razinom tehničkih sposobnosti širom svojih snaga bit će u stanju imati dugoročnu korist od opreme koja ima velike logističke zahtjeve. Za sve ostale, umjesto da se bez razmišljanja nameće vlastitu doktrinu i „skalameriju“, američki obrambeni sustav trebao bi im dati samo ono što zapravo trebaju.

* Ovaj je tekst autor Matthew Cancian objavio 13. prosinca 2021. godine na internetskoj stranici portala „War on the rocks“ (https://warontherocks.com/). Cancian priprema doktorat iz politologije na sveučilištu Massachusetts Institute of Technology temeljem razgovora s 2,301 boraca Peshmerga o njihovom ratu s organizacijom ISIL. Prije toga on je magistrirao na Fletcher School sveučilišta Tufts, i bio je u mjestu Sangin, provincija Helmand, kao marinski časnik tijekom Operacije trajna sloboda (Operation Enduring Freedom). Original članka pod naslovom „Stop undermining partners with ‘gifts’“ dostupan je na internetskoj adresi: https://warontherocks.com/2021/12/stop-undermining-partners-with-gifts/