Čim se ponovo počelo spominjati uvođenje vojnog roka, znači da su izbori blizu. Uoči posljednjih parlamentarnih izbora također se spominjao vojni rok, da bi nakon izbora bila oštro demantirana svaka pomisao na išta slično. Zadnji MORH-ov demanti datira iz lipnja prošle godine: „U ovom trenutku ne razmatra se ponovno uvođenje obveznog vojnog roka u Hrvatskoj“, priopćilo je Ministarstvo obrane u lipnju prošle godine.  Možda bi tako i ostalo da nije bilo ovotjednog Aktualnog sata, možda i zadnjeg prije izbora, na kojem je zastupnik Davor Dretar, zbrinut zbog „sve nesigurnijeg i nesigurnijeg svijeta“ i najave uvođenja vojnog roka u Srbiji, upitao premijera Plenkovića: „U mjesecima i godinama koje dolaze, što namjeravate poduzeti, Vi i vaša Vlada, kako bi podigli spremnost Hrvatske vojske na eventualne sigurnosne ugroze, povećali broj aktivnih vojnika u sastavu vojske Republike Hrvatske, pripremili mlade na eventualne ratne ugroze, te naravno, građanima pružili sigurnost koju trenutno ne osjećaju?“ Premijer Plenković odgovor je započeo s ratom u Ukrajini, Hamasovim napadom na Izrael, napadima Hutija na brodove u Crvenom moru, podsjetio je da obrambeni proračun  RH nikada nije bio veći te da do 30. travnja dolazi i prvih 6 Rafalea. I negdje na kraju tog podužeg odgovora je rekao:

„Hrvatski vojnik je u središtu naše politike. Njegova materijalna prava, njegov položaj, i mi ćemo nastojati svim načinima privući mlade da se odluče za vojni poziv. A, što se tiče obuke – cijeli koncept većeg broja dragovoljnog pristupanja mladih, da se obučavaju za vojne vještine, kao i vrste posebnih tečajeva, je nešto o čemu ćemo sigurno razmišljati“.

Dakle, to je nešto što bi se eventualno moglo dogoditi u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti, no dovoljno da u javnosti zabruji ona zlokobna sintagma o povratku vojnog roka. Iste večeri, u ponedjeljak 15. siječnja, nakon sjednica Predsjedništva HDZ-a, premijer je ponešto konkretnije pitan upravo o povratku vojnog roka.

„Davno je u Hrvatskoj napušteno obavezno služenje vojnog roka, to znamo. Sigurnosne okolnosti u svijetu, u Europi, pa i našem susjedstvu su takve da svaka ozbiljna država, ozbiljno društvo, vodi računa o onome što nam se zbiva u okruženju. Vi znate da Ministarstvo obrane, Hrvatska vojska, stalno potiče i radi informativne kampanje kako bi zainteresiralo, agitiralo da mladi ljudi izaberu baš vojni poziv kao odabir za njihovu karijeru. U okolnostima ovakvih sigurnosnih ugroza koje postoje diljem svijeta nije loše da Ministarstvo obrane– po konceptu ovoga što se već radi sa onima koji žele dragovoljno služiti vojni rok– napravi određeni iskorak i eventualno pripremi koncepciju nekih kraćih tečajeva gdje bi se širi broj ljudi mogao familijarizirati barem sa nekim osnovnim vještinama koje trenutno sad generacije mladih u biti nemaju. I to je ono o čemu smo razgovarali već neko vrijeme – i potpredsjednik Anušić i potpredsjednik Medved, potpredsjednik Božinović i ja, i dali smo ministru Anušiću mandate da zajedno sa Glavnim stožerom Hrvatske vojske i suradnicima u Ministarstvu obrane u predstojećem razdoblju osmisli određeni koncept“.

Kako zainteresirati mlade za vojsku?

Odmah potom počeli su se puštati i prvi baloni, a najdalje je otišao Jutarnji list – uvodi se mjesec dana obavezne vojne obuke nakon srednje škole tijekom koje bi se polaznici, kako god se oni zvali, obučili u pružanju prve pomoći, rukovanju oružjem, te osnovama nuklearne i kemijske zaštite. Brzo su tu uskočili i razni „poznavatelji“ ove tematike, svi redom iznad 50. godine života, s raznim prijedlozima i sugestijama, gdje je definitivno najgluplja ona Pavla Kalinića o skraćivanju trajanja zadnje godine srednješkolskog obrazovanja (dakle 4. razreda srednje škole) kako bi mladi mogli „uživati“ u 3-mjesečnom vojnom roku. U srijedu 17. siječnja državni tajnik u MORH-u Zdravko Jakop izjavio je da je „obuka uvijek bila tema u Ministarstvu i Oružanim snagama“: nastavivši da „MORH je uvijek tražio najbolja moguća rješenja tako da i sada traži najbolje moguće rješenje. To je aktualno pitanje i vidjet ćemo s kojim ćemo rješenjem izaći van“.

I prema Jakopu, i ranije prema Plenkoviću, čini se kako je ipak ta tema na jednom jako dugačkom štapu. Istim tim „povratkom vojnog roka“ svojedobno su se bavili i bivši ministar Damir Krstičević i tadašnji načelnik GS general Mirko Šundov, pa je njihov prijedlog zapeo na kopiranju tzv. ljetnih kampova u Sloveniji i Crnoj Gori. Kako je general Šundov objasnio na HTV-u u veljači 2017., Glavni stožer je u to doba „analizirao i simulirao temelje vojnog osposobljavanja“, koji bi obuhvaćali obuku rukovanja osobnim naoružanjem, orijentaciju i boravak na terenu, prvu pomoć i samo-zaštitu u slučaju nuklearnih, kemijskih i bioloških situacija. Zvuči poznato? I Krstičevićev nasljednik Mario Banožić je nastavio guslati o istoj temi, tvrdeći da prema istraživanju koje je proveo – ljudi zaista žele povratak vojnog roka. No vrlo brzo se pokazalo da takvo istraživanje nije provedeno, već je nesretnik čitao komentare na društvenim mrežama iz kojih je potom izvukao zaključak. Sada je red na Anušiću da se i on oproba u ophođenju s ovim vrućim krumpirom. Rezultat – nimalo optimističan!

Potpredsjednici Medved i Anušić i premijer Plenković – hoće li ovoga puta uspjeti uvesti vojni rok?

Sudeći prema izjavama premijera Plenkovića, cijela ideja o tome što se zapravo želi prilično je mutna – premijer ujutro govori o povećanju broja „dragovoljnog pristupanja mladih“, a poslijepodne – o „kraćim tečajevima“ za „širi broj ljudi” kako bi se „mogli familijarizirati barem sa nekim osnovnim vještinama“. Tu je ostalo otvoreno ono prvo pitanje – namjerava li se tu privlačiti mlade u dragovoljne ročnike i buduće vojnike, ili se namjerava uvesti nešto širi koncept „civilne obrane i zaštite“ koji u Europi nije nepoznat? Kao drugo – hoće li se ikakav novi sustav odnositi na sve mlade, muškog i ženskog roda, ili opet samo na mladiće?

Uz to, čini se nužno zaboraviti na dobar dio dosadašnjih propalih ideja i prijedloga što bi taj nekakav skraćeni vojni rok trebao biti, budući da rat u Ukrajini svakoga dana mijenja mnoga ustaljena mišljenja o vođenju sukoba i zaštiti civila. Zato bi za MORH i GS OS bilo nužno da prijedloge o obaveznim rokovima, kratkim tečajevima i ljetnim kampovima ostave u ladicama iz 1998., 2005. ili 2017. godine, i počnu razmišljati u okvirima onoga što donosi 2025. Ili još prije nadolazeća 2030. godina. I nije tu problem ako se sklekove i snalaženje mladih u prirodi ostavi sportskim društvima te udrugama ljubitelja orjentacijskog trčanja (uz državnu potporu njihovu širem radu), a prihvati se poticanja upravljanja dronovima, aviomodelarstva i radio-amateriza te širenja računalnih vještina u namjenskim i atraktivnim okvirima – jer upravo sada, u ovome trenutku, bojišta u Ukrajini pokazuju koliko je to sve suštinski važno.

Kao treće – treba li se mladima, netom završenim srednjoškolcima, obaveznim vojnim rokom ili kakvim tečajem/kampom stvarati dodatni stres upravo usred državne mature i priprema za upis na fakultet? Nije teško zaključiti da baš to vrijeme vrijeme izaziva poseban stres i ovako kako je sada popunjeno, pa nije baš jasno da bi itko (mladi ili njihovi roditelji) u tom trenutku želio još na sve dodati još i na neki obvezni vojni tečaj. I kao četvrto – zasigurno ne i najmanje važno – kako osigurati da mladi nakon toga ne osjećaju da su upravo besmisleno izgubili mjesec dana života? Može li se prva pomoć iz tzv. vojnog tečaja priznati kao položena prva pomoć za vozački ispit? Može li se ijedna vještina koju bi polaznici u tih mjesec dana trebali savladati upisati u CV kao stvarna referenca pri traženju posla? Napomenimo kako su OS RH baš po tom pitanju formalizacije vještina do sada bile tragikomično nesposobne i za svoje postojeće dragovoljne ročnike ili djelatne vojnike.

Puno je tu i previše pitanja na koja nema suvislih odgovora, čak ako i ne dotaknemo novčanu cijenu nekih takvih nastojanja. Osnovno pitanje na koje bi kadrovici u Ministarstvu obrane i OS RH ipak trebali odgovoriti je – kako kod mladih probuditi glad za obrambenim vještinama i vojnim poslom? Nije tu u pitanju samo novac – to se trenutno najbolje vidi jer naknada dragovoljnim ročnicima nikada nije bila veća, a ročnika je rekordno malo. Inovativnim pristupima (kojih ponekad ima tek u naznakama) zasigurno bi se privuklo više mladih u vojsku. Za to vrijeme treba tlapnje o nekakvom obaveznom roku ostaviti tamo gdje i pripadaju – u ropotarnici povijesti.