U višesatnoj raspravi koja je danas po pitanju rebalansa državnog proračuna za 2014. trajala pred polupraznom glavnom dvoranom Hrvatskoga sabora na nekoliko je trenutaka bilo i posebnih zanimljivosti – kako po pitanju stanja u državi, tako i po pitanju funkcioniranja te financiranja nacionalnoga sektora obrane. Kao prvo, spomenimo tu Slavka Linića, osobu koja je od početka 2012. godine, pa sve do 6. svibnja ove godine bila ministar financija u Vladi RH – i koja danas kao neovisni saborski zastupnik danas nastupa ponešto izričitije i jasnije nego što je to činio kao stranački čovjek i dužnosnik. Dakle, Linić danas, uz nedostatak investicija (koji drži posljedicom nesposobnosti ministara i posebice predsjednika Vlade RH), u Saboru danas ističe i:

“S jedne strane ne upravljamo imovinom, s druge strane – ne kontroliramo niti trgovačka društva, njihovo ponašanje… Pa se onda ne moramo ni čuditi – HEP će sada isplatiti božićnicu. Pa imaju novaca – nisu investirali! I to je kad uprava i nadzorni odbor ne slijede planske dokumente koji su ovdje napisani, i kojih bi se trebali držati. Što reći na rashodovnoj strani? Pa, vidite – rashodovna strana je bila naročito interesantna. Rashodovna strana je ta koja je bila posebno pod lupom i Europske komisije – pa smo posebne pažnje rashodovnoj strani dali kroz Plan konvergencije. Ja sam očekivao u ovom rebalansu, da se barem očitujemo… Zašto nismo ostvarili planirane programe, Planom konvergencije ili Programom konvergencije? I, da probamo vidjeti, imamo li opravdanja za ono što nismo učinili?

Pa, ajmo najprije na plaće. Tu, ja bi htio reći – najveća odgovornost premijera je… što dio ministara je bio odgovoran, ostvario je uštede… a dio ministara – za njih ne postoje dokumenti, pa ne postoji ni ovaj proračun, niti dokument koji smo poslali u Europsku komisiju. Znate, rečeno je u ovoj godini – od 01. travnja, 4, 8, i 10 se ukidaju, i nije se ukinulo… Posebno ne u Ministarstvu zdravlja. E, sad pitam ‘Da li Vlada vara, ili nema snagu to provesti?’ To su problemi, jer zato imamo prekoračenja. Jer da nismo tako planirali, smanjenje 4, 8 i 10 – imali bi veće stavke u proračunu, pa bi znali da tu ušteda neće biti. Isto tako imamo neujednačene naknade za prijevoz zaposlenih u javnim upravama i državnoj upravi. Rečeno je – to se mora uskladiti. Opet, Vlada to nije provela. Nismo uskladili, pa imamo prekoračenje. Pa onda je posebno rečeno da će se paziti na svaki materijalni trošak, na svaki materijalni rashod. A da li se pazilo? Ne, nije se pazilo. Vi imate investicije u nove prostore – useljenje, uređenje novih prostora. To, bez ikakvih zadrški, neovisno o programima koji govore da se ne smije ulagati, tamo – imamo. To imamo. Znači, to je ponašanje ministara, to je ponašanje Vlade, gdje postoje ovi dokumenti, i to je ono o čemu mi moramo ovdje raspraviti. Zašto Vlada za ono što je napisala ne polaže račune? Zašto ovaj proračun nema popisane sve one stavke koje su trebale biti ostvarene po dokumentu Program konvergencije – jer tog trenutka ne bi imali prekoračenje!“

A kakvo je u tome svemu stanje sektora obrane, moglo se čuti ponešto i iz replike Tomislava Ivića, člana HDZ-a te predsjednika saborskog Odbora za obranu, na slovo HDZ-ovog Ivana Šukera. On je istaknuo:

“… Ali bih rekao i nekoliko stvari i o problemu koji niste spomenuli, a koji itekako govori o nebrizi i neodgovornosti ove Vlade, a riječ je o obrani i financijama u području obrane. Ne znam da li znate podatak da je u protekle tri godine proračun Ministarstva obrane smanjen za više od 800 milijuna kuna, nego što je bio 2011. godine. Dakle, 2011. godina i 2014. godina – proračun Ministarstva obrane je manji za preko 800 milijuna kuna. Dakle, to je 100 milijuna eura, za jednu malu zemlju kao što je Hrvatska. To je novac koji teško da se može kroz uštede nadoknaditi, pa i ne čudi što je stanje u području obrane takvo kakvo je… Da su nam avioni takvi kakvi jesu, da borbena tehnika je takva kakva je, da je odnos prema hrvatskom vojniku takav kakav je. To je možda najbolji primjer neodgovornosti, i naravno, nesposobnosti hrvatske Vlade da rješava probleme za koje je zadužena“.

Na to se i od bivšeg HDZ-ovog ministra financija Ivana Šukera čulo stavove koji kao da povezuju ova dva gledišta – jedno o postupanju Vlade RH u njenom svakodnevnome poslovanju (o kojem donedavni ministar financija zasigurno ima poprilično dobroga dojma), i drugo o oporbenome pogledu na obranu, o nedostatku političkoga interesa, te spremnosti za ozbiljne investicije u ovo područje bazične nacionalne sigurnosti (koje, istini za volju, ni za sada oporbeni HDZ nije bilo bitno tijekom njihovog posljednjeg obnašanja državne vlasti). Tu je Ivan Šuker istaknuo:

“Kolega Kotromanović je odgovoran čovjek, bez obzira što je na drugoj strani. A isto tako, financije mu je vodila pokojna Vesna Orlandini – bivša glavna državna rizničarka, koja je naprosto znala gdje i kako se mogu stvari posložiti. I onda dolazi politika… tu je predsjednik države i predsjednik vlade, koji donose političku odluku kako i koliko novaca, i na kojoj razini opremanja će biti Oružane snage Republike Hrvatske. I tek nakon njihove političke odluke, ministar financija s načelnikom Glavnog stožera priprema dokumente, i onda se sredstva osiguravaju u proračunu. Dakle, ministar je išao s racionalizacijom onoga što smatra da treba racionalizirati, očekujući političku odluku – da li će to biti ovoliko, ili onoliko novaca, da li će to biti za godinu, dvije, tri… Ja se u to, niti mi, ne možemo miješati, jer ne znamo. Ali kažem – da su se i ostali ministri ponašali… ne samo u ovoj, nego i u onoj bivšoj vladi, našoj, na takav način – vjerojatno bi situacija bila drugačija“.

Riječ je tu o pohvali preko stranačke crte kakvu se u visoko polariziranoj hrvatskoj politici praktično pa nikada ne čuje. Gledajući učinak tijekom protekle tri godine mandata, aktualna garnitura u Ministarstvu obrane RH polagano dolazi do zaista impresivnog učinka – koji je itekako žrtva aktualne političke situacije u državi. Naime, svo pridržavanje pravila i propisa, koje je spomenuo i bivši ministar Slavko Linić (a kojem je Ministarstvo obrane izričit primjer) teško da je u konačnici pozitivno kada istovremeno postoje i “oni drugi”. Riječ je tu o intenzivnome trčanju kojim trkač tek uspijeva stajati u mjestu – dapače, kojim trkač zapravo i klizi unatrag, budući je čitava trka na polju državnih financija podešena tako da preferira “kreativne”, “lukave” i “snalažljive”, pa makar radi toga i propala država.