Iako široj javnosti nisu poznati okviri financijskih troškova arbitraže između Hrvatske i Slovenije, hrvatska je Vlada na zatvorenom dijelu današnje sjednice donijela odluku o uplati predujma troškova potrebnih za početak rada ad hoc Arbitražnog suda u Haagu. Riječ je o 200 tisuća eura, u kunskoj protuvrijednosti, koji će uskoro biti prebačeni na račun Stalnog Arbitražnog suda u Haagu.
A ki će to platit?!
Dok se službeno ne otkrivaju vrtoglave sume troška arbitražnog sudovanja, neslužbeno se govori o čak 5 milijuna eura kojima bi svaka od zemalja u sporu trebala podmiriti troškove arbitraže, i to u jednakim dijelovima. U slovenskom Ministarsvu vanjskih poslova procijenili su da će od njihovih 5 milijuna eura 1 milijun otići na honorare arbitara, dok će se ostala 4 isplatiti za honorare zastupnicima i odvjetnicima, kao i za plaćanje drugih troškova. Sat rada arbitra stoji oko 500 eura, pa je slovenski predsjednik Danilo Turk očekivao da se slovenski arbitar, u ime ljubavi prema domovini odrekne svog honorara. No kako se čini, to mu se očekivanje neće ispuniti. Iznajmljivanje prostorija za pregovore košta između 1000 i 1750 eura po turi, a tu su još i tajnice, savjetnici i drugo osoblje. Hrvatska i Slovenija zajedno će tako iskeširati barem 10 milijuna eura, a slovenski MVP ne isključuje mogućnost da ta cifra bude i veća, čak do ukupnih 20 milijuna €.
Otkuda hrvatskoj ionako šupljoj državnoj kasi toliki novac, na Vladinoj se sjednici nije moglo saznati. Iako je donesen “Plan aktivnosti u vezi s arbitražnim postupkom u skladu sa Sporazumom o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije radi osiguranja potrebnih financijskih sredstava iz Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2012. godinu”, klasificiran je oznakom “ograničeno”. Zakon o tajnosti podataka iz 2007. kaže da se stupnjem tajnosti “ograničeno” mogu klasificirati: “podaci iz djelokruga državnih tijela u području obrane, sigurnosno-obavještajnog sustava, vanjskih poslova, javne sigurnosti, kaznenog postupka te znanosti, tehnologije, javnih financija i gospodarstva ukoliko su podaci od sigurnosnog interesa za Republiku Hrvatsku.”, i ako bi obavljanju tih poslova naštetilo njihovo neovlašteno otkrivanje (članci 5. i 9.).
Potpuno je nejasno kako se u sve to uklopio plan namicanja novaca za troškove arbitraže, a još je manje jasno zašto hrvatska javnost o tome ne smije ništa znati. Ako Vlada ne misli novce namaknuti hakiranjem računa sultana od Bruneja ili nekim drugim nezamislivo inventivnim postupkom, odgovor na ovo pitanje za Hrvatsku je manje tajna od sigurnosnoga interesa, a više informacija koju itekako treba objaviti.
