Tijekom prošlotjedne rasprave po pitanju danas usvojenih Izvješća državne revizije, među ostalim – onog o Ministarstvu obrane RH za 2013. godinu (kada je proveden izvid za radnje iz 2012. godine), moglo se pred Odborom za obranu Hrvatskoga sabora po tko zna koji put čuti da je MORH dobio “uvjetno” mišljenje. Dok smo o razlozima ovoga već pisali na portalu Obris.org, željeli bismo skrenuti pažnju na jedan detalj koji je isplivao u diskusiji o vojnim nekretninama, njihovoj predaji u ruke “civilnih vlasti” i svim nedostacima lošeg sustava kojim se takvi potezi u hrvatskoj praksi odvijaju. No, krenimo po redu.

Problem s čuvanjem bivših vojnih nekretnina

Nakon što je tema diskusije došla na nekretnine, za riječ se bio javio saborski zastupnik HNS-a Petar Baranović iz Šibenika. On je pažnju skrenuo na jedno svoje praktično iskustvo:

“Kao dogradonačelnik grada, četiri godine sam pokušavao… u agenciji koja se zove AUDIO, sad se zove DUUDI… u Ministarstvu obrane, razgovarati. Zamislite paradoksa – moleći da se vojarna, u kojoj je još uvijek na jednoj čestici uknjižen moj pradjed… ne vrati meni, nego da mom gradu na korištenje – jer je apsolutno nepotrebna Ministarstvu obrane. I, apsolutno je atraktivna za zarađivat pare. Ja bi stvarno, kao i kolega Đakić, a vrlo vjerojatno kao i svi u ovoj sali, jutros… bio izuzetno zadovoljan da Ministarstvo obrane konačno skine šape sa svega što nije potrebno za obranu ove zemlje.

Nije Ministarstvo obrane ni poduzetnik, nije Ministarstvo obrane ni zemljoposjednik, nije Ministarstvo obrane ni agencija za trgovanje nekretninama. Ministarstvo obrane, u svakom društvu – pa i u ovom – ima vrlo egzaktnu i jasnu zadaću… i treba koristiti one resurse koji su mu potrebni. To treba definirati, i toj priči treba stat na kraj. Ovo je stvarno nevjerojatno. 2014. – zaboravio sam skoro već dan kad sam skinuo uniformu … 2014. još uvijek stoji srušena ograda vojarne u Šibeniku, na cesti koja vodi do turističkog resorta Solaris. Tri godine smo slali, i osobno sam slikavao… slao upozorenja, da se ta izvaljena ograda ukloni. Ona je sramota za državu, ona je sramota za Oružane snage, ona je sramota za moj grad. Tri godine sam snimao fotoaparatom poslovne prostore koji stoje bez ikakve koristi u centru grada. Ikakve! Molio sam da se to da… udruzi koja radi s djecom… na korištenje. Ništa. Apsolutno ništa!“

Na to je odgovorila Višnja Tafra, zamjenica ministra obrane:

“Mi se s tim problemom suočavamo… i sad imamo novi problem. A, novi problem vam je da DUUDI bez toga (bez prethodnog sređivanja zemljišno-knjižnoga stanja, op.a.) ne želi preuzeti određenu nekretninu, a budući da se je nama smanjio broj vojnika, mi te objekte – i sami znate – one koje smo predali AUDIO-u i DUUDI-u, smo predali njima, i više ih ne čuvamo.

Ostali smo na čuvanju, ako ste primijetili – čuvamo Muzil već više od… ja ću sad reći… šest, sedam, ali možda i više godina… koji smo jednako tako predali lokalnoj samoupravi. I, čuvamo ga – o našem trošku. Lokalna samouprava ga nije preuzela. Jednako tako, ministar je donio odluku da ćemo i od tud povući vojsku… jer to počinje biti problem lokalne samouprave…

Ali, s druge strane, imajte na umu činjenicu da tamo gdje smo predali lokalnoj samoupravi – lokalna samouprava ponegdje… ja ne kažem da svugdje… ali, ponegdje, gdje im je darovano izravno – nije učinila ništa. Nego su ti objekti, na žalost, još više i još gore devastirani. Ljudi kad ih vide, i znaju da je riječ o bivšem vojnom objektu – onda smatraju da se Ministarstvo obrane o tome ne brine“.

Dok nije novost spomenuti problem nepreuzimanja nekretnina, ili izostanka njihova stavljanja u funkciju po preuzimanju od strane lokalnih samouprava – što redovito prati i temeljita devastacija od strane pojedinaca ili grupa koje u tu svrhu očigledno koriste i strojeve, te teška transportna sredstva – u ovoj smo izjavi saznali jednu temeljnu novost. Naime, vojna straža, koja kontrolira prilaz negdašnjim vojnim objektima na poluotoku Muzil, uskoro bi trebala biti povučena. Dok u Puli bjesni rasprava o Muzilu, njegovu budućem korištenju i zanimljivim građevinskim poduhvatima koje neke tamošnje lokalne vlasti pokušavaju progurati mimo lokalnog građanstva – upravo je ova straža, za koju iz MORH-a kažu da je “iz usluge”, bila brana devastaciji, te je uopće dala mogućnost da se o budućnosti ovih kompleksa i raspravlja. Jer, istini za volju, bitno je lakše ikakvoj svrsi privesti tek napušteni bivši vojni objekt – nego toj istoj svrsi pokušati privesti post-apokaliptičnu ruševinu, koju su hrvatski “skakavci” obrstili od svega korisnoga i unovčivoga.

Reakcija lokalnih aktivista iz Pule na ove vijesti

Ne budimo lijeni, za reakciju na ove vijesti zamolili smo Inicijativu građana “Volim Pulu”, skupinu koja je posljednjih godina bili itekako aktivna pri sprečavanju lokalnih velmoža u njihovim pokušajima da na većini bivšeg vojnog kompleksa Muzil najednom niknu famozna zatvorena “golf-igrališta” i pripadajući im apartmani. Od predstavnika inicijative, Dušice Radojčić i Vjekoslava Gašparovića, pokušali smo dobiti i lokalni pogled na najavljeno povlačenje vojne straže s Muzila – poteza koji bi lako mogao otvoriti put jednoj novoj devastaciji, odmicanju prostora Muzila od ikakve javne svrhe, i njegovu primicanju put sumraka hrvatske “primarne akumulacije kapitala”.

Kao prvo, zanimalo nas je općenito – kako organizirani građanski aktivisti s lokalne razine, iz same Pule, gledaju na spomenutu najavu iz Ministarstva obrane RH – o ukidanju čuvanja bivšeg vojnog kompleksa na poluotoku Muzil. Je li takav potez, po njihovom mišljenju, nešto dobro ili nešto loše?

“Devastira se samo ono što se ne koristi. Kao što ni vojska ni straža nisu potrebni ni u jednom drugom dijelu grada, tako nisu trebali postojati ni na Muzilu. Objekti neće propadati niti će biti devastirani jedino tako da dobiju nove korisnike. Inicijativa građana ‘Volim Pulu za Muzil’ to govori od samog početka, kada je MORH to područje proglasio neperspektivnim. Devastacija na zgradama na području bivših vojnih zona događala se samo u slučajevima kada lokalna uprava, koja je prostor dobila na korištenje, nije učinila ništa da za vrijedne nekretnine i prostore nađe nove privremene ili stalne korisnike.  I u tome se očituje besmisao načina na koji lokalna uprava vodi prostorno planiranje na području bivših vojnih zona. Rezervacijom za neke buduće neizvjesne privatne korisnike iz korištenja Muzila isključeni su svi stanovnici Pule. Tako je došlo do značajnog propadanja objekata na Muzilu. Od kad ih se vojska odrekla, priroda i atmosferilije zbog nebrige učinile su već dosta štete na zgradama.

Inicijativa građana ‘Volim Pulu za Muzil’, koja postoji i djeluje u cilju otvaranja i korištenja Muzila od 2009. godine, zahtijeva da se, prije nego što vojna straža napusti Muzil, osnuje zajedničko upravljačko tijelo, koje bi činili predstavnici svih zainteresiranih poslovnih, javnih i društvenih aktera, koji bi u suradnji s MORH-om razradili proces otvaranja Muzila. To je neophodno, kao preduvjet  za postupnu integraciju Muzila u širi urbani okoliš ali i za očuvanje postojećih resursa“.

No, istini za volju, u više su se navrata čuli i ne baš laskavi opisi “zatvorenog Muzila” kao višedesetljetne stvarnosti za Pulu i njene građane. Pri tome, u nekoliko su navrata predstavnici građana posjetili ovo zatvoreno područje – posebice posljednjih godina, od kada ono više nema aktivnu vojnu svrhu, i kada je čuvanje bilo vršeno “iz usluge”. Priupitali smo naše sugovornike o tome kako su ti njihovi posjeti Muzilu izgledali? Koje se tu procedure moralo proći, i kada bi se došlo u samu posjetu – kakav je bio režim kretanja po poluotoku Muzil, tijekom takvih posjeta?

“Posjet poluotoku nama je bio moguć jedino uz prethodnu obrazloženu najavu i odobrenu suglasnost Ministarstva obrane. Posjeti su bili strogo ograničeni na prijavljene, omogućeni tek predočenjem osobne iskaznice i pod pratnjom pripadnika Hrvatske vojske. Slobodno kretanje 160 hektara velikim poluotokom nije bilo moguće“.

Kada Muzil iz jednog tako kontroliranog režima prijeđe u nešto drugo, sve je moguće. Zato smo predstavnike inicijative “Volim Pulu” pitali o njihovim očekivanjima za budućnost, vrijeme u kojem tu neće biti vojne straže. Boje li se oni devastacije tog prostora, koja bi mogla započeti odlaskom Hrvatske vojske? Da li se nešto slično već prije događalo u Puli i neposrednoj gradskoj okolici?

“Ukoliko se ne osigura uključivanje građana u odlučivanje i upravljanje tim područjem, te se ne stvore preduvjeti za korištenje objekata, to je najizgledniji scenarij.

Temeljna pretpostavka za nove korisnike je izrada prostornog plana po mjeri grada, a ne vlasnika golf igrališta. Muzil je 200 godina bio odvojen od grada jer je na njemu bila prisutna vojska, koja je, zapravo, sačuvala okoliš i prirodu, te Muzil spasila od građevinske degradacije. Kad je vojska napustila Muzil, odjednom je civilna zajednica naslijedila ogroman prostor na kojem se, osim u potpunosti očuvane prirode, nalaze i brojne vojne intervencije u okoliš, poput ukopa, prokopa, tunela ili austrijskih utvrda. Muzil je, dakle, jedan prostor neprocjenjive vrijednosti. S obzirom na vrijednost Muzila kao prostornog resursa grada Pule, pred nama, odnosno ljudima koji o njemu odlučuju, ogromna je odgovornost prema budućim generacijama. Ono što se sada odluči imat će nesagledive posljedice za budućnost grada i njegovih stanovnika.  Nepromišljenim postupcima države, bilo u vidu MORH-a ili DUUDI-ja, i Grada Pule – i uz potpuno isključivanje građana – mogao bi se započeti proces poguban za grad“.

No, nije dovoljno samo biti protiv. Zato smo pitali i što bi to, po mišljenju pulskih aktivista, lokalne vlasti trebale konkretno poduzeti, ne bi li se poradilo na sprečavanju takvog lošeg scenarija razvoja situacije na prostoru Muzila?

“Prije svega, izmjenama prostornog plana koje su u tijeku potrebno je osigurati prenamjenu koja će različitim korisnicima i djelatnostima omogućiti korištenje objekata. To u ovom trenutku, i na način predložen izmjenama GUP-a, nije moguće. A Grad Pula ostaje gluh na sve prijedloge svojih građana. Za Pulu je vrlo opasna bezidejnost države i lokalne vlasti. Kakvi su oni gospodari i pokazuje propadanje mnogih bivših vojnih zona i objekata upravo zato što nisu poduzeli ništa da se omogući njihovo korištenje. Napuštanjem tih zona, praksa je pokazala, započeti su procesi nakon kojih se nad njima izgubila svaka kontrola.

Nesuđeni golf-kompleks na prostoru poluotoka Muzil, iz prijedloga GUP-a

Na cijelom je području Muzila prostor rezerviran za turističku namjenu. Većina je zemljišta i svi objekti u vlasništvu Republike Hrvatske, a ne Grada Pule, tako da Grad Pula i nema pravo njima raspolagati. Država je upravljanje tim nekretninama prepustila DUUDI-ju.  Dakle, državni, županijski i gradski politički vrh, uz potpuno isključivanje javnosti, na Muzilu žele realizirati turistički resort u okviru programa Brijuni rivijera i ne dopuštaju planiranje bilo kakvog drugog oblika korištenja. Međutim poznato je da vlasnički odnosi na poluotoku nisu riješeni jer se oko njega spore Grad i Država, pa bi i realizacija projekta Brijuni rivijera na Muzilu zbog toga, ali i zbog opće situacije u kojoj su građevinsko-nekretninski poduhvati bitno reducirani, mogla potrajati.  Zbog Brijuni rivijere to područje već 10 godina stoji neiskorišteno, i propada, i već su nastale velike štete. Svako daljnje odugovlačenje proizvest će nove štete i sve veće troškove za privođenje nekoj novoj funkciji“.

Dok još ostaje vidjeti točne datume najavljenog povlačenja vojne straže s poluotoka Muzil, već je sada jasno kako ovo pitanje neće proći u tišini – kao što je prošao odlazak obrambenoga sustava iz niza drugih vojnih objekata širom Republike Hrvatske. Nadajmo se da konačni rezultat za Muzil neće biti poput onog već uobičajenog – da se pokraj devastiranog vojnog objekta prolazi do zatvorenog turističkog naselja pod privatnom upravom.