Posljednjih mjeseci Hrvatska prolazi gotovo pa porođajne muke po pitanju baratanja borbenim zrakoplovima i budućnosti nacionalnog ratnoga zrakoplovstva općenito. No, nije to baš ni jedinstveno u ovoj regiji. Naime, nimalo slučajno, RH je po tom pitanju već neko vrijeme svrstana u skupinu zemalja zajedno s Rumunjskom i Bugarskom – državama s također zastarjelim vojnim zrakoplovstvima, dobrim dijelom opremljenim negdašnjom sovjetskom tehnikom, koje su barem na javnoj razini pune želje za nečim – ako već ne novim, a ono barem drugačijim.
Portugalski F-16 – uzrok glavobolje EU-administracije
Ipak, ne bi čudilo da je tijekom posljednja tri mjeseca tek činjenica rumunjskog i bugarskog punopravnog članstva u Europskoj uniji bila onaj ključni element koji je postavio razliku između te dvije zemlje i Hrvatske. Naime, dok se Hrvatska mjesecima u tišini premišljala oko borbenih zrakoplova – na kraju ipak donijevši odluku o remontu postojećih letjelica tipa MiG-21, mimo javnosti te bez sazivanja famoznog Vijeća za obranu (tijela za kojeg se godinama naglašavalo da ima bitnu i nezobilaznu ulogu u tako dugoročnim obrambenim odlukama) – i Rumunjska i Bugarska su krajem 2012. godine krenule u sukob s tijelima EU zaduženima za ravnopravnost tržišnoga natjecanja. Točnije, bez ikakve javne procedure, ove su dvije države objavile da svoje boljke po pitanju nadzvučnih borbenih zrakoplova namjeravaju riješiti kupovinom rabljenih F-16 iz Portugala. Doduše, činjenica je da se te najave nisu svidjele povjereniku EU za slobodu tržišta, pa tu pravi zapleti vjerojatno tek slijede, jednako kao što ostaje otvoreno pitanje – ima li Portugal odjednom dovoljan broj rabljenih američkih zrakoplova za sve zainteresirane s jugoistoka Europe. No, pogledajmo tu zavrzlamu malo detaljnije.
Rumunjski rulet 2010.
Rumunjska priča o obnovi borbenih zrakoplova ponešto je kompliciranija od one u susjednoj Bugarskoj, a njene posljednje faze imaju svoj začetak u događanjima od prije gotovo tri godine. Već je tada, u ožujku 2010. godine, u stručnoj javnosti bilo jasno da se državi nudi više paralelnih ponuda za nove i rabljene borbene zrakoplove. Kao i u Hrvatskoj, jedan od značajnijih ponuđača bio je i švedski Saab sa svojim Gripenima, u pregovorima predstavljen predstavnicima državne izvozne agencije. To je bitno istaknuti za daljnji razvoj priče.
Rumunjsko ratno zrakoplovstvo muče slične brige kao i HRZ
Pri svome ulasku u okrilje NATO saveza, Rumunjska se obvezala svoje ratno zrakoplovstvo opremiti s 48 borbenih zrakoplova kompatibilinih zahtjevima Saveza. Dok se duže pregovaralo s raznim ponuđačima, u ožujku 2010. godine objavljena je odluka da se želi kupiti 24 rabljena američka F-16, ne bi li se time za 1,3 milijarde USD (oko 1,1 milijarda eura) zamijenilo stare letjelice, prvenstveno sovjetskoga tipa MiG-21. Ovu je odluku objavilo rumunjsko Vrhovno vijeće nacionalne obrane (Consiliul Suprem de Apărare a Ţării –CSAT), te je onda poslalo i na izglasavanje rumunjskome parlamentu. Rumunjsko Vrhovno vijeće nacionalne obrane je tijelo zapravo ekstremno slično hrvatskom Vijeću za obranu – radi se dakle, o skupu 13 ljudi, predsjedavanom od predsjednika države, uz predsjednika Vlade kao njegova zamjenika, te sastavljeno od niza ministara i čelnika obavještajnih službi, načelnika Glavnog stožera, predsjednikova savjetnika za obranu i jednoga tajnika.
Iz redova rumunjskog Ministarstva obrane tada se moglo čuti i da spomenuti posao demonstrira “strateško partnerstvo” Rumunjske i Sjedinjenih Američkih Država – što se trebalo ogledati i navodnim promišljanjima o nekoj kasnijoj kupovini budućih borbenih zrakoplova F-35. No, stvar se naglo zakomplicirala sredinom travnja 2010. godine, kada su rumunjskom odlukom “iznenađeni” Šveđani javno ponudili svoja 24 nova Gripen C/D zrakoplova, u ponudi koja je po cijeni bila izjednačena rabljenim letjelicama američkog podrijetla (uz puni paket obuke i logistike, doduše bez uključivanja i svekolikog naoružanja u paket ponude, što je navodno sadržavala američka ponuda) – sve to za navodno 1 milijardu eura, uz uzvratne poslove u 100 posto iznosa, te 15 godina otplate. Tom je ponudom novih zrakoplova za cijenu uspredivu rabljenima najednom dovedena u pitanje netom objavljena načelna odluka o američkim zrakoplovima (obrazlagana kao najjeftinija moguća), praktično je osramoćen tadašnji i sadašnji predsjednik Rumunjske Traian Băsescu, a švedski predstavnici su si s najvišeg mjesta zaradili pogrdnu titulu “samsar de avioane” – nešto kao nakupac aviona, što je grubošću i negativnim kontekstom iznenadilo i tamošnje iskusne poznavaoce vojno-zrakoplovne scene.
Traian Băsescu – kad se predsjednik miješa u vojne nabave
Uglavnom, te 2010. godine Rumunjska na kraju nije kupila nikakve nadzvučne borbene zrakoplove, ni švedske ni američke, da bi onda 18. rujna 2011. godine rumunjski predsjednik objavio da za kupovinu spomenutih rabljanih F-16 zapravo ni nema sredstava, barem ne bez nekog dugoročnog financijskog plana. Čitava je stvar potakla i brojne kritike iz EU, čije su grupacije Eurofighter i Saab spočitavale Rumunjima izostanak javnih tendera. Zanimljivo je da se već tada, iz usta veleposlanika SAD u Rumunjskoj Marka Gitensteina, moglo čuti kako je u izradi neki regionalni plan o kupovini zrakoplova F-16, koji bi uz Rumunjsku obuhvaćao i Bugarsku te Hrvatsku, a možda i Mađarsku i Češku (koje su tada još pregovarale sa Saabom oko produljenja ugovornih obveza vezanih uz njihove Gripene). Sve je to navodno bilo motivirano reduciranjem troškova, koje bi onako usput olakšalo i održanje proizvodnih linija za spomenute zrakoplove.
Rumunjska repriza 2012.
Krajem ljeta 2012. godine, Rumunjska se opet našla u središtu priče o rabljenim zrakoplovima tipa F-16, ovoga puta iz Portugala. Onamo je poslana delegacija od 9 vojnih stručnjaka, ne bi li procijenila stanje ponuđenih letjelica – što je zapravo treće rumunjsko poigravanje tom tematikom, prvo s Nizozemskom, onda direktno sa SAD 2010. godine. Corneliu Dobritoiu, tadašnji rumunjski ministar obrane, izjavio je: “Mašine su u vrlo dobrome tehničkome stanju. Rumunjska mora pribaviti nove nadzvučne borbene zrakoplove, ne bi li njima zamijenila flotu od svojih 49 sovjetskih letjelica MiG-21 Lancer”. Ovaj je plan 27. rujna 2012. ponovo odobrilo i famozno Vrhovno vijeće nacionalne obrane – kojom su prilikom u javnost doprli i neki detalji posla – 12 rabljenih zrakoplova iz Portugala, u poslu koji bi trebao trajati 5 godina, imati vrijednost od oko 600 millijuna USD, gdje bi isporuka u Rumunjsku trebala započeti 2016. godine, nakon što se do tada završi obuka pilota. Poučen prijašnjim problemima, rumunjski je ministar obrane Corneliu Dobritoiu posebno istaknuo i da “što se procesa nabave tiče, uvjeravam vas, a također i sve rumunjske građane te sve EU partnere, da će se Rumunjska pridržavati apsolutno svih EU-direktiva pri ovome postupku, i to doslovno”. Europska je komisija ionako inzistirala da zrakoplovi budu kupljeni isključivo međudržavnim ugovorom, a uz sve najbolje namjere čitav je posao ostao ponešto nesiguran, budući su se za te iste zrakoplove aktivno natjecali i Bugari, o čemu ćemo ponešto više reći u nastavku teksta.
Corneliu Dobritoiu – bivši rumunjski ministar obrane
Spomenimo još i da se upućeni stručnjaci iz same Rumunjske u tumačenju ovih razvoja događaja poprilično razilaze sa šturim i optimistično intoniranim međunarodnim izvorima. Naime, po njima je sada već bivši ministar obrane Dobritoiu još 30. rujna izašao u javnost s troškom od 670 milijuna USD za tih 12 rabljenih F-16 iz Portugala. Od tog je iznosa 120 milijuna namijenjeno za same zrakoplove, dok ostatak čine troškovi logističkoga paketa – koji bi bio jednako velik i za nove američke višenamjenske zrakoplove. Krajem 2012. godine, novi je ministar obrane Mircea Dușa (donedavni ministar unutarnjih poslova) obznanio kako je posao s Portugalom postao hitan i da se najednom radi o tek 9 zrakoplova (1 dvosjed i 8 jednosjeda), za koje se u Portugalu pregovara paralelno s Bugarskom (koja izgleda pregovara ozbiljnije i ima više šansi za kupovinu), i koji izgleda neće tako skoro biti dodatno modernizirani. Novce za početak otplate ove nabave Rumunjska će pokušati iznaći već u državnome proračunu za 2013. godinu – u što mnogi sumnjaju, ističući da je po pitanju nadzvučnih borbenih zrakoplova stanje u zemlji najlošije još od davne 1939. godine.
Bugarska igra
Već poduže se i u Bugarskoj diže prašina oko kupnje nadzvučnih borbenih zrakoplova, ne bi li se novim letjelicama i ondje zamjenilo stare sovjetske avione – po posljednji put, od početka 2012. godine, kada je bugarski ministar obrane Anyu Angelov za tu namjenu odvojio oko 400 milijuna USD. I ovdje, kao i u Rumunjskoj, riječ je o dugogodišnjem nadmetanju prvenstveno između američkih tvrtki i predstavnika švedskoga Saaba.
Da li se u Varni zaista razgovaralo o zajedničkoj nabavi borbenih letjelica?!
Po pitanju novih nadzvučnih borbenih zrakoplova Bugarska je u veljači 2011. godine od Francuske, Njemačke, Švedske i SAD zatražila informacije (Request for Infomation – RFI) o njihovim ponudama novih ili rabljenih letjelica – gdje poduže nije bilo jasno je li tu naglasak na novim ili na rabljenim letjelicama. Spominjana je ondje bila i Hrvatska, za koju je premjer Boiko Borisov tijekom proljetnog zasjedanja parlamentarne skupštine NATO-a (od 27. do 30. svibnja 2011. godine, u crnomorskome ljetovalištu Varna) istaknuo da zajedno s Bugarskom, Rumunjskom i Turskom i “Lijepa naša” planira surađivati na “zajedničkoj kupnji borbenih zrakoplova“. Prema Borissovu, bila je tu riječ o prijedlogu svojevrsne “smart defence” inicijative, gdje bi nakon zajednikog pribavljanja paketa letjelica – koje se ne bi dijelile, već tek kupile organizirano – došlo i do šireg usklađivanja poslova održavanja, obuke i nadzora zračnog prostora na čitavome prostoru ove međudržavne inicijative. Nakon što je i Bugarska u jesen 2011. privremeno javno odustala od tako naznačenih prostupka nabave, također navodeći financijske razloge (konkretno – da se u nacrtu proračuna za 2012. nije uspjelo naći mjesta za takav posao) – izjave Angelova od 15. listopada 2012. o kupnji rabljenih zrakoplova dovele su do novoga preokreta situacije.
Nakon kraja Hladnoga rata, i Bugarska te SAD stvorili su bliske obrambene veze, u sklopu kojih oružane snage SAD koriste i pojedine bugarske vojne instalacije (prvenstveno vojno-zrakoplovne) – što je usporedivo i s odnosima SAD i Rumunjske, recimo po pitanju baziranja USAF nedaleko kompleksa Deveselu, posvećenog projektu anti-balističkog raketnog štita. Uz priče o rabljenim američkim zrakoplovima iz Portugala ili Belgije, u te se odnose uklapa i navodno zagovaranje američkih borbenih zrakoplova tijekom veljače 2012. godine, prilikom posjete američke državne tajnice Hillary Clinton službenoj Sofiji. Pa ipak, nasuprot takvome stanju, u Bugarskoj je konstantno postojala i struja koja je nastojala nabavu borbenih zrakoplova ostaviti načelno europskim poslom. Švedski su ponuđači za svoj Gripen tvrdili da košta ekvivalentno rabljenim F-16, ali uz niže troškove održavanja i manje zahtjeve za ljudstvom. Navodno je na međudržavnoj razini za Gripen podnesena ponuda početkom 2010. godine, ali se do studenog 2011. godine čulo kako ju je odbio Boiko Borisov, bugarski predsjednik Vlade. Slično je izgleda prošla i ponuda koja je nudila rabljene zrakoplove Eurofighter, a koju je navodno u siječnju 2012. godine podržavala Njemačka. Iako se onda i do jeseni prošle godine još ponekad spominjalo ponude za Gripen – prema Angelovu, “jedini novi zrakoplov u cijenovnome dosegu“, te su naznake također krenule zamirati krajem 2012. godine.
Boiko Borisov – navodno najzaslužniji za bugarsko “ne” švedskom Gripenu
Pri tome, potrebe za obnovom bugarske flote borbenih zrakoplova postaju sve akutnije – posebice s obzirom na činjenicu da dok za NATO-zadaće obnovljeni MiG-29 još lete, tamošnji MiG-21 su otpisani nakon javnoga sudjelovanja na priredbama u listopadu 2012. godine. Angelov je najavio da će do kraja listopada 2012. podnijeti Vladinom kabinetu investicijski projekt kupovine, na temelju kojeg bi mu onda bio dodijeljen i mandat za pregovaranje – što se onda ipak nije dogodilo radi “tehničkih stvari” koje su takvu odluku kabineta Vlade odgodile “do odgovarajućeg trenutka“, koji je na kraju osvanuo tek 19. prosinca 2012. godine.
Bugarsko Ministarstvo obrane je do kraja listopada 2012. procjenjivalo da bi troškovi posla mogli iznositi oko 400 milijuna USD (za 8 ili 9 rabljenih američkih zrakoplova), te da bi oni mogli biti raspoređeni na više godina. Posao tu moraju odobriti i Vlada (posebice bugarsko Ministarstvo financija) i bugarski jednodomni parlament (Nacionalna skupština) – kojem bi, zbog propisa da sve obrambene nabave u iznosu većem od 100 milijuna leva moraju imati parlamentarno odobrenje, ovo pitanje moglo biti postavljeno već u veljači 2013. godine. Uz te pozitivne odluke, prvi bi bugarski “novi” rabljeni višenamjenski borbeni zrakoplovi trebali u Sofiju biti isporučeni 2014. godine. Dok bi takav posao, osim čistih vojno-komercijalnih natezanja, trebao preživjeti još i parlamentarne izbore (koje Bugarska planira za rano ljeto 2013.), čitava satnica posla za sada je sukladna planovima kojima je Angelov okvirno baratao još tijekom listopada 2011. godine.
Bugarska ide dalje
Kako se i očekivalo, kabinet bugarske Vlade je 19. prosinca prošle godine zaista ovlastio tamošnjeg ministra obrane Anyu Angelova za pregovaranje o kupovini višenamjenskih borbenih zrakoplova. Konsolidirani troškovi posla su objavljeni na iznos od oko 700 milijuna leva (oko 350 milijuna eura), a Bugarska je istim putem odlučila i da neće raspisivati međunarodni tender za ovu nabavu. Kako smo i spomenuli, još se čeka odobrenje parlamenta za čitavu stvar, a Angelov je, povodom objave Vladine odluke, priopćio i da rezultate pregovora, zajedno s preporukom koje zrakoplove kupovati te u kojim rokovima, očekuje predočiti bugarskoj Vladi do ožujka 2013. godine. Time ova odluka vremenski pada pred same parlamentarne izbore, koje bi vladajući desni centar mogao i dobiti, a određeni oprez tu je vidljiv i u izjavama premijera Borisova sa same sjednice Vlade od 19. prosinca. On je tada, naime, istaknuo da je samo ministru obrane dat mandat za pregovaranje, što ujedno ne znači i da su za to već alocirana financijska sredstva ili da su postavljeni neki čvrsti vremenski rokovi. Ujedno je naznačio i mogućnost da se odluku o samoj kupnji, na temelju ovih pregovora, ostavi i za mandat iduće vlade – dakle, za vrijeme nakon izbora.
Dok Bugarsko ratno zrakoplovstvo na air-showovima pokazuje transportne avione, nadzvučni vape za prinovama
Da stanje ne bi bilo jednostavno, iako već neko vrijeme svi spekuliraju o ukupno 9 rabljenih F-16 Blok 15 iz Portugala, kao o preferiranoj opciji – Angelov je 19. prosinca ipak izjavio da bugarsko Ministarstvo obrane misli pregovarati s više zemalja, izričito tu uključujući i SAD, Njemačku, Portugal, Italiju, Švedsku i Izrael. Dodatno je krenuo pojašnjavati general Roumen Radev, zamjenik zapovjednika bugarskog ratnog zrakoplovstva i čelnik radne stručne skupine u Ministarstvu obrane, koji je istaknuo da, nakon pažljivih procjena, bugarske zahtjeve najbliže zadovoljavaju – novi švedski zrakoplovi Gripen (za koje, uz samu činjenicu da su novi te time imaju i duži životni vijek, spominje i povoljno financiranje), te rabljeni zrakoplovi Eurofighter iz Italije i F-16 iz Portugala (koji među rabljenima opet izgleda imaju prednost zbog niže cijene). Dok je Radev specificirao i da se razmatra 9 zrakoplova, svakako obnovljenih motora i sa zaokruženim paketom dodatne opreme i usluga – već to je opet činjenica koja ističe F-16, budući da je to navodno jedina ponuda koja uključuje i naoružanje.
Program “Peace Atlantis II” – portugalska nabava F-16
Spomenuti portugalski F-16 Blok 15 dio su lota od 25 komada, kupljenog iz SAD u sklopu programa “Peace Atlantis II”. Radi se o 30 godina starim zrakoplovima, koji su u sklopu USAF bili od 1984. godine – gdje su korišteni 10 godina, nakon čega su završili pohranjeni u američkoj zrakoplovnoj bazi Hill. Dok je bugarske medije ponešto uzbudila činjenica da oni danas koštaju više nego dvostruko od iznosa kojeg je za njih sam Portugla platio 1999. godine, dio te činjenice vjerojatno opravdava i podatak da su na svojim “novim” F-16 Portugalci proveli modernizaciju prema MLU (Mid-Life Update) standardu. Iz ovih se letjelica, vjerojatno 6 ili 7 jednosjeda i 2 dvosjeda, Bugari nadaju istisnuti još 25 godina službe, pozivajući se tu i na svoja dosadašnja iskustva s bugarskim korištenjem ruskih zrakoplova MiG-29, koji su tijekom 1980-tih također bili kupovani rabljeni.
Naravno, kako tu još ništa zapravo nije odlučeno, apsolutno je moguća i situacija da se od ispregovaranoga na kraju ništa ne kupi – recimo, u svojevrsnoj reprizi ovdje već opisane situaciju u Rumunjskoj 2010. godine. Osim toga, kako se tu i Rumunjska i Bugarska natječu, barem dijelom, i za fizički iste portugalske zrakoplove, i to je element koji, osim stvaranja pritiska u pregovorima obiju strana, otvara i zanimljive mogućnosti za zbrku i svađe. A sve to tek je dio problema – budući da nam još ostaje razmotriti i ulogu EU, konkretno njene nove regulative o slobodi tržišta i vojnim poslovima, koja također ima itekakvoga utjecaja na budući razvoj kupovina borbenih zrakoplova u Rumunjskoj, Bugarskoj, ali u konačnici i Hrvatskoj.
Europski problemi
Problem ovih svih vojnih nabava u svjetlu EU-članstva Rumunjske i Bugarske svodi se na pitanje pisma kojeg je Europska komisija navodno poslala Vladama Rumunjske, Bugarske i Češke, ne bi li ih podsjetili na EU-propise po pitanju vojnih nabava – nakon što je postalo jasno da bi spomenute zemlje mogle krenuti u sklapanje velikih obrambenih poslova kupovine nadzvučnih borbenih zrakoplova bez raspisivanja javnih natječaja nabave.
Ništa mimo “Službenog glasnika EU”!
Michel Barnier, europski povjerenik za unutarnje tržište i usluge, zadužen i za javne nabave u bloku od 27 zemalja, još je 15. svibnja 2012. godine naslovio pismo na ministre obrana Bugarske, Rumunjske, Slovačke i Češke, ne bi li ih podsjetio na EU-direktive kojima je regulirano raspisivanje tendera za javne nabave i potreba pridržavanja principima transparentnosti pri takvim nabavama. “Odluka o pribavljanju borbenih zrakoplova je suverena odluka vaših zemalja. Ipak, budući su borbeni zrakoplovi vojna oprema u smislu Direktive 2009/81/EC, države članice moraju se pridržavati pravila iz ove direktive, kada pribavljaju takve zrakoplove” pisao je u svome pismu Barnier. “To posebice znači da one moraju o tome objaviti obavijest o ugovoru u Službenom glasniku Europske unije (Official Journal of the European Union), i da postupak nabave mora biti otvoren svim potencijalnim dobavljačima iz EU“. Dakle, inzistiralo se na izbjegavanju ikakve moguće diskriminacije pojedinih kompanija iz ostalih zemalja članica EU.
Iako je Bugarska čitave jeseni 2012. naglašavala da se europskih propisa misli pridržavati doslovno, i dok nije sporno da bi oni u potpunosti vrijedili za nabavu novih letjelica, već se mjesecima spekulira o dopustivosti nabave rabljenih zrakoplova bez međunarodnoga natječaja. Bugarski je ministar obrane Angelov to potkrijepio stavovima da bi kod kupnje rabljenih letjelica Vlada mogla pribjeći direktnim dogovorima s državama koje imaju takve zrakoplove. Činjenica je da spomenuta direktiva sadrži i određene izuzetke, recimo, za slučaj direktnog međudržavnoga posla – no, i tu je jasan europski stav kako su takve situacije dopustive tek iznimno, tumačene na restriktivan način koji ne zaobilazi duh spomenute direktive.
Konkretno, povjerenik Barnier drži da bi se zaobilaženjem direktive smatrala i situacija kada bi neka nacionalna vlada dodijelila posao drugoj vladi, a ako se tu radi o novome proizvodu, za koji je inače moguće tržišno nadmetanje u kojem bi sudjelovali i europski ponuđači. On ujedno ističe i kako je ključno pridržavanje i slova i duha spomenutih direktiva, budući je riječ o novim propisima, ključnima za uspostavu jedinstvenog europskog tržišta vojne opreme. No, istini za volju, Europska komisija ne može neposredno zaustaviti obrambeni posao s kojim se ne slaže, niti može neposredno kazniti državu koja bi zaobišla spomenutu direktivu. Rizici su tu više politički, gdje se broji i ukupno “nerviranje” Bruxellesa – što se onda hoće reflektirati i na druga, ponekad i neočekivana područja.
Dok dvojbe zapravo i dalje traju, treba konstatirati da je tijekom 2012. godine Komisija na svoje pismo od svibnja ipak dobila “pozitivne” odgovore iz Bugarske i Češke, dok izričito nije bilo potvrđeno da je tako postupila i Rumunjska – čija je Vlada tada taman izašla iz sklopa sukobljavanja s Bruxellesom oko ljetošnjeg neuspješnog pokušaja smjene predsjednika Traiana Băsescua. Kako je u to doba pala i izjava Jose Manuela Barrosoa, predsjednika Europske komisije, da su ti svi događaju u rumunjskoj politici “potresli naše povjerenje” u demokratske vrijednosti te države, nastavak ovih vojnih neslaganja tu izgleda poprilično vjerojatan.
Sve su to, i u Rumunjskoj, i u Bugarskoj, razvoji situacije koje si jedna Hrvatska – na vratima EU i pod monitoringom zbog čitavog niza problema – zasigurno ne može priuštiti, čak ni za volju svog velikog saveznika “s onu stranu Atlantika”.
