Aerodrom Šepurine po mnogočemu mi je simbol Hrvatske i načina kako se mi, građani Lijepe naše, odnosimo prema pojmu NAŠE. Jer, NAŠE jeste državna imovina. A mi živimo, kako nam političari vole tepati, u „ostvarenju tisućljetnog sna“.

Godinama sam, kao Zadranka, odlazila tamo. Lijep prostor, prostranstvo, mir. I čudesna pista po kojoj su ponekad jurili mladi lavovi u svojim nasviranim automobilima, fešta za oči. Čak su tu jednom vježbu održale Kiowe, friška akvizicija Hrvatske vojske. Navraćale su turističke ekskurzije na buggyjima, vođene ture kroz devastiranu divljinu, đir džunglom. Povremeno, stizale su TV ekipe za snimanje promotivnih spotova ili atraktivnih TV emisija, poput „Top Gear“, s kojim smo se ponosili jer je veliki svijet otkrivao čari našeg malog mista. Na Šepurine su, pod borove, navraćali turisti. Neki su kampirali mjesec dana uz plažu, ničim i nikim uznemiravani, ostavljajući iza sebe potpis u smeću, kao što su, uostalom, usrdno činili i domaći ljudi. Neki su se čudom čudili razmjerima devastacije. Pokušavala sam jednom Nizozemcima rastumačiti što se sa Šepurinama događalo, nisu me shvatili jer, za njih „to nije moguće“. A jeste.

Šepurine, svačije i ničije.

Negdašnja skladišta – izvor otpadnog metala za poduzetne

Gledala sam ih kako propadaju s godinama. Zadnjih pet godina, otkako sam tamo češće navraćala, mogla sam svjedočiti ubrzanoj devastaciji prostora i sadržaja. Prvo su pogulili kablove uokolo piste. Bakar je najvrijedniji. Onda su počeli piliti stupove čeličnih konstrukcija koje su svojevremeno bile hangari. Nedavno je sud u Zadru uvjetno (Da, uvjetno!) na dvije godine osudio par uhvaćen s plamenikom kako reže preostale stupove. Sudac nije imao smisla za pionire „kružne ekonomije“ u Hrvata, presudivši da je riječ o krađi. Pričajući jednom prilikom s policijskom patrolom, poslanom u Šepurine da nadzire divljanje mlađarije u autima, dobila sam zaprepašćujući odgovor na moje legalistički naivno pitanje kako se to moglo dogoditi, zašto represivni aparat nije spriječio krađu kao što kontrolira intenzitet  oktanske zabave. Policajac je bio brutalnom iskren: „nismo imali mandat, rečeno nam je s viših mjesta da zatvorimo oči“.

Da zatvorimo oči?????

Navoženjem građevinskog otpada protiv ilegalnih utrka!

Tko je i zašto , u moje i u naše ime, naredio „zatvaranje očiju“ nad devastacijom državne imovine? Zaintrigirana, iz principa, poslala sam prijavu DORH-u da se uništava državna imovina. Prema očekivanju, nisu reagirali. A i zašto bi? „Zatvaranje očiju“ kao način ponašanja ne vrijedi samo kao nalog policijskoj patroli. Ono je rasprostranjena praksa i u skrbi o sudbini objekata u koje smo ulagali naše pare. Da, naše pare. A Šepurine su propadale. Nanosili su tone smeća, otpadaka, starog namještaja, madraca, ambalaže. Stizali su teški kamioni krcati šutom. Danima. Mjesecima. Bez reakcije.

Kad su se Romi uselili na Šepurine…

Milijun kvadrata prekrasnog prostora… Svojevremeno, bila mu je namijenjena (predizborna?) uloga razvojnog projekta, recimo izgradnja dvaju Golf Royal klubova s vilama i bazenima i aquaparkom na 36 hektara, tzv. „Construction Project of Tourist Resorts Petrčane Zadar“. Predstavila ga je HKG na sajmu u Cannesu. Obećavao je sljedeće: „U prezentaciji se puno prostora posvećuje golf terenima, koje bi u pojasu uz more gradila renomirana svjetska tvrtka specijalizirana za taj posao. Zbog blage klime bilo bi otvoreno kroz cijelu godinu, a posjetitelji bi osim u golfu mogli uživati i u lokalnoj kuhinji, za koju bi namirnice pribavljalo više od 500 malih proizvođača hrane. Sedamdeset kamenih luksuznih vila sagradilo bi se s bazenima, po uzoru na slične sagrađene na Hvaru, s mediteranskom vegetacijom i voćem. Zona T2 s hotelskim kompleksom i R1 s golf terenima obuhvaća skoro milijun četvornih metara, s 1,5 kilometrom pješčane plaže“. Kraj priče: na popisu zainteresiranih „renomiranih svjetskih tvrtki“ bilo je nekoliko muljatora iz Turske koji su već operirali zadarskim prostorom, te nekoliko megafirmi s jednim zaposlenim. Njušili su laku lovu, a ne nudili razvoj!

Serija „Top Gear“ na pisti u Šepurinama 2017, godine

Daljnja priča veli da su, kako je vrijeme prolazilo a milijun atraktivnih kvadrata mamio potencijalne investitore, „Tankerska plovidba“, „Turisthotel“, „Tankerkomerc“, „Vrana“ i Grad Nin osnovali tvrtku „Aenona“ s, citiram, „namjerom izgradnje od 200 do 300 milijuna eura vrijednog turističkoga kompleksa visoke kategorije s igralištem za golf, a koji bi se komplementarno uklopio u niz: Ninsko blato, Turističko naselje Zaton, resort Punta Skala“. Međutim, gospodarska je  kriza anulirala plan „unatoč prešutnoj ili izravnoj podršci lokalne politike“. Ostala je zabilježena izjava gradonačelnika Nina, osobe koja će, kasnije i nakon zadarskog „nine/eleven“ (katastrofalne poplave 11. rujna 2017. godine), pistu bivšeg aerodroma koristiti za odlaganje škovaca nastalih raščišćavanjem posljedica velikog potopa. „Atraktivna lokacija“ – kaže gradonačelnik Nina Emil Ćurko, smatrajući da je riječ o prostoru jedinstvenom na cijelom Jadranu. Ninski gradonačelnik iskreno priznaje da se proteklih godina nije pojavio ni jedan ozbiljan investitor željan ulaganja u Šepurine.

Iz ureda zaduženog za skrb o tzv. „našoj“ ili državnoj imovini svojevremeno su izjavljivali sljedeće: „u pripremi za buduće raspolaganje, a na način usklađen sa Strategijom upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu RH za 2013.-2017. g. te Planom upravljanja imovinom DUUDI-a kao i Strategijom razvoja turizma Republike Hrvatske uključujući i akciju ‘Projekti 100’, pri čemu se surađuje s jedinicama lokalne samouprave. Sve u cilju stavljanja nekretnine u funkciju i privođenje svrsi. Kako je u sklopu ‘Projekta 100’ tijekom 2014. godine DUUDI proveo savjetovanje sa zainteresiranom javnošću, upravo za Šepurine je iskazan veliki interes potencijalnih ulagača, što ne čudi“.  2014. godine?? Veliki planovi???? A zašto onda sugestija viših instanci da policija zatvori oči nad devastacijom koja traje? Izostanak koordinacije na državnoj razini?

Nives Kozulić, svojedobna ravnateljica Zavoda za prostorno uređenje Zadarske županije

Za područje Šepurina zaprimljen je 11. travnja 2015. niz dosad neriješenih imovinsko-pravnih prigovora privatnih vlasnika, gdje je, kažu informacije iz toga razdoblja, „prostornim planom grada Nina predviđena izgradnja turističkih sadržaja“. Kada je riječ o Šepurinama, gradskim je planom tamo na 20 hektara ucrtana turistička zona, ali tadašnja ravnateljica Županijskog zavoda za prostorno uređenje Nives Kozulić kaže da će taj plan biti usklađen s Prostornim planom županije. „Nedavnim izmjenama i dopunama Županijskog prostornog plana Šepurine su dobile poseban tretman i za tu će specifičnu zonu biti potrebno izraditi studiju. Predviđeni su kapaciteti ograničeni na 2000 turističkih korisnika, a posebno se inzistiralo i na zadržavanju već postojeće piste, jer bi manji sportski aerodrom sigurno bio itekako vrijedna dodatna ponuda toj turističkoj destinaciji, ali i cijelom zapadnom dijelu Zadarske županije“. Privatni su vlasnici organizirano i masovno hodočastili na teren koji i jeste i nije njihov jer je državni, prema pričama, mnogo su očekivali o sređivanja vlasničkog pitanja. Nekima se vlasništvo protezalo do mitskih hrvatskih kraljeva – navodno, darovnica benediktinkama, što je dio zadarskih urbanih legendi. Milijun kvadrata na atraktivnoj, mada devastiranoj lokaciji, mirisao je na dobre pare. Zašto ne?

Nekad bilo, pa prošlo…

Kako je vrijeme odmicalo i tragovi objekata postajali sve manji jer je odnesen i zadnji komadić metala (proces za koji su, kako ste vidjeli, od pravne države uvjetno kažnjena svega dva poduzetna čovjeka) planovi su se mijenjali. Paralelno s apartmanizacijom, u koju su naravno uključeni i lokalni čelnici, misteriozno je ishlapila opcija korištenja postojeće piste za potrebe malog aerodroma. Aviončići bi stvarali buku, a ona nije dobra za turiste… (Koliko ono košta gradnja avionske piste sa svim pripadajućim joj sadržajima?) Potom je došao bogomdani potop nakon kojega je jedino mjesto za odlaganje šuta iz pola Zadarske županije bila baš aerodromska pista u Šepurinama. Ni lijevo ni desno od nje na svih milijun kvadrata terena nego baš na pistu. Pravdali su da se zatvaranjem sprečava tragedija – djeca su na njoj divljala ali, koliko je i meni i njima poznato (vozači su organizirani!) nije bilo niti jednog ozbiljnijeg incidenta do li poneke spržene gume ili malo zgužvane limarije.

Šepurine – zgodan mega-deponij na otvorenom

Za kratko vrijeme nekoliko mjeseci, od 9. rujna 2017. pista je dobrim dijelom maskirana hrpetinama zemlje, cigle i betona. Za pojačanje, nastavilo se dovlačenjem svega i svačega te su Šepurine golemi deponij od milijun kvadrata. Kad sam se raspitivala o mogućim razlozima zatrpavanja piste dobro upućeni su mi kazivali da se, dok pista fizički postoji, ne mogu  provoditi nikakve pravne radnje za povrat ekspropriranog terena. I ovdje nitko pojma nema o pravoj (i pravnoj) pozadini cijelog zahvata pretvaranja Šepurina u odlagalište škovaca. Prema riječima policajaca, zatvaranje piste vratilo je opasnost na gradske ulice: na njima se ponovno divljalo. No, s druge strane, nije bilo buke noćnih vožnji koja bi remetila san gostiju. Za Šepurine se ponovno vezuju veliki planovi. Kompleks je potpuno devastiran, pista je naknadno, nakon prvog udara prekrivanja šutom, dijelom raščišćena (Valjda je netko financirao uklanjanje nanešenog otpada?) – ali do nje nema pristupa do li sporednim stazama. Svakim mojim dolaskom tamo svjedočim novim promjenama: objekti sve bliže zemlji, otpad se gomila prema nebesima. Vegetacija se razdivljala, bura je porušila borove, neki su izgorjeli. Staze su dijelom zakrčene palim stablima ili smećem kojega se čak ni ne trude istresti van propadajućeg asfalta. Ostaje samo mučnina. Ne svima, naravno i nažalost.

Autorica ovog teksta je Lada Niseteo, preko četvrt stoljeća dopisnica iz Bruxellesa (i okolice), dobitnica EU nagrade Schuman za svoj novinarski rad, s preko 20 tisuća članaka uskladištenih u računalu…