Izbijanje pandemije SARS-CoV-2 virusa sve više poprima i sigurnosno-restriktivnu dimenziju. Iako su (što je najvažnije!) u prvom planu borbe liječnici i epidemiolozi, te djelatnici Crvenog križa i pripadnici gotovo nepostojeće civilne zaštite koji, uz građane koji se samoorganiziraju za pomoć starijim osobama, provode niz civilnih mjera – svakoga dana raste i angažman policije. Pojavile su se i Oružane snage, ali za sada samo u akciji montiranja šatora ispred Kliničkog bolničkog centra Dubrava (što bi inače mogao biti posao nepostojeće civilne zaštite – ali o tome nekom drugom prilikom). Uključivanje policije ojačano je uvođenjem jačih epidemioloških mjera vezanih uz samoizolaciju pojedinaca, a od jučer i jačanjem karantene vezane uz mjesta prebivališta. Sve novouvedene mjere imaju uporište u ozbiljnosti situacije, stručnosti ljudi koji ih predlažu, kao i činjenici da – dok nema cjepiva – alternativni oblici suzbijanja pandemije mogli bi rezultirati većim brojem izgubljenih ljudskih života.

Ipak, kad god se u kriznim situacijama počinju aktivirati sve restriktivnije mjere koje rade na ograničavanju ljudskih prava (ovdje prvenstveno na restrikciji slobode kretanja i javnog okupljanja, ali i prava na privatnost) važno je da se one donose tako da na što manji mogući način zadiru u ljudska prava. Koliko god one sada bile opravdane, logične i imale veliku podršku javnosti – u njih moraju biti ugrađeni osigurači da se iste neće zlorabiti! U trenucima kada postoji povjerenje građana u institucije, da svi rade u najboljoj namjeri i za opće dobro – ugrađivanje osigurača u ograničavanje ljudskih prava nikome ne bi trebalo zasmetati. Ti osigurači ni na koji način neće umanjiti učinkovitost mjera, nego će mjere staviti u realne okvire – i ogoliti ih od pretjerivanja (temeljenog na najboljim namjerama – ali opet pretjerivanja) koje u kriznim situacijama lako uzme maha.

Dobar primjer za takvu situaciju je problem koji se pojavio u Hrvatskoj (ali i drugdje) – da se jedan dio ljudi ne pridržava mjera samoizolacije koje su im prilikom ulaska u RH propisane temeljem Odluke ministra zdravstva o sigurnosnoj mjeri izolacije od 13. ožujka 2020. godine. Ta mjera zahvatila je u jednom trenutku i više od 13.000 osoba koje su  dužne prilikom povratka u svoje domove – ne kretati se van njih kako ne bi potencijalno zarazili druge. Ubrzo se uvidjelo da jedan manji dio ljudi tu mjeru nije shvatio ozbiljno, te ju je kršio. Budući da se radi o velikom broju građana koje bi trebalo fizički nadzirati (da li će ili neće prekršiti mjeru) – što bi tražilo veliki broj policije – odgovorni su, poučeni iskustvima drugih zemalja, odlučili u pomoć pozvati tehnologiju, te pratiti ljude u samoizolaciji putem lokacije mobitela.

Lociranje mobilnih telefona kao alat nadzora

Hrvatsko zakonodavstvo poznaje praćenje lokacije mobitela (bez ulaska u sadržaj razgovora!) kao tajnu mjeru prikupljanja podataka koja je dostupna  SOA-i, MUP-u i PNUSKOK-u. Zakonski bi bilo nemoguće opravdati da se PNUSKOK ili SOA bave tim poslom u odnosu na ljude u samoizolaciji, dok MUP ima tu zakonsku mogućnost. Naime čl. 68. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima daje ovlasti policiji da, uz odobrenje načelnika Uprave kriminalističke policije ili načelnika policijskog Nacionalnog ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta ili načelnika Policijske uprave, a u njihovoj odsutnosti osoba koja ih zamjenjuju – zatraži od mobilnih operatera utvrđivanje položaja komunikacijskog uređaja korisnika radi npr. „sprječavanja opasnosti“. Nije upitno da opasnost predstavlja osoba u samoizolaciji a koja istu krši, te bi se MUP mogao pozvati na ovaj članak. Problem s ovom mjerom u kontekstu nadziranja samoizolacije je – da je ona administrativno teško primjenjiva na više od 10.000 ljudi (zamislite potpisivanje 10.000 naloga!), a k tome je i tajna mjera – to znači da osoba čija se lokacija nadzire ne bi trebala biti svjesna kako je pod nadzorom. U slučaju samoizolacije tomu ne bi trebao biti slučaj, jer velika većina ljudi se pridržava mjere samoizolacije i bilo bi to preveliko zadiranje u ljudska prava ljudi koji ne predstavljaju nikakvu opasnost, na račun nekolicine neposlušnih.

Stožer civilne zaštite kojega predvodi ministar unutarnjih poslova Davor Božinović – odlučio se za drugačije rješenje. Naime, Vlada RH predložila je Hrvatskom saboru dopunu Zakona o elektroničkim komunikacijama, na način da se uvede čl. 104a koji glasi:

„Iznimke u obradi podataka o lokaciji bez prometnih podataka:

Članak 104.a

(1) Iznimno od članka 104. ovoga Zakona, obrada podataka o lokaciji bez prometnih podataka iznimno je dopuštena u cilju zaštite nacionalne i/ili javne sigurnosti, i to u slučajevima kada je Vlada Republike Hrvatske proglasila prirodnu nepogodu ili katastrofu, ili kada je ministar nadležan za zdravstvo proglasio epidemiju zarazne bolesti ili opasnost od epidemije zarazne bolesti, u skladu s posebnim propisima, a pri čemu se zdravlje i životi građana bez obrade tih podataka ne bi mogli učinkovito zaštititi.

(2) Operatori javnih komunikacijskih mreža i javno dostupnih elektroničkih komunikacijskih usluga, na temelju zahtjeva ministra nadležnog za proglašenu prirodnu nepogodu ili katastrofu, odnosno ministra nadležnog za zdravstvo, obvezni su osigurati tijelu iz stavka 3. ovoga članka podatke o lokaciji bez prometnih podataka, za obradu u cilju i u svrhe iz stavka 1. ovoga članka.

(3) Tijelo državne uprave nadležno za poslove civilne zaštite ovlašteno je za obradu podataka iz stavka 2. ovoga članka u opsegu i na način koji je nužan za ostvarenje cilja i svrha iz stavka 1. ovoga članka. Na tu obradu podataka odgovarajuće se primjenjuju posebni propisi o zaštiti osobnih podataka“.

Stavimo na stranu što je u najmanju ruku čudno u Zakon o elektroničkim komunikacijama umetati tako specifične izuzetke vezane za prirodnu nepogodu, katastrofu ili epidemiju – što se može razumjeti potrebom za što bržim djelovanjem, da se što ranije doskoči eksponencijalnom broju rasta zaraženih – ali predložene dopune su zagrabile dosta široko i neproporcionalno. Naime, mjerom nadzora mobitela, uz restrikciju prava na slobodu kretanja i okupljanja, uvodi se i ograničavanja prava na privatnost. Sve te mjere imaju itekako smisla u trenutku pandemije i to ne treba dovoditi u pitanje, ali one moraju proći tzv. „test proporcionalnosti“ – da li su razmjerne s realnom potrebom. Drugim riječima, trebamo si postaviti tri pitanja: da li je predložena mjera (1) legitimna, (2) odgovarajuća i (3) nužna?

Legitimnost predložene mjere

Pod legitimnošću treba testirati da li mjera ima opravdanje u potrebi za javnom sigurnošću. Jasno je da ovu fazu testa mjera prolazi, zbog aktualne opasnosti od širenja zaraze i njenog eksponencijalnog rasta. U trenutku dok još ne postoji cjepivo, kršenjem samoizolacije dovodimo u opasnost mnoge ljude. Zbog toga mjera ima svoju legitimnost.

Da li je mjera odgovarajuća?

Pod pojmom „odgovarajuća“ treba pogledati do koje razine je ona znanstveno utemeljena, da li ima uporište u svojoj učinkovitosti i do koje razine je pouzdana. Znanstvena utemeljenost je neupitna, jer ispisi geo-lokacija mogu vrlo precizno dati koordinate korisnika, što je potvrđeno u brojnim prijašnjim slučajevima. Učinkovitost mjere isto prolazi na testu jer će odgovarajući software vrlo lako alarmirati policijskog službenika da je netko prekršio mjeru. Kod pouzdanosti već dolazimo do mogućeg problema, jer je jasno kako zlonamjerna osoba u samoizolaciji može zlorabiti mjeru već i na jednostavan način, da mobitel ostavi kod kuće i izlazi van bez mobitela. Dakle, na ovome bi mjera mogla pasti, ali budući da su prethodna dva uvjeta ispunjena – ajmo reći da može proći.

Da li je nužna?

Ovdje moramo odgovoriti na pitanje da li postoji drugi način kako bi se moglo doći do traženih informacija, a da se manje zadire u privatnost osoba. Moguća alternativa bila bi ona o kojoj sam već govorio – da se radi 1 na 1 nadzor svake osobe – ali budući da se radi o velikom broju osoba, to je neizvedivo. Alternativa je da se javno objave imena ljudi u samoizolaciji, ali to bi dovelo do strahovite stigmatizacije ljudi i neželjenih reakcija „zabrinutih građana“. Dakle, reklo bi se da mjera prolazi i na ovom djelu testa. Ali, ipak ne!

Problem je u tome što je zakonodavac u tekstu dopune zakona mjeru postavio jako široku u 1. stavku, gdje nije naveo da se mjera odnosi npr. samo  na one u samoizolaciji, niti je rekao koliko dugo ta mjera treba trajati. Dakle, ovako napisanim člankom otvara se mogućnost masovnog nadzora svih građana cijelo vrijeme od proglašenje epidemije, a ne samo onih u samoizolaciji na 14 dana. Nije nužno pratiti one koji nisu u samoizolaciji. Nije nužno pratiti one koji su u samoizolaciji dulje od 14 dana, i sl. Očito, zakonodavac je propustio mjeru suziti i vremenski ograničiti, te je time doveo u pitanje njenu nužnost, tj. ista ne može proći na testu proporcionalnosti. Stvari se dodatno kompliciraju ako će se ova mjera koristiti u svjetlu najnovije „Odluke o zabrani napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravka u Republici Hrvatskoj“ (Narodne novine 35/20 od 23. ožujka 2020. godine). Tada se mjera odjednom uistinu počinje odnositi ne samo na one koji su u samoizolaciji – već na sve građane i građanke RH. Ali u tom kontekstu mjera vjerojatno pada na testu učinkovitosti jer drastično raste broj osoba koje bi mogle kršili Odluku, a time bi i potencijal za zlouporabe bio drastično veći. Također bi se u pitanje mogla dovesti i njena nužnost. Probajte samo napraviti test proporcionalnosti za tu mjeru pa ocijenite.

Kuda idu stvari?

Predložene izmjene Zakona naći će se pred Hrvatskim saborom koji radi u izvanrednim i izmještenim okolnostima ne samo zbog pojave bolesti COVID-19, nego i zbog potresa. Mogućnost raspravljanja je sužena. Izmjene se nalaze u hitnoj proceduri. Broj zastupnika koji je potreban da bi se Zakon izglasao je isto diskutabilan, o čemu se može čitati u članku Faktografa. Vidjet ćemo da li će Hrvatski sabor uspjeti na ovom primjeru, u ovakvoj situaciji, proći test zaštite demokracije i temeljnih ljudskih prava ili će već ovdje podleći tzv. sekuritizaciji društva, pojavi o kojoj je ovih dana pisao Dejan Jović.

*gost autor: Gordan Bosanac, aktivist i konzultant u području ljudske sigurnosti, izgradnje mira i ljudskih prava.