Kao što smo popratili proteklih dana, Ministarstvo obrane RH opet je promijenilo svoju Uredbu o unutarnjem ustroju. Iako ni ovoga puta tu nije bilo ništa od onih dubinskih reformi koje se po pitanju strukture MORH-a već čitavo desetljeće obećavaju – ipak nam je za oči zapelo pitanje osoblja tzv. “Područnih odjela za poslove obrane” (Osijek, Zagreb, Rijeka i Split), te njihovih 25 lokalnih podjedinica nazvanih “Područni odsjeci za poslove obrane”. Riječ je o masivnom upravnom aparatu s ukupno 225 raspoloživih radnih mjesta, koja sačinjavaju čak 63,9 posto od 352 službenika, namještenika i djelatnih vojnih pozicija u okviru ukupne “Uprave za ljudske resurse” MORH-a. Oni sami predstavljaju i 20,2 posto ukupnog sastava Ministarstva obrane RH, istom ovom Uredbom o unutarnjem ustroju projiciranog u formu upravne organizacije s ukupno 1115 raspoloživih radnih mjesta.
Ako za sada po strani ostavimo činjenicu da se ukupni broj raspoloživih radnih mjesta u MORH-u nije mijenjao već neko vrijeme, a da posljednje Godišnje izvješće o obrani ipak na organizaciju od 1115 mjesta navodi ukupno 1341 zaposlenu osobu (službenika, namještenika i DVO), veliko je pitanje što danas zapravo predstavlja razlog da MORH širom Hrvatske na državnoj plaći drži gomilu ljudi – kojima je smisao radnih mjesta gotovo pa prestao postojati prelaskom Hrvatske na profesionalnu vojnu organizaciju i razvojem mrežnih informatičkih tehnologija. Upravo o toj temi priupitali smo i samo Ministarstvo obrane, a evo što smo od odgovora na postavljena pitanja dobili.
Za početak odlučili smo provjeriti koji je točno opseg poslova koje dnevno obavljaju ti “Područni uredi za poslove obrane”. Na to je MORH ustvrdio:
Već desetljećima nema svježeg zraka u “područnim odjelima” i “područnim uredima”
“Područni odjeli i odsjeci za poslove obrane obavljaju upravne i stručne poslove iz područja obrane, i to konkretno: vode prvostupanjske upravne postupke s područja vojne obveze i statusnih pitanja hrvatskih branitelja, organiziraju i provode poslove upisa u vojnu evidenciju, poslove u svezi pribavljanja osoblja za popunu Oružanih snaga RH, rade promidžbu i selekciju, pozivaju i obavještavaju kandidate-obveznike u svezi dragovoljnog vojnog osposobljavanja i prijema u djelatnu vojnu službu, te poslove u svezi ugovorne i nerazvrstane pričuve. Također, vode i obavljaju poslove evidencije ljudskog i materijalnog potencijala za potrebe obrane. Vode evidenciju sudionika Domovinskog rata, te provode poslove izdavanja statusnih potvrda vojnih obveznika, hrvatskih branitelja te druge isprave po Zakonu o općem upravnom postupku na temelju službene evidencije“
“Gradi kotec kakti otec !”
S jedne strane, ovdje je naveden posao vođenja i upravljanja nizom popisa (opća vojna evidencija, popisi dragovoljnih ročnika, kandidata za osposobljavanje, pričuvnika, ljudi materijala od koristi za obranu), koji su onda valjda također razasuti po Hrvatskoj. Dok je to još možda imalo nekakvog rubnog smisla prije više desetljeća, kada je pohrana gomila kartica i kartona po ormarima u lokalnim zajednicama davala dodatnu sigurnost za kopije tih popisa – već krajem 1980-tih razvoj računalne tehnike tu je administrativnu praksu učinio upitnom. Danas, 35 godina kasnije, gotovo da je zapanjujuće da se tu i dalje razgovara o istim ili sličnim stvarima. Ako se sve navedene potvrde, akti i upravne radnje već ne mogu obaviti putem daljinskog zahvata u jedinstvenu točku obrade digitaliziranih evidencija, tu ipak nema razloga da se taj posao ne povjeri lokalnim ispostavama Ureda državne uprave za pojedino mjesto, možda uz tek koju osobu za održavanje veze sa središnjicom pri MORH-u, za slučaj da baš sve krene potpuno krivo. Uz to, spominju se i određene evidencije vezane uz Domovinski rat – za što u Hrvatskoj posljednjih godina načelno postoji čitavo jedno ministarstvo koje bi taj dio svog posla trebalo preuzeti. Posebno to važi kad uzmemo u obzir kako je od kraja tog rata proteklo 20 godina, a čitava njegova tematika već duže više spada u domenu povijesne znanosti nego među aktualne poslove obrambenoga resora.
Budući da sama raspoloživost 225 radnih mjesta u obrambenoj strukturi načelno ne znači i da su sva ta mjesta zauzeta, posebno smo pri Ministarstvu obrane provjerili koliko je ljudi stvarno zaposleno u tom mastodontskome sustavu iz prošlosti. Prema odgovoru koji smo primili:
“U područnim odjelima i odsjecima trenutno je zaposleno 219 državnih službenika. Ujedno napominjemo, da je ratni ustroj područnih odjela i odsjeka za poslove obrane tj. bivših ureda i uprava tijekom Domovinskog rata i poratnim godinama iznosio 1120 zaposlenika“.
Čak je i JNA prije kraja SFRJ svoje osnovne poslovne procese vodila na računalima
Dakle, praktično pa treba biti sretan – dok je posao koji su ti ljudi 1990. ili 1995. radili praktično pa 100 posto nestao u pristupu kojim se to obavljalo, njihov se broj smanjio tek za 80,45 posto. Ujedno, da se ne zaboravi – riječ je tu o strukturi koja je svojedobno bila gotovo cjelovito preuzeta iz predratnoga doba i vremena JNA. Ondje se taj aparat papirnato brinuo za hrvatski udio u cjelovitoj JNA (275.341 ljudi mirnodopskog i 1.058.378 ljudi ratnog ustroja) – koji nipošto nije mogao biti veći od onih 23 posto ustanovljenih u postupku sukcesije (63.328 ljudi aktivno ili 243.427 ljudi iz ratnog sastava), dok je demografski možda bio i primjetno manji. Kako danas u RH govorimo o ukupnim Oružanim snagama sa 16.794 ljudi i još maksimalno 21.000 pričuvnika (što je plan kojeg tek treba u praksi dostići) – dakle, o 93,9 posto manje mirnodopskog sastava, odnosno 96,4 posto manje u promatranju ratnoga ustroja, prema ukupnoj JNA, odnosno o smanjenju od 73,5 posto prema pretpostavljenom okvirnom hrvatskom udjelu u tadašnjem mirnodopskom sastavu i 84,5 posto prema takvom istom grubom udjelu u ratnome sastavu – tu opet dolazimo do činjenice kako je registrirano smanjenje tog dijela hrvatskog sustava obrane od 80,45 posto tijekom posljednjih godina zapravo tek rubno zadovoljavajuć, i to bez uzimanja u obzir ikakvih tehnoloških promjena koje je sa sobom donijela informatička revolucija proteklih desetljeća.
Kad već uspoređujemo današnje doba s periodom kraja postojanja negdašnje JNA, a da izbjegnemo dileme, upitali smo i o starosnoj te obrazovnoj strukturi zaposlenika famoznih “Područnih odjela za poslove obrane”. Na to smo iz MORH-a dobili slijedeći odgovor:
“Zaposlenici područnih odjela i odsjeka su državni službenici visoke, više i srednje stručne spreme, s time da prevladava srednja stručna sprema. Dobna ili starosna struktura zaposlenih je 52,6 godina“.
Dobro sklonište je ključ čekanja penzije!
Nikakvo čudo, u državi u kojoj prevladava srednja stručna sprema, i ovaj dio državnog upravnog aparata popunjen je osobama te razine obrazovanja. No, kako već duže teško da se može postati državnim službenikom bez visokoškolskog obrazovanja – ovaj podatak kazuje ili na visoku razinu političkog pogodovanja pri sastavljanju ovog upravnog segmenta, ili pak na njegovu izuzetnu starost – čemu tek donekle ide u prilog i podatak o prosijeku od 52,6 godina starosti zaposlenika (dakle, vrlo grubo gledano, za službeničke pojmove mlađahnih 27,6 godina prosječne starosti 1990. godine). Ako se bude čekalo odlazak u mirovinu – što se pokazalo gotovo pa jedinom metodom smanjivanja državne uprave u Hrvatskoj – za ozbiljan će se odljev iz spomenutog segmenta trebati čekati i do 14 narednih godina (uz granicu umirovljenja od 67 godina), što je teško zamislivo i podnošljivo, pogotovo uzevši u obzir projekcije ukupnog potrebnog smanjivanja Ministarstva obrane u budućnosti, o kojima se povremeno govori. No, to baš i nije lak potez!
O tome koliko je težak potez takvo smanjivanje uvelike prekomjerne strukture sindikalno dobro uvezanih službenika i namještenika zorno svjedoči i službeni odgovor na naše iduće pitanje, o planiranoj dinamici smanjivanja ove monumentalne mreže vremenom pregaženih ureda:
“Ured bez papira” kao SF-utopija
“Trenutan broj ustrojstvenih jedinica izvan sjedišta MORH-a je 29. Konkretno to su četiri područna Odjela za poslove obrane u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku te 25 područnih Odsjeka za poslove obrane raspoređenih u sjedištima 20 županija i gradu Zagrebu. Što se tiče kako navodite ‘radikalnog smanjivanja’, možemo vam za primjer samo navesti da je u vrijeme Domovinskog rata i poratnom razdoblju broj ustrojstvenih jedinica iznosio ukupno 147, a što je uključivalo tadašnje Uprave i Urede za obranu te Novačke komisije. Smatramo da je daljnje smanjivanje neizvodivo bez novog teritorijalnog ustroja državne uprave“.
Pri tome, velik je problem ove strukture i njihovo zastarjelo poslovanje, koje dobrim dijelom obuhvaća i baratanje papirnatim registrima, te korištenje antiknih i međusobno slabo povezanih računalnih sustava. O rješavanju ovog informatičkog “uskog grla”, MORH naglašava:
“Kontinuirano se radi na procesu informatizacije i povezivanja ustrojstvenih jedinica, a s obzirom da se radi o ustrojstvenim jedinicama koje neposredno komuniciraju s građanima, isto je moguće u potpunosti provesti tek kada se centralizira i informatizira državna uprava kao sustav“.
Lakše je reformirati tehnologiju nego članove službeničkih sindikata
Iako je zanimljivo ovo pozivanje na ukupnu informatizaciju državne uprave, a u slučaju birokratske strukture koja uopće nije dio opće državne uprave – nedvojbeno treba pogled svrnuti na relevantno stanje u samom obrambenome sustavu RH. Pri tome treba naglasiti kako je posljednje vrijeme u planu ili u tijeku i određena dodatna informatizacija samog sustava obrane – čemu svjedoči i postupno sređivanje registara nekretnina, sektorska primjena Centralnog obračuna plaća, ali i prošlotjedno ustrojavanje “Samostalnog sektora za informacijske i komunikacijske sustave” pri MORH-u. Na tom smo tragu upitali i o mogućem odražavanju ovakvih reformi na famozne “Područne specijaliste za razne apstraktne poslove obrambenog administriranja na lokalnoj razini”, na što nam je službeno odgovoreno tek:
“U ovom trenutku, a sve dok se cjelokupni proces informatizacije ne okonča, ne možemo iznositi takve procjene“.
Nažalost, moderno uredsko poslovanje još ne stanuje u sustavu obrane RH
Za kraj, da ponovimo – naša je procjena da bi možda imalo smisla na svakoj od tih lokalnih ispostava mjesta ostaviti po jednog čovjeka, dok bi se glavnina posla trebala obavljati centralno. Uz to, trebala bi postojati mogućnost slanja dodatnog mobilnog tima uvježbanih stručnjaka na teren, gdje bi se oni sreli s tim jednim lokalnim “poslanikom” i onda obavili posao uz daljinsko pristupanje jedinstvenoj bazi digitalnih podataka. Dakle, uz 25 lokalnih “poslanika” možda bi u sustavu obrane bilo mjesta i za nekoliko desetaka ljudi zaduženih za mobilno obavljanje tih “poslova obrane” – ali definitivno ne i za vojsku od 219 uhljeba raspoređenih uzduž i poprijeko Lijepe naše.
