“Nakon provedenog očevida na mjestu događaja na Trgu sv. Marka, mjestu pronalaska odbačenog vatrenog oružja u Opatičkoj ulici i na mjestu gdje je osumnjičenik počinio samoubojstvo, Ravnateljstvo policije je u suradnji s državnim odvjetništvom provelo opsežno kriminalističko istraživanje koje je uključilo obavljanje obavijesnih razgovora s većim brojem građana, i to članova uže i šire obitelji, kolegama s posla, prijateljima i poznanicima osumnjičenika, kao i većeg broja osoba s kojima je on ostvario telefonsku komunikaciju. Državno odvjetništvo naložilo je te je provedeno biološko, daktiloskopsko, balističko, mehanoskopsko i fizikalno-kemijsko vještačenje tragova i predmeta izuzetih tijekom očevida, kao i obdukcija mrtvog tijela počinitelja. Provedene su dokazne radnje pretrage obiteljske kuće osumnjičenika kao i pretrage pokretnih stvari koje je on koristio (stolnog računala, SIM kartice, prijenosnog hard diska, USB sticka, korisničkih računa na Internetu). U okviru međunarodne pravne pomoći u kaznenim stvarima Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu je izdalo europski istražni nalog radi pribavljanja određenih podataka iz Republike Njemačke“.

Što je još bitnije, svim tim radnjama ŽDO u Zagrebu “nisu prikupljeni podaci iz kojih bi proizlazilo da bi uz 23-godišnjeg osumnjičenika prilikom počinjenja kaznenog djela sudjelovale druge osobe u svojstvu pomagača ili poticatelja, time da su se kriminalističkim istraživanjem prikupljali podaci o ranijem životu i ličnosti počinitelja, radi utvrđivanja motiva i možebitnih veza s drugim osobama, kao i okolnosti oko nabavljanja i posjedovanja vatrenog oružja“. Dakle, po mišljenju državnih odvjetnika Bezuk je bio “vuk samotnjak”, a ne dio neke nasilne mreže organiziranih političkih ekstremista.

Tim je temeljem onda odbačena kaznena prijava protiv 23-godišnjeg osumnjičenika zbog počinjenja kaznenog djela terorizma iz članka 97. stavak 1. točka 1. Kaznenog zakona (“(1) Tko s ciljem ozbiljnog zastrašivanja stanovništva, ili prisiljavanja države ili međunarodne organizacije da što učini ili ne učini, ili ozbiljnog narušavanja ili uništavanja temeljnih ustavnih, političkih, gospodarskih ili društvenih struktura države ili međunarodne organizacije, počini jedno od sljedećih djela koje može ozbiljno naštetiti državi ili međunarodnoj organizaciji – (1) napade na život osobe koji mogu prouzročiti smrt“), i to temeljem članka 206. stavak 1. točka 2. Zakona o kaznenom postupku (“da je nastupila zastara ili je djelo obuhvaćeno amnestijom, pomilovanjem, ili je već pravomoćno presuđeno ili postoje druge okolnosti koje isključuju kazneni progon“) – budući da je osumnjičenik počinio samoubojstvo, a smrt predstavlja okolnost koja isključuje kazneni progon. No, nažalost, to nije ujedno bio i kraj čitave ove nemile priče.

Plenković mimo državnih odvjetnika

Naime, baš kao što se bezumno djelo pokojnog Bezuka lanjske jeseni premetnulo u alat za obračun Vlade i njenog predsjednika s politički nepoćudnima, tako se čitava ta priča posljednjih dana zakovitlala i mimo iznimno jasnih kvalifikacija iz Državnog odvjetništva. Prvo treba napomenuti izjavu premijera Andreja Plenkovića, danu u srijedu 21. srpnja, na konferenciji za medije održanoj nakon tadašnjeg sastanka užeg kabineta vlade i Gospodarsko-socijalnog vijeća, dan prije nego što su se javno oglasili državni odvjetnici.

Na pitanje novinara o ostavci Miroslava Škore na čelno mjesto Domovinskog pokreta, naglo podnesenu u utorak 20. srpnja, Plenković je prvo na dugo i široko iskomentirao ostavku, onda se osvrnuo na pitanje ikakve buduće suradnje, doduše prije s biračima nego sa samim Domovinskim pokretom bez Škore, da bi se tek zaključno dotaknuo i “sanitarnog kordona” čiju je uspostavu svojedobno tražio prema Domovinskom pokretu kao svojevrsnom eksponentu radikalnijih desnih političkih pogleda:

“Pa, ja sam to pročitao jučer, kao i svi, Nemam apsolutno nikakvih saznanja. Zadnji put, kad smo nas dva pričali, bilo je u siječnju 2000. (?!?) Od tada, vidjeli ste da ima puno kategoričkih stavova o meni, zadnje dvije i po godine. Pa i nekih koji su bili ucjenjivačkoga karaktera. Ne osobito mudri, na parlamentarnim izborima. Ako je neki osobni problem – jer on je tamo, ako sam dobro vidio u novinama, napisao da je to iz posve osobnih razloga… Ja se nadam da će ga riješiti. Ako je slučajno zdravstveni, ja mu želim puno zdravlja. Ako se umorio, neka se odmori. Što će bit dalje, ne znam. Zaista ne znam. (…) Pa gledajte, mi nikakve tu stavove još nismo zauzimali. Ono što smo mi vidjeli, vidjeli smo – prvo, njegovu ulogu u predsjedničkim izborima. Dakle, cijeli njegov smisao je bio da oslabi predsjednicu Republike, tada Kolindu Grabar Kitarović, predstavljajući se da su, ne znam… veći Hrvati, veći domoljubi, bolji i kršćani… Ne znam što su sve ne, ovi koji su u Domovinskom pokretu, u odnosu na HDZ… ali su, u svakom slučaju, u njihovoj optici, sve puno više nego mi. I na kraju nisu prošli. A pomogao je Milanović, u to valjda danas, ex post, je jasno svakome, a bilo je i tada. I još u drugom krugu, kaže… praktički – da nema za koga glasati. Jel? Dakle, to su sve potezi koji imaju neke svoje posljedice.

Drugo, cijela ta struktura ljudi… to, ili su ljudi koji su nekad bili u HDZ, počevši od njega, ili nekih drugih… poput, šta ja znam, Hasanbegovića, ili ne znam koga još… I, ovih nekoliko koji su bili, manje-više, male satelitske stranke, recimo u vrijeme Domoljubne koalicije. To je sve ekipa koja je bila naslonjena na HDZ. Ja vjerujem da nema ničega u našoj politici s čime se netko tko bira njih, ne bi mogo identificirat u HDZ-u. Pitanje hrvatskih branitelja, pitanje Domovinskog rata, pitanje temeljnih vrijednosti. Bila je ta, cijela fertutma o Istambulskoj konvenciji, i šta se dogodilo? Na kraju je bilo sve kako sam ja reko u Saboru – je! Nema zombija tu po cesti. Ja nisam primijetio da bilo koji zombi se negdje pojavio. Prema tome, ljudi u nekom trenutku poklanjaju povjerenje različitim akterima – nisu oni jedini. Imate ih i u Europskom parlamentu, koji su tu prošli otprilike kao i ovi antivaxeri. I eno ih tamo, i nitko ne zna što rade, i njima je dobro, a vi, narode – razglednica. Tako je bilo. Za razliku od nekih koji su tu, za koje stalno pričaju da idu ća – a vratili se iz Bruxellesa. Evo, recimo, njihova glavna adženda je bila, evo recimo ja. Samo sam tu, ne bi li otišao u Bruxelles. A, zaboravljaju tko se vratio s mandata u Europskom parlamentu. Nisam vidio da se vratio, ne znam, ni Picula ni Borzan, ni Ruža Tomašić – osim sad, kad je došla u penziju nakon 7 godina. Nije se nitko vratio, osim mene i Stiera, a mi smo ti koji su optuženi da rade nešto suprotno. A stojimo tu. Rješavamo koronu, financije, zdravstvo, potrese, obnovu, i tako dalje. Jel? Tak da ne znam.

Vidim da je čak i u tom završnom komentaru Škoro nešto jučer grickao. Ne vidim zašto. Sve skupa mi to djeluje kao jedan projekt, koji osim da dođu na mjesto HDZ-a, što nikad neće… Sa mnom ili bez mene na čelu, neće nikad doć na mjesto HDZ-a, da stoje na trepavicama još pet stoljeća, to je jasno. Mi smo pobjedili lani, uz njih koji postoje, nikad uvjerljivije. Dakle, HDZ nikad nije dobio u ovom izbornom sustavu 63 mandata u Hrvatskoj… formirali Vladu bez njih. ‘Sanitarni kordon’ se odnosio na situaciju Bezuk. Mi to zaboravljamo. Znači, Bezuk je došao pucati baš na Banske dvore. Nije otišao na Pantovčak, nije pucao na Sabor, nije otišao u Vlašku pred Domovinski pokret. Pucao je u Vladu. Zašto? Pitajte člana predsjedništva Domovinskog pokreta, Markuša. Kakva je njegova relacija s Bezukom bila? Sigurno ga nije indoktrinirao netko iz Vlade. Razumijete? Mislim, nisu to stvari koje su jednoznačne. To je jedan slojevit kontekst. I nisam ja to uzalud tada rekao. Takve situacije nismo imali“.

Samo dan nakon toga, u četvrtak 22. srpnja, došlo je već spomenuto priopćenje Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu – koje nije okončalo diskusiju. Naime, danas ujutro, tijekom drugog dana svog boravka na rodnom Hvaru, u sklopu izjava za medije u Jelsi, premijer Plenković je u pitanje doveo barem dio zaključaka Državnog odvjetništva na temu pokojnog Danijela Bezuka i njegova lanjskog terorističkog napada u centru Zagreba. Konkretno, on je izjavio:

“Pa, ja sam odmah, kad sam vidio snimku, shvatio da je riječ o zaista jednom vrlo snažnom voljnom momentu, gdje se počinitelj vraćao dva puta, ne bi li pucao po Vladi, pucao po hrvatskim policajcima, teško ranio i hrvatskog policajca Oskara Fiurija, koji praktički, srećom ostao živ. Ja mu želim tu sve dobro, zdravlje. Znam da se dobro oporavio, i to je bio jedan događaj bez presedana. Riječ je o mladom čovjeku, počinitelju, od 22 godine. Ne može se drugačije okarakterizirati taj akt, nego kao teroristički napad – zato što je bila riječ o napadu na instituciju, na Vladu Republike Hrvatske. Meni je teško vjerovati da bi netko baš tako mlad, sa malo životnoga iskustva, tek tako, ničim izazvan se upustio, uopće, u takav pothvat… počinio takvo djelo. Dakle, kao što i sam DORH kaže, teroristički čin. Ja mislim da tu treba učiniti dodatne napore i vidjeti tko su ljudi koji su utjecali na tako mladog čovjeka, indoktrinirali ga, doveli ga u fazu svog promišljanja da napravi nešto takvo. Ja mislim da on sam sigurno nije niti izradio oružje koje je koristio, niti je sam naučio pucat, niti je imao takav odlučni moment. Jer, vidilo se na snimci, da nije prvi put koristio oružje. Prema tome, sumnjam da tu nije bilo niti poticatelja niti pomagača. A, očekujem, od svih službi, uključivši i naše obavještajne službe, dodatna izviješća o toj temi jer smatram da je ova tema prevažna, preozbiljna… Da smo premalo o njoj govorili. Da se to dogodilo u nekoj drugoj zemlji, vjerujte mi, okrenuo bi se svaki kamen da se nađe tko je taj tko je ovog čovjeka naveo da tako nešto napravi. Mi smo srećom imali mali broj posljedica, da je to bilo pola sata kasnije, pitanje je koliko bi bilo stradalih. Prema tome, ja to doživljavam kao dobro da se ovako kvalificiralo. Razumijem da ne mogu ić dalje sa progonom, jer osoba više nije živa, al da je on to baš sve sam smislio, da je sam postao takav, u to apsolutno ne vjerujem jer je to netočno. Ni najveći naivac u to ne bi povjerovao“.

Na dodatno pitanje o tome da li iza počinitelja stoje kakve političke stranke, koje su na njega imale utjecaj, Plenković je zaključio:

“Pa, jasno. Sad ih neću spominjati, jer sam ih već spomenuo. Spomenuo sam ih nekidan. Prema tome, neka se malo informiraju svi, tko su ljudi koji su imali utjecaj na njegov razvoj, kada i kako, čime se bave, što rade, što govore, što objavljuju, za kakve stavove se zalažu i koga optužuju za nekakve trgovačke hrvatsko-srpske koalicije ili slične stvari. Dakle, ja sam za zemlju u kojoj vlada tolerancija, uvažavanje, respekt prema manjinama, razvoj… Evo, projekti kao ovdje –  25 milijardi eura za ovo desetljeće… za očuvanje radnih mjesta, za turističku sezonu, i za jednu Hrvatsku u kojoj se svi dobro osjećamo. Nisam za isključivu Hrvatsku, agresivnu Hrvatsku, huškačku Hrvatsku, Hrvatsku koja sigurno nikada takva… oni koji to se zalažu… neće biti partneri HDZ-a i vladajuće stranke dok se ne odreknu i ne napuste takvu retoriku. I nedaj Bože da imaju razumijevanja za takva… Sjetite se jako dobro, što je tko izjavljivao u listopadu 2020. godine“.

Milanović ponešto drugačije

No, tu nije bio kraj, budući se o istoj toj temi danas čulo i od Zorana Milanovića, koji je dan proveo u Šibensko-kninskoj županiji, gdje se i obratio novinarima nakon sastanaka s županom i načelnikom Općine Promina. Tom je prilikom Predsjednik RH izjavio:

“Osam mjeseci kasnije nemamo šta ‘teško povjerovati’. Mi to znamo. Mi znamo da je to bila jedna osoba. To je jedna osoba. Hvala sreći, Bogu, nitko nije stradao. DORH se u stvari više ništa ne pita. Dakle, ovo je sad jedna akademska figura – šta oni misle? Kako bi oni kvalificirali tu radnju, ili to kazneno djelo, da je osoba živa? Osoba nije živa. Osoba si je oduzela život. Dakle, to je pitanje za profesore prava, ne?“.

Na dodatno pitanje misli li da je to bio usamljen počinitelj ili tu ima nekakvih ekstremističkih gnijezda koja su instrumentalizirala počinitelja, Milanović je dodao:

“On je pokojni, on je napravio groznu, strašnu stvar. Jedno je davati svoj sud još dok barut smrdi u zraku, a drugo je to raditi devet mjeseci kasnije – kad imamo i nekakva saznanja. Ja ne znam za nikakve terorističke skupine. Onaj tko to zna, neka kaže. U protivnom uznemirava hrvatski narod i javnost. I upravo da se to ne bi događalo na takvim mjestima – ogradite Markov trg. Sve u redu“.

I po pitanju trajanja nekog takvog zatvaranja pojasa oko Hrvatskoga sabora na Trgu svetoga Marka u Zagrebu, kakvo je bilo uvedeno u sklopu sigurnosnih mjera nakon lanjskoga napada, Milanović je jednako jasan:

“Apsolutno, zauvijek. Zauvijek. Dakle, ne može se prići. Vidjeli ste kaj se dogodilo u Washingtonu. Probajte prići većini takvih tijela i institucija, slobodno, u brišućem letu… pa ćete vidjeti šta će vas snaći. Oni koji to dopuštaju, kad-tad to ukinu i uvedu restriktivne mjere. Dakle, ako je Hrvatska odlučila da su centri vlasti na Markovom trgu – taj Markov trg nije promenada. To je polu-zatvoren ili zatvoren prostor. A nije potpuno zatvoren“.

Zaključak

Rezimirajmo za kraj novosti koje je posljednjih devet mjeseci donijelo po pitanju.Danijela Bezuka i njegovog neuspjelog lanjskog napada na Vladu RH. Kao prvo, sada više nije sporno da se 12. listopada 2020. na Markovom trgu ipak radilo o djelu terorizma. No, kao drugo, dok Županijsko državno odvjetništvo (a onda i predsjednik Zoran Milanović) Danijela Bezuka vide kao “vuka samotnjaka”, premijer tu i dalje traži neku vrstu zavjere širih političkih snaga. U tu je potragu možda spreman usmjeriti i kapacitete domaće obavještajne zajednice. Nažalost, takvim gledanjem premijer direktno dovodi u pitanje zaključke Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, pa time onda i rad pravosuđa općenito. Osim toga, kao treće, dok se premijer Plenković u tom kontekstu itekako sjeća svog spomena “sanitarnog kordona” prema Domovinskom pokretu – ponešto mu je manje blizak lani aktualiziran pojam “deradikalizacije” kao postupka ustanovljavanja i slabljenja radikalne podloge ovoga napada. Iako se lani Koordinaciji za domovinsku sigurnost i ministru Tomi Medvedu zadao posao iznalaženja podloge napada i metoda njegove neutralizacije, taj je posao očigledno završio obavljen tek prigodno, Sve se više svelo na dodatno sukobljavanje na liniji premijer-predsjednik (odnosno Koordinacije za domovinsku sigurnost i Vijeća za nacionalnu sigurnost, tijela koja su tek uz tešku muku završila rubno usklađena) umjesto da se ozbiljno pogleda desni radikalizam u Republici Hrvatskoj sa svim njegovim neugodnim izdancima i neželjenim društvenim učincima. Kao četvrto, izgleda da se u Hrvatskoj nastavlja suštinsko zanemarivanje pojedinih radikalnih i potencijalno nasilnih aspekata krajnje desnog segmenta domaće političke scene – koju se prigodno budi u dnevnopolitičke svrhe, da bi se onda očekivalo njeno jednostavno nestajanje i zamiranje kada te snage više nisu korisne vlastodršcima s desnoga centra. I konačno, kao peto, izgleda da pojačane sigurnosne mjere na Trgu svetoga Marka ostaju ondje do daljnjega – bez da se o njima više ozbiljno priča, ili da se makar i načelno spominje preseljenje prostornih kompleksa Vlade, parlamenta i Ustavnog suda na neku novu, prikladniju lokaciju.