Prije otprilike mjesec dana, afganistansko Ministarstvo obrane objavilo je na društvenim mrežama fotografije sedam potpuno novih helikoptera koji su u Kabul stigli isporukom iz Sjedinjenih Američkih Država. „Oni će i nadalje uživati u stabilnom ritmu pristizanja ove vrste podrške“, kazao je novinarima Lloyd Austin, ministar obrane SAD, nekoliko dana kasnije u Pentagonu. No, samo nekoliko tjedana kasnije, talibani su zauzeli većinu države, zajedno sa svom vojnom opremom i naoružanjem koje su za sobom u bijegu ostavile afganistanske snage. Posebno su u očima brojnih promatrača zapeli prizori sa sjevera Afganistana, gdje je put prema granici s Uzbekistanom danima bio zakrčen velikim brojem vojnih vozila ostavljenih na milost i nemilost osvajača. Ubrzo su se pojavile i video-snimke napredujućih pobunjenika kako pregledavaju duge kolone napuštenih vozila i otvaraju sanduke potpuno novog naoružanja, komunikacijskih uređaja, opreme za noćno djelovanje, pa i dronova. Brzina kojom su talibani projurili kroz Afganistan podsjeća na borce Islamske države koji su 2014. godine jednako bezbolno porobili ozbiljan dio lokalnih snaga na sjeveru i zapadu Iraka.
Oprema 209. korpusa koju Uzbekistan nije propustio mostom u Termez, 15. kolovoza 2021.
Iako se čulo da su Amerikanci početkom svog povlačenja uklonili većinu sigurnosno osjetljive robe, ipak se od sadašnjih i bivših dužnosnika čuje o zabrinutosti da bi svo to preostalo naoružanje moglo biti borbeno korišteno, dano nekim drugim militantnim skupinama (kao što je to Islamska država, za napade na američke interese u regiji), a potencijalno čak i predano međunarodnim takmacima kao što su to Kina i Rusija. Navodno je administracija predsjednika SAD Joe Bidena toliko zabrinuta za pojedine vrste zarobljenog naoružanja da je to pitanje postalo predmetom planiranja i više mogućih opcija za rješavanje tog problema. Iako s vrhova vlasti u SAD priznaju kako nemaju točan pregled zarobljenih sredstava, kažu kako nije isključeno ni poduzimanje zračnih udara na pojedine veće primjerke takve opreme, kao što su to helikopteri. No to bi moglo dodatno narušiti odnose s talibanima baš u vrijeme dok SAD provode svoju evakuaciju – za što im zapravo treba talibanska podrška.
Aktualna obavještajna izvješća spominju vjerojatno talibansko zarobljavanje više od 2.000 oklopnih vozila, uključujući tu i vozila HMMWV. Njihov veliki broj talibanima bi omogućio i da se ozbiljna količina takvih vozila kanibalizacijom održava u operativnom stanju. Uz to, od 2003. do 2016. godine Sjedinjene Države afganistanskim snagama dostavile su oko 208 letjelica, kazuju podaci revizijskog ureda Vlade SAD (Government Accountability Office – GAO). Od svega toga, broj ovoga ljeta operativno spremnih letjelica procjenjuje se na oko 167. Dok se učestalo spominje kako je prema podacima Specijalnog revizora za obnovu Afganistana (Special Inspector General for Afghanistan Reconstruction – SIGAR) vrijednost ukupnog investiranja SAD u Afganistan iznosila oko 145 milijardi USD, od toga je na afganistanski sektor sigurnosti otpalo oko 88,6 milijardi USD. Pri tome, ulaganje u vojsku i policiju obuhvatilo je oko 83 milijardi USD tijekom proteklih desetljeća, a vrijednost investicija samo u afganistansko Ratno zrakoplovstvo procjenjivalo se na oko 9 milijardi USD.
Jedan drugi dužnosnik je objasnio da – iako tu još nema nekih konačnih brojeva – poznato je da su Afganistanu postupno bila dostavljena 4 transportna aviona C-130, 23 Embraer A-29 Super Tucano, barem 45 helikoptera UH-60 BlackHawk, oko 50 manjih helikoptera MD-530F, te preko 30 komada militariziranih aviona Cessna AC-208 i ponešto aviona Pilatus PC-12NG. Neke od tih zrakoplova preokret u Afganistanu zatekao je na servisu u Americi, pa će ondje i ostati, dok će poneke letjelice koje su bile na putu u ruke afganistanskih snaga umjesto toga Oružane snage SAD iskoristiti za pomoć pri evakuacijama iz Kabula. Izgleda da je zarobljeno bilo i do 40 raznih letjelica, uključujući UH-60 Black Hawk helikoptere, lake izvidničko-borbene helikoptere, te vojne besposadne letjelice ScanEagle. No, nije sva takva oprema afganistanskih snaga nužno pala u ruke talibana, budući se 15. kolovoza čulo da su tri afganistanska aviona te dva helikoptera, zajedno s oko 143 osobe, sletjeli u Tadžikistan. Samo dan kasnije, 16. kolovoza, čulo se i da su u Uzbekistan sletjela barem 22 afganistanska vojna aviona i još oko 24 helikoptera, koja su onamo navodno odnijela oko 585 pripadnika sigurnosnih snaga (što je nedugo nakon objave, doduše, i demantirano iz tih istih uzbečkih izvora, iako se i iz satelita moglo vidjeti mnogo takve tehnike na uzbečkom aerodromu Termez).
Borbena sredstva ili tek trofeji?
Od 2002. do 2017. godine, SAD su afganistanskoj vojsci dostavile naoružanja u ukupnoj vrijednosti od oko 28 milijardi USD, uključujući tu i ručno oružje, rakete, opremu za noćna djelovanja, te male bespilotne sustave za prikupljanje obavještajnih podatka. Tada je bilo dano i oko 80.000 vojnih vozila, a posebno su helikopteri Black Hawk bila vidljivi znak američke vojne podrške i od njih se očekivalo da predstavljaju najveću vojnu prednost afganistanskih snaga nad talibanima. Joseph Votel, umirovljeni general koji je od 2016. do 2019. godine bio na čelu američkog Središnjeg zapovjedništva, nadležnog i za Afganistan, tvrdi kako većina napredne vojne tehnike koju su zarobili talibani, uključujući tu i zrakoplove, nije bila opremljena sigurnosno osjetljivom američkom tehnologijom. „U nekim slučajevima, neki od tih sustava bit će im više kao trofeji“, kazao je Votel. Naime, uklanjanje te uništavanje problematičnih tipova američke vojne opreme započelo je još 2018. godine, kada su sange SAD prvo bile smanjene na ispod 14.000 ljudi, da bi se nastavilo i do početka 2020. kada je izvedeno daljnje smanjivanje od oko 8.500 na oko 2.500 vojnika u Afganistanu.
Od 2003. do 2017. godine SAD su afganistanskim snagama dostavile barem 600.000 komada pješačkog naoružanja, uključujući tu i karabine M4 i jurišne puške M16, 162.000 komada komunikacijske opreme, i 16.000 uređaja za noćno gledanje. Od 2017. do 2019. godina bila je zabilježena i dostava oko 4.700 komada vozila HMMWV, oko 20.000 komada raznih granata, te preko 18 milijuna komada streljiva u kalibrima 7,62 i 12,7 milimetara. A samo od travnja do srpnja ove godine SAD su u Afganistan otposlale opreme u vrijednosti od preko 212 milijuna USD – uključujući tu šest aviona A-29, 174 vozila HMMWV, oko 10.000 komada raketa kalibra 70 mm, 61.000 granata kalibra 40 mm, 900.000 komada streljiva 12,7 mm, te preko 2 milijuna komada streljiva kalibra 7,62 milimetra. Votel i ostali kažu kako bi takve velike količine zarobljene vojne opreme lako mogle dovesti talibane u prednost pred svim snagama otpora što bi se mogle okupiti u tradicionalnim anti-talibanskim uporištima, kao što su to dolina Panšir, sjeveroistočno od Kabula.
Uz to, niz stručnjaka navodi kako ih zapravo posebno i ne brinu sve te američke letjelice u rukama talibana. Naime, dobar dio tih letjelica traži učestalo održavanje, a neke su i komplicirane za letenje bez opsežne obuke. Za dio letjelica ruskog podrijetla ti bi se problemi mogli brzo riješiti, bilo vlastitim kadrovima koji imaju potrebna iskustva, ili uz pomoć iz Pakistana. Jednako se tako čuje i da bi se zarobljeni avioni A-29 relativno brzo mogli naći u službi novih vlasnika. Veću neposrednu zabrinutost tu izaziva pojedina oprema i naoružanje koja je jednostavnija za korištenje – kao što je to oprema za noćno promatranje ili zarobljene haubice D-30, za čije korištenje su svojedobno i hrvatske snage držale tečajeve u Afganistanu.
Dok američki izvori očekuju da bi većinu tog naoružanja mogle nastaviti koristiti same talibanske postrojbe, nije nezamislivo ni da oni krenu u prodaju ovako osvojene vojne opreme – u kompletu ili po komponentama, s posebnim naglaskom na potencijalno zarobljenu eletrooptičku opremu, te obavještajnu elektroniku. Pojedine stvari bi se možda mogle i podijeliti s nekim od globalnih takmaca SAD, kao što je to Kina. Andrew Small, ekspert za kinesku vanjsku politiku pri German Marshall Fondu u Sjedinjenim Američkim Državama, smatra vjerojatnim da će talibani dozvoliti službenom Pekingu pristup svom američkom naoružanju koje imaju pod svojom vlašću. No, kako se čuje iz američkih izvora, nije vjerojatno da bi Kina time mnogo dobila, budući da oni već ionako otprije imaju dostupa svom tom jednostavnijem naoružanju i opremi.
Uglavnom, čitava ta situacija – čije su se naznake već ranije viđale i u Jemenu – pokazuje da SAD stvarno treba bolji sustav nadzora nad vojnom opremom koju se ustupa ili prodaje saveznicima. Nedvojbeno se moglo napraviti mnogo više, ako ništa drugo, a ono na nadzoru predaje takvih roba američkim saveznicima iz Afganistana – gdje sada ostaje samo promatranje posljedica dugogodišnje prodajne politike i njenih neželjenih utjecaja na i dalje nemirno područje Afganistana.
