Donedavno je plakatima u Kabulu dominirao jednostavan tekst: “Zamislite mir“. Sada oni upućuju ljude da peru ruke. Afganistanske sigurnosne snage nisu bile naoružane samo oružjem kada su 25. ožujka žurile na poprište gdje je napad pripadnika Islamske države brutalno masakrirao Sikhe tijekom bogoslužja; nosili su i zaštitne maske i rukavice. Snovi o prekidu nasilja udaljeniji su nego ikad, jer je Afganistan sada suočen s aktualnom i potencijalno smrtonosnijom prijetnjom od terorizma ili čak talibana: s bolešću COVID-19. Do 16. travnja u Afganistanu je bilo 840 potvrđenih slučajeva COVID-19, s 30 smrtnih slučajeva (op.ur. – da bi 27. travnja bilo 1.828 potvrđeno zaraženih i 58 mrtvih). Ako su procjene koje je objavilo lokalno Ministarstvo za javno zdravstvo točne, Afganistanu predstoji katastrofa. Ako se u cijeloj zemlji ne provedu i ne poštuju ozbiljne mjere suzbijanja, Ministarstvo predviđa da će čak 25 milijuna Afganistanaca biti zaraženo koronavirusom, što će dovesti do 110.000 umrlih. Drugim riječima, ako je ovaj model ispravan, broj mrtvih od bolesti COVID-19 u Afganistanu će nadići procijenjenih 100.000, koliko je civila ukupno ubijeno od početka novog sukoba prije više od 18 godina.

Stanje zaraze bolešću Covid-19 u Afganistanu, stanje na 26. travnja 2020. godine (Wikipedia)

Kriza s koronavirusom nije mogla doći u lošije vrijeme za Afganistan, koji je na rubu gubitka američke vojne i financijske potpore. Američke i NATO snage već su se počele povlačiti iz zemlje, što će nastaviti bez obzira na to da li su talibani i Vlada iz Kabula uspjeli sjesti za pregovarački stol. Krhki američko-talibanski dogovor sklopljen u veljači već puca po šavovima, dok su razgovori između talibana i Vlade Afganistana u početku zastali zbog problema oko razmjene zarobljenika. No, zatvorenici su sada pušteni s obje strane, pružajući nadu da mirovni pregovori ipak mogu napredovati, ali ako taj nesigurni dogovor propadne, snage afganistanskih vlasti bit će ostavljene da se protiv talibana bore same. U međuvremenu, sama afganistanska Vlada je na rubu implodiranja. Nakon spornih izbora, obojica kandidata, i Ashraf Ghani i Abdullah Abdullah su se u veljači proglasili predsjednikom, a ovaj spor oko vodstva tek treba riješiti. Za kaznu, američka Vlada je za milijardu dolara smanjila pomoć i zaprijetila da će 2021. godine tu stavku smanjiti za dodatnih milijardu dolara. Kao što je istaknula Vanda Felbab-Brown, znanstvenica iz think-tanka Brookings Institution, ovi će rezovi ugroziti ne samo mjere suzbijanja bolesti COVID-19 nego i vojnu sposobnost Afganistana. “Svi znamo da će afganistanska vojska bez stranog novca pokleknuti“, upozorila je, ističući da neke trupe već sklapaju sporazume s talibanima, upozoravajući ih na planirane napade i odbijajući borbu. Bez novca za održavanje jedinstva u vojsci koja se sastoji od brojnih plemenskih frakcija, ona će se vjerojatno podijeliti po etničkoj osnovi, rekla je.

Država sada pokušava zaustaviti plimu novih slučajeva koronavirusa. Krhki zdravstveni sustav Afganistana, stenjući pod pritiskom ekstremnog siromaštva i desetljeća rata, nema sposobnost za adekvatno testiranje i praćenje slučajeva. Do 13. travnja afganistanska Vlada testirala je samo 4.314 ljudi na virus, a provedba daljnjih 542 testova bila je najavljena u parlamentu 15. travnja. „Imamo manjak resursa. Imamo manjak sredstava. Imamo nedostatak opreme“, rekao je Waheed Omar, savjetnik Ghanija. “Ali važno je da mi razumijemo težinu situacije, i okupljamo sve naše resurse i kapacitete da se sa njom suočimo“. Malo tko vjeruje da će ti resursi i kapaciteti biti dovoljni. Govoreći pod uvjetom anonimnosti, jedan liječnik u Kabulu prikazao je beznadnu sliku. “Kad sam stigao ovamo u bolnicu [određenu za tretiranje koronavirusa, nije bilo nikakvih utvrđenih postupaka“, rekao je. “Ovdje sam već mjesec dana, a za to vrijeme nisam dobio nikakve upute oko koronavirusa. Za pacijente nema posebne pripreme, nema dovoljno lijekova i druge opreme. Liječnici kupuju lijekove od privatnih ljekarni za sebe kada im zatrebaju“. Izvan glavnog grada stvari su još gore. Samo dva zdravstvena centra mogu obraditi rezultate setova za testiranje koje je pribavila Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), a u zapadnoj provinciji Herat, u blizini iranske granice, u epicentru krize, testiranje je potpuno prestalo kada je ponestalo kompleta za testiranje. Dostupno je samo 300 respiratora za liječenje oboljelih od virusa u zemlji od 38 milijuna. Čak se i sredstvo za dezinfekciju ruku, koje je Ministarstvo zdravstva nabavilo i podijelilo bolnicama, pokazalo lažnim, s nultim udjelom alkohola.

Jasno je da se Afganistan ne može oduprijeti potpunoj pandemiji. Najbolja nada zemlje je u obuzdavanju širenja virusa kroz uvjeravanje svih da ostanu kod kuće i smanje kontakte. Ali to je lakše reći nego učiniti. U Kabulu su stanovnici bolje pripremljeni od drugih za zahtjeve zabrane rada i samoizolacije. Policijski kontrolni punktovi su svakodnevna pojava. Glavni grad se skoro dva desetljeća suočava sa svakodnevnim rizikom samoubilačkih napada, auto-bombi i vojnih napada, što znači da dijelovi grada često budu naglo zatvoreni, a ljudi ostanu na duži vremenski period zarobljeni u kućama i uredima. Mnogi ljudi izbjegavaju gužve i napučena područja, jer su ih često vidjeli kao ciljeve nasilja s ​​masovnim žrtvama.

Svaki izlazak van dugo je značio kockanje sa smrću. No, trotjedna zabrana rada najavljena u Kabulu (i nekoliko drugih pokrajina) predstavlja novi niz izazova. Samo si mali broj Afganistanaca može priuštiti višetjedno odricanje od prihoda, ali oni koji su spriječeni da napuste svoje domove ne mogu raditi niti priskrbljivati za svoje obitelji. Međunarodna pomoć jedva je dovoljna da zagrebe površinu tog problema; bespovratna sredstva Svjetske banke u iznosu od 100 milijuna USD za financiranje medicinskih mjera neznatna su u usporedbi s izgubljenom milijardom dolara iz Sjedinjenih Država, a još uvijek nisu dodijeljene ikakve donacije za ublažavanje ekonomskog udara ili gubitka plaća Afganistanaca koji su bili prisiljeni ostati kod kuće. Cijene hrane strelovito rastu, dok su paketi pomoći u glavnom gradu do sada bili ograničeni na jednokratnu raspodjelu nekoliko kilograma pšenice i leće po obitelji. Očajni ljudi se i dalje izlažu opasnosti lutajući ulicama, tražeći posao. Noću je napetost očita; frustrirani stanovnici nagurani u svojim domovima mogu se čuti kako sa svojih krovova viču „Allahu akbar“.

Dužnosnici nastoje educirati ljude o opasnosti od zaraze putem dostupnih kanala; kada telefonirate, na primjer, prvo morate poslušati unaprijed snimljenu poruku Vladinih savjeta na jezicima Pashtu i Dari. Unatoč tome, mnogi Afganistanci imaju problema s kupovinom osnovnih potrepština, poput maski za lice, ili su jednostavno previše zaokupljeni drugim nevoljama i svakodnevnom patnjom da bi se brinuli o prijetnji od nove bolesti, rekao je Noorullah Navayee, istraživač u Nacionalnom centru za političko istraživanje u Kabulu. Za ranjive skupine poput interno raseljenih osoba, beskućnika i ovisnika o drogama često je nemoguće uvažavanje službenih savjeta o socijalnom distanciranju. U Heratu, epicentru izbijanja zaraze, ulični prodavači organizirali su 26. ožujka protest protiv policijskog sata, ispred zgrade u kojoj živi gradonačelnik, zahtijevajući da se ta izolacija ukine kako bi im se omogućilo da zarade za život. U lokalnim zajednicama ljudi su se mobilizirali za pružanje međusobne podrške, ali čini se kako se paketi hrane koje bi trebala izdavati Vlada nisu materijalizirali, i nejasno je koliko dugo će sve ovo moći izdržati stanovništvo koje već pati zbog siromaštva i suše. “Neformalni sektor Afganistana dominira cjelokupnom ekonomskom strukturom zemlje“, rekao je Felbab-Brown. “Pa kako možeš ljudima reći ‘Ne idi na ulicu prodavati svoj kebab’, kad će ljudi doslovno umrijeti od gladi?“.

Čak i ako vlasti uspiju zadržati ljude koji su već u gradovima, praćenje i ograničavanje kretanja širom zemlje i preko njenih međunarodnih granica predstavlja težak zadatak. U posljednjih nekoliko tjedana najmanje 130.000 afganistanskih migranata vratilo se iz Irana, jedne od najteže pogođenih zemalja na svijetu. Pažnja je usredotočena na povratnike iz Irana u zapadni Herat, gdje je i otkriven najveći broj slučajeva, ali prema riječima Gul Ahmad Noorzada, parlamentrnog zastupnika, između 3.000 i 6.000 Afganistanaca također se svakoga dana vraća u još uvijek zanemarenu pokrajinu Nimruz, koja graniči s jugoistočnim Iranom. Glavni grad pokrajine, Zaranj, udaljen je manje od sata vožnje od iranskog grada Zabola i tri sata od Zahedana, gradova u kojima su smješteni zatvori za koje organizacije za ljudska prava smatraju da su imali prikrivene pobune zbog pojave bolesti COVID-19. Štoviše, u nastojanju da zaustavi širenje virusa u vlastitim prenatrpanim zatvorima (kao što je to učinjeno i drugdje), afganistanska Vlada sada planira pustiti 10.000 zatvorenika. Za one koji su već bili izloženi bolesti COVID-19 to može značiti prijenos virusa u njihove zajednice – ali nije jasno kamo će otići oni koji nemaju obitelji koje bi ih mogle primiti. Afganistanska industrija koja najvjerojatnije može izdržati bilo koju krizu baš je ona pogodna za širenje virusa iz regije u regiju: uzgoj maka za trgovinu heroinom. “Žetva se odvija u različitim razdobljima i u različitim regijama zemlje, pa ljudi migriraju s berbom“, rekao je Barnett Rubin, bivši dužnosnik američkog Ministarstva vanjskih poslova. “Očito to nije u skladu sa socijalnim distanciranjem“. Felbab-Brown također očekuje da će otpadanjem zakonitih poslova rasti ta trgovina vrijedna više milijardi dolara, što će dodatno ojačati unutarnje migracijske tokove u Afganistanu.

A onda, naravno, tu je najveći izazov od svih: kako održati kontrolu u krizi kada je zemlja još uvijek u ratu? Vlada nije usamljena u pozivu na primirje kako bi se pobijedio virus. Glavni tajnik Organizacije UN, António Guterres, pozvao je na globalni humanitarni prekid vatre. Yousef al-Othaimeen, generalni tajnik Organizacije islamske suradnje, apelirao je na afganistanske čelnike da se ujedine. Na trenutak se činilo da bi talibani mogli pristati na nešto takvo. Prvo su najavili da će dopustiti siguran prolaz Svjetskoj  zdravstvenoj organizaciji  (WHO) i Crvenom križu, a kasnije i da će razmotriti prekid vatre u područjima koja su teško pogođena bolešću COVID-19. Čak su 26. ožujka distribuirali i slike boraca sa zaštitnim maskama i zdravstvenih radnika u zaštitnim odijelima, postrojenim (sa primjerenom socijalnom distancom) oko talibanske zastave u Kunduzu, na prostoru pod svojom kontrolom. Činilo se da je COVID-19 najednom postigao ono što nije uspjelo tijekom godina borbe i pregovora: izgledalo je da Vlada Afganistana i talibani rade na zajedničkom cilju. Ipak, sav je optimizam bio kratkoga vijeka.

U tjednu nakon objave tih fotografija ubijeno je najmanje 12 civila i 75 Vladinih policajaca i vojnika. Naoružana skupina je 29. ožujka zauzela i novo područje, okrug Yamgan na sjeveru Badakhshana, provincije koja je nekoliko dana kasnije potvrdila slučaj bolesti COVID-19. Na sjeveru pokrajine Balkh, koja je zabilježila 13 slučajeva i četiri smrti od bolesti COVID-19, nastavljaju se teške borbe; talibani su 7. travnja pogubili sedam zarobljenih civila, uključujući tu i troje djece. Ipak postoji i jedan bljesak nade: državni zdravstveni radnici sastali su se s talibanima 15. travnja kako bi koordinirali mjere suzbijanja pandemije u Faryabu, ali ostaje za vidjeti hoće li se suradnja proširiti i izvan ove pokrajine, te hoće li ona potaknuti zaustavljanje ratovanja i drugdje.

Za talibanske vođe, slabost položaja vlasti u Kabulu predstavlja izvor dvojbe: da li iskoristiti tu stratešku priliku za jačanje napada, iako će to neizbježno ojačati pandemiju toliko da je više neće moći kontrolirati? Izbor je težak. Oslabit će podrška svakom vođi ili skupini za koje njihovi pristaše počnu smatrati da su ih u ovom kriznom trenutku razočarali, a s njom i teškom mukom stečeni legitimitet i moć. I mnogi drugi nedržavni akteri, s podrijetlom širom svijeta, nastoje se pozicionirati kao zaštitnici od pandemije. Uostalom, nisu samo civili ti koji riskiraju izgubiti život od virusa, nego i talibanski čelnici te pregovarači – od kojih mnogi spadaju u visoko rizičnu dobnu skupinu. I doista, vrlo realni izgledi da koronavirus eliminira stare moćnike na svim zaraćenim stranama mogli bi gurnuti ionako neizvjesnu političku situaciju u novu eru kaosa. “Zamislite da među talibanskim vodstvom od COVID-19 pomru svi koji su stariji od 50 godina“, rekla je Felbab-Brown. “Hoće li uspon sadašnjih zapovjednika srednje razine u takvom scenariju promijeniti opće stavove prema pregovorima? Hoće li biti više poziva da se borbe završe ili će oni biti manje popustljivi u pregovorima?“. To je stupanj neizvjesnosti za kojeg nijedna strana nije pripremjena.

Oštro zimsko vrijeme usporilo je borbe u većem dijelu zemlje, ali kako se snijeg topi talibani će morati odlučiti – hoće li ojačati svoje napade. Ako se to dogodi, nade u postizanje stabilnosti u Afganistanu će nestati, a s njima i svaka šansa za kontrolu pandemije.

Ovaj su tekst napisali autori Ezzatullah Mehrdad, Lindsey Kennedy, Nathan Paul Southern i 17. travnja 2020. godine objavili u časopisu Foreign Policy (https://foreignpolicy.com/). Njegov je original dostupan na adresi: https://foreignpolicy.com/2020/04/17/in-afghanistan-coronavirus-could-be-deadlier-than-war/