Kako neslužbeno saznajemo, već od početka ovoga tjedna Ministarstvo obrane RH krenulo je u akciju po pitanju problema “trećeg ugovora” za djelatne vojne osobe. Kako je to tema koju smo na portalu Obris.org u više navrata obrađivali prilično detaljno, ovom prilikom spomenuli bismo tek da se spomenuta situacija postavila kao ozbiljan problem kašnjenjem donošenja novih obrambenih zakona, gdje je stotinjak dotadašnjih profesionalnih vojnika umjesto sklapanja pravne novine (trećeg vojničkog ugovora) – završilo na tržištu rada. No novi su obrambeni zakoni ipak doneseni, procedura za sklapanje trećeg vojničkog ugovora je uspostavljena, a i postupak njihova sklapanja posljednjih se tjedana zahuktao. Određena su kašnjenja tu otvorila prostora za sumnje, no sada izgleda da se čitava priča ipak približava kraju.

Veselju nema kraja…

Posljednjih se dana neslužbeno moglo saznati da je kritičan dan ponedjeljak, 16. rujna. Za taj su dan navodno na Hrvatsko vojno učilište (HVU) u Zagrebu pozvane osobe koje do sada nisu bile prošle motoričke provjere, čime im je dana još jedna – ovoga puta vjerojatno i posljednja šansa. Ujedno, po abecednom redu je započelo i pozivanje osoba koje su zadovoljile sve uvjete, ne bi li im se tijekom ostatka ovog tjedan saopćilo detalje njihova povratka u obrambeni sustav – gdje se također saznaje da je ključan idući ponedjeljak, kada bi ti ljudi trebali potpisati svoje nove vojničke ugovore i odmah se vratiti na posao.

S jedne strane, ova situacija predstavlja golemo olakšanje za 86 kandidata iz kvote osoba kojima je drugi vojnički ugovor već istekao, pa su ovoga ljeta bili prisiljeni družiti se s depresivnim perspektivama na hrvatskom tržištu rada. Njima, a i njihovim članovima obitelji, ovaj je razvoj događaja vjerojatno jedna ogromna dobra vijest, ne tako česta u ova krizna vremena. S druge strane, ovakav je razvoj situacije dobar i za više stotina osoba čiji drugi vojnički ugovori ističu do kraja ove godine. Iako oni nisu imali “sreću” nedavnih dodira s puninom stvarnog ekonomskog i radnog stanja u državi, i njima su problemi dojučerašnjih kolega vjerojatno bili izvor strepnji i zanimanja. No sada je to sve na putu rješavanja. Jedan problem manje!

Je li sve baš tako ružičasto?

Na prvi pogled, sklapanje trećih vojničkih ugovora  dobro je i za obrambeni sustav. Njime se konačno rješava neugodan zastoj i svojevrsna novonastala rupa u sustavu popune osobljem. Pri tome, u vojsku se primaju ljudi koji su u kondiciji, koji zadovoljavaju stegovne uvjete, i koji imaju poprilično dobar dojam o sustavu u koji ulaze (odnosno, u koji se vraćaju). Time je na svojevrstan način pribavljen određen broj ljudi, a nije potrebno iznova posebno trošiti ionako nedostajuća sredstva za njihovu kompletnu obuku i izobrazbu. No to je, nažalost, dojam koji vara, a evo i zašto.

S jedne strane, ostaje činjenica da se čitavim nastankom pitanja “trećeg ugovora” obrambeni sustav pokazao u svome najgorem svjetlu. Profesionalne vojnike na ugovor mjesecima se vuklo za nos, uz tvrdnje da tu nikakvog problema zapravo nema. Kada je postalo nedvojbeno da stvari ipak neće ići kako se pričalo, nije tu napravljeno nikakvo prijelazno rješenje – ljude se praktično preko noći otposlalo na cestu. Iako su možda nekima situaciju donekle zasladile nagrade (“otpremnine”), ostalo je nedvojbeno da ih dobivaju i oni koji su istekom drugog ugovora ionako planirali izaći iz sustava, kao i oni koji su se trsili da zadovolje uvjete za ostanak u obrani. A onda kad se krenulo ipak sklapati te nove, “treće” ugovore – čitav je postupak njihova zaključivanja vođen prilično netransparentno, te ne baš glatko.

Međutim, do pravoga problema s trećim ugovorom dolazimo tek na kraju čitave priče. Naime, smisao uvođenja ugovora u Oružane snage RH nije bio tek dodavanje jedne dodatne razine pravnih zavrzlama u sustav pribavljanja osoblja. Upravo suprotno, smisao je tu bio da se pribavljanje osoblja olakša, jednako kao i izdvajanje onih koji više ne zadovoljavaju uvjete za vojničku službu. Pri tome, nije tu bila riječ tek o imanju određene razine tjelesne spremnosti, obuke, ili iskustva – već je u pitanju bilo i pitanje godina starosti profesionalnih vojnika koje Hrvatska želi imati u svojim oružanim snagama.

OS RH – vojska pred penzijom?

Iz profesionalne vojske ipak direktno u penziju?

Prema posljednjim dostupnim podacima, Hrvatska u svojim oružanim snagama ima ljudstvo vrlo visoke prosječne starosti. Godišnje izvješće o stanju obrambenog sustava za 2012. godinu tu poraznu činjenicu izražava ovako:

“Prosječna dob djelatnih vojnih osoba na službi u Oružanim snagama na kraju 2012. godine bila je 38,58 godina odnosno 0,88 godina više nego na početku godine, jer u 2012. godini nije bilo prijma vojnika. Prosječna dob svih djelatnika Ministarstva obrane i pripadnika Oružanih snaga je 39,54 godina (žene 42,47 godina, muškarci 38,99 godina)“.

Uz to, vrlo je jednostavno uočiti da se ovaj podatak posljednjih godina dodatno pogoršava, budući da ni izdvajanje osoblja, a ni primanje novog ljudstva zapravo nije uspjelo učiniti više od tek privremenog usporavanja ovog negativnog trenda.

Upravo zato, s jedne su strane nedopustive situacije kada se u ponašanju i radu osoblja u obrani primjećuju oklijevanja – neslužbeno objašnjavana kao “čekanje penzije” – gdje se čitavo djelovanje u obrani doživljava kao doživotno zanimanje, uz određenu tendenciju takvome radu, kao da je normalno da iza odlaska pojedinaca u penziju nastane svojevrsni potop. S druge strane, tu se jasno očituju i tendencije da se vojna služba doživljava kao pribježište za dočekivanje te iste penzije, gdje je normalno čak i da profesionalnih vojničkih ugovora bude sve više, ne bi li njihovi korisnici na kraju ipak skupili nekakve uvjete za ovakvu ili onakvu mirovinu. Ovaj se pogled vidio jasno i tijekom saborske diskusije o novim obrambenim zakonima, u njihovu prvome čitanju, kada se od pojedinih vanjskih članova Odbora za obranu (i samih umirovljenih časnika) praktično pa moglo čuti da dok je normalno da profesionalnim vojnicima društvo na nikakav način ne priznaje u oružanim snagama stečena iskustva i znanja – oni trebaju biti zbrinuti upravo putem dopuštanja brojnih uzastopnih vojničkih ugovora.

Takav pogled na profesionalne vojničke ugovore je: (1) izvrtanje samoga smisla takvih ugovora, budući su oni temeljeni na ideju vojne službe kao tek jednoj, i to kratkotrajnoj stepenici u ukupnom profesionalnom životu pojedinaca. Osim toga, (2) radi se tu i o prikrivenom opravdavanju kaosa u kadrovskim poslovima i MORH-a i OS RH – gdje je već godinama normalno da se zbog neuređene i neusklađene evaluacije vojne izobrazbe i obuke tolerira ukupna situacija da cjelina hrvatskoga društva uopće ne priznaje ikakva znanja stečena tijekom školovanja i rada u okvirima obrambenog sustava RH.

Radi se tu o situaciji gdje je onda lakše zbrinuti socijalno, po posebnome sustavu, ljude koji su u vojsci nekakvu obuku prošli i nešto radili – pa makar on bio i izvitopereni sklop profesionalnih vojničkih ugovora – nego si dati truda da hrvatsko društvo i gospodarstvo priznaju znanja i vještine koje vojska u obuci i izobrazbi daje svojim pripadnicima. Jer, da se tijekom vojne službe sva stečena znanja i vještine vrednuju na opće prihvaćen način – svojedobno kao višak označeni “vozač Patrije” bi, umjesto nikakve kvalifikacije na tržištu rada, po izlasku iz obrambenoga sustava mogao, recimo, u svojoj vozačkoj dozvoli imati upisana osposobljavanja za čitav niz specijalnih vozila. Jednaka je stvar i s logističarima, svima koji su za potrebe misija barem ponešto učili jezike, ili stjecali neka druga posebna znanja i vještine.

Naravno, u situaciji kada je gotovo pa izlišno od postojećih struktura sustava obrane u RH očekivati da se krene takvim težim putem – putem nastojanja da se i kratkotrajnu vojnu službu, koja ne zbrinjava za čitav život, učini atraktivnom na tržištu rada – neće biti ni iznenađenje ako se za koju godinu nađemo pred novim, a opet tako starim pitanjem: “Kada će već jednom sklapanje i tog četvrtog vojničkog ugovora”?