Na današnji dan prije 25 godina, 28. svibnja 1991., na stadionu NK Zagreb u zagrebačkoj Kranjčevićevoj ulici održano je prvo javno postrojavanje Zbora narodne garde. Tadašnji ministar obrane Martin Špegelj (ministar obrane RH 24.08.1990.-15.06.1991., potom zapovjednik Zbora narodne garde od 15.06. do 07.08.1991.) u svojim memoarima „Sjećanja vojnika“ opisao je neke okolnosti tog postrojavanja.

Povodom današnje 25. obljetnice postojanja Oružanih snaga RH, prenosimo dijelove Špegeljevih sjećanja na postrojavanje 28. svibnja 1991.

„Zbor narodne garde nastajao je postupno, pošto smo procijenili da pored jedinica za mobilizaciju trebamo imati i snažnije grupacije gotovih snaga okupljenih u najvažnijim centrima u Hrvatskoj. Pripremali smo 6 brigada koje smo imali namjeru ustrojiti kao gotove elitne formacije u miru. Početna ideja bila je da se te jedinice zovu Civilnom gardom, po uzoru na SAD, onda smo ih radno vodili kao Narodnu gardu, dok potkraj travnja predsjednik Tuđman nije zapovjedio da se prozovu Zborom narodne garde (ZNG), te da se ustroje 4 brigade, a ostale dvije predvide kao razvojne (u pričuvi).

Formalnu Odluku o ustrojstvu i broju pripadnika Zbora narodne garde, koja nije javno objavljena, predsjednik je donio 05. svibnja 1991. Prema njoj, ZNG se ‘formira za potrebe obrane ustavnog poretka, cjelovitosti i teritorijalnog integriteta RH’ i ‘djelovat će na cjelokupnom teritoriju RH’, dok se pri Ministarstvu obrane osniva njegovo zapovjedništvo, ali zapovjednik još nije imenovan (četrdesetak dana kasnije to ću i formalno postati ja)“,

prisjetio se general Špegelj u knjizi „Sjećanja vojnika“. Nakon što je spomenuta Odluka stupila na snagu, počele su intenzivne pripreme za formiranje te 4 brigade. Zapelo je već na prvom koraku – na pribavljanju odjeće za pripadnika ZNG:

„Radili smo i na usvajanju materijala za izradu odjeće, samo što rješenja domaćih tvrtki nisu bila dovoljno kvalitetna, a odjeću nismo htjeli uvoziti. Prikupili smo stoga nekoliko stotina kompleta tzv. SMB-uniformi, dali izraditi kape sa šiltom, te znakovlje, zastave, … Nemalo sam se začudio kada sam kasnije vidio da neke brigade imaju i crne zastave, dok su izvorno nosile službenu državnu zastavu (trobojku) s lentom i imenom brigade.“

Potom se krenulo na prikupljanje ljudstva:

„Prave i veće gotove snage u miru je vrlo teško održavati. Stoga smo odlučili da se prvi sastavi tih jedinica regrutiraju na isti način kao policija, dakle da se s njihovim pripadnicima sklapaju ugovori o stalnom zaposlenju koji uključuju mjesečnu plaću, radno mjesto i vrijeme, obavezne odmore, stambeno zbrinjavanje, itd. S obzirom na to da se u policiju dotad bilo javilo više od 16.000 zainteresiranih, i da je s oko 12.000 sklopljen ugovor o zaposlenju, MUP je mogao izdvojiti najviše oko 2.000 za potrebe ZNG.“

MORH je u to doba, pamti Martin Špegelj, imao oko 30.000 ljudi u samostalnim bojnama i satnijama, no oni su se okupljali tek na izričit poziv, doduše s oružjem, ali u civilnoj odjeći. Ministarstvo nije imao novaca, niti je on u proračunu bio predviđen, za regrutiranje snaga za ZNG po posebnim ugovorima. Najviši državni vrh, prvenstveno predsjednik Tuđman, nije želio ni čuti da se upravo za takvu svrhu odvoji dio novaca, te je insistirao na regrutiranju po MUP-ovom modelu, i to ukupno 10.000 ljudi. No na temelju te odluke, ipak su formirane 4 brigade ZNG, dok je još oko 2.000 ljudi ostalo kao jezgra za gardijske i druge formacije širom Hrvatske, prisjećao se general Špegelj:

„Internim dogovorom dvaju ministarstava, oko 2.000 policajaca prešlo je u Gardu, najviše u Zagrebu za potrebe 1. i 2. brigade, te nešto manji broj za potrebe 3. (osječke) i 4. (splitske); 5. i 6. brigada nisu imale gotovo nikakvih snaga nego su bile predviđene za aktiviranje mobilizacijom kao posebne elitne jedinice. Zbog toga su im dodijeljene zastave iako nisu imale predstavnike na svečanom postrojavanju 28. svibnja 1991. na igralištu NK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu.“

Špegelj oštro opovrgava kasnije navode o tome kako se u Kranjčevićevoj „zveckalo praznim puškama“ i izigravalo „manekene“:

„Što se tiče ‘praznih pušaka’, činjenice govore da smo tada imali pod suvremenim oružjem oko 60.000 vojnika ili vojnih obveznika i 30.000 policajaca (na smotri su pak prikazane formacije od oko 800 vojnika s najmodernijim oružjem oružjem, 10-ak protuzrakoplovnih sustava, nekoliko oklopnih transportera i nekoliko oklopnih automobila. Točno je i da se radilo o ‘manekenima’, taman onoliko koliko takvu formu ima – i po samoj naravi stvari mora imati – svaka svečana smotra, zbor ili parada svake vojske na svijetu. Točno je i to da su u postrojenim jedinicama bili i oni koji su za tu priliku pozvani vojnim pozivom; u izravnom televizijskom prijenosu vidjelo se da su dva ešalona imala sivomaslinaste uniforme, ali kape sa šiltom i novim hrvatskim oznakama. A odziv pozvanih bio je stopostotan! Točno je i to da je dio postrojenih potom otpušten kući.“

Fotografija s postrojavanja ZNG, izložba “Vojska pobjednika” u galeriji “Zvonimir”

No cjelovita istina o postrojavanju, napisao je Špegelj, ipak je nešto posve drugo od naklapanja iz neznanja, površnosti ili zlobe. Riječ je o taktici u već prilično ratnim uvjetima:

„Nijedan razuman vojnik ne bi gotove jedinice povlačio s njihovih borbenih ili pripremnih zadataka na paradu, pa makar ona bila i tako važna za ohrabrenje hrvatske javnosti kako je to bio naš svibanjski zbor. Pogotovo to ne bi činio usred grada u kojem još postoji opasnost od JNA, i u zemlji u kojoj već devet i pol mjeseci traje i intenzivira se oružana pobuna. Bilo bi krajnje neodgovorno povlačiti u Zagreb, npr. pripadnike 3. brigade ZNG, koji su u Osijeku i okolini držali osiguranja oko svih glavnih vojarni i skladišta JNA i pripremali sredstva za zaprečavanje, ili 4. brigade iz Splita, koji su protiv sebe imali vrlo agresivne zapovjednike 9. (kninskog) korpusa, ili čak dovoditi na stadion onih više od 700 gardista koji su u samome Zagrebu čuvali državne institucije i patrolirali, te osiguravali i naš zbor.“

Nije bilo nimalo sumnje oko toga treba li održati ovakvo postrojavanje ili ne:

„Već smo dosta znali o prijetnjama Sloveniji, moglo se utemeljeno pretpostaviti da se slično sprema i Hrvatskoj, pa smo htjeli neprijatelju pokazati da nismo bespomoćni. To se moglo učiniti samo simboličnim svečanim postrojavanjem, jer bi postrojavanje cijelih brigada moglo ugroziti našu ukupnu borbenu spremnost. Mi, uostalom, nismo pokazivali da smo spremni napadati nego da smo se spremni braniti budemo li napadnuti. To je ujedno bila poruka i svjetskoj javnosti, a ocijenili smo da se i domaća javnost pomalo uspavala, da ima ravnodušnosti, apatije, ponegdje i defetizma, pa da je i nju nužno nečim pozitivnim zainteresirati i ohrabriti.“

Reakcije nakon postrojavanja bile su više nego dobre, a poruka koju je hrvatski državni vrh želio poslati neprijateljskoj strani pala je na plodno tlo:

„U svemu smo u cijelosti uspjeli: javnost nam je čestitala, strani predstavnici javljali su svojim centrima da je riječ o ozbiljnim ustrojima odlično uvježbanih i naoružanih vojnika profesionalna držanja, a neprijatelj je bio zatečen. Prema obavijesti koju smo dobili, u Beogradu su procijenili kako, ako Hrvatska ima mogućnost brze i kvalitetne mobilizacije (dok su znali da oružja imamo dovoljno), probleme neće biti moguće rješavati samo djelomičnim angažiranjem JNA nego ‘ukupnim i radikalnim mjerama’.“

Svečanim zborom Zbora narodne garde formalno je zaokružen obrambeni sustav Republike Hrvatske, smatrao je Špegelj, i taj se dan danas obilježava kao Dan Oružanih snaga RH.

———————————–

———————————–

* U tekstu su korišteni ulomci, kao i preslika fotografije s postrojavanja ZNG, iz knjige Martina Špegelja „Sjećanja vojnika“, u izdanju Znanja, Zagreb 2001. godine.