Nakon što je 15. ožujka 2012. u vojarni Kovčanje javnosti predstavljen nacrt novog Strateškog pregleda obrane (SPO), želja nam je u nekoliko odvojenih tekstova promotriti što to novoga donosi ovaj bitni strateški dokument. Pri tome, ne treba smetnuti s uma kako se ipak još uvijek radi o nacrtu, koji će možda biti i ponešto detaljnije raspravljan prije konačnog donošenja. Ako to zaista tako i bude, radit će se o velikom napretku s obzirom na proceduru prilikom donošenja prvog hrvatskog Strateškog pregleda obrane, kada je javna rasprava bila simbolička i nije utjecala na konačni dokument.
U tekstu koji slijedi, osvrnut ćemo se na SPO u njegovu dijelu o civilnom sektoru, o sustavu “civilne obrane” te pogledima iznesenim u ovome dokumentu na temu odnosa Oružanih snaga i ostatka društva u cjelini (posebice kroz tematiku nadzora nad Oružanim snagama). Sam ćemo osvrt izvesti kroz usporedbu rješenja iz aktualnoga nacrta SPO s dokumentom nazvanim Strateški plan Ministarstva obrane 2011.-2013. godine (u daljem tekstu – Strateški plan), navodno pisanim u lipnju 2010. godine, a postavljenim na web stranice Ministarstva obrane 10. veljače 2011. godine.
Strateški plan
Civilno-vojni odnosi
“Pomoć civilnim istitucijama u zemlji”, navedena kao 3. opći cilj, opravdava se očekivanjima od OS RH da – kao i druge vojske demokratskih zemalja – budu na službi svojim građanima. Pri tome, uz spomen i mogućih humanitarnih aktivnosti u inozemstvu, konstatira se da MORH i OS RH u ime i za račun Hrvatske provode nadzor na moru, pružaju pomoć i jačaju sigurnost građana; brane građane, imovinu i prirodna bogatstva RH od radnji i posljedica koje bi im bile štetne, a pružaju i određenu zdravstvenu te humanitarnu pomoć. Ova zastrašujuće nedefinirana općenitost spojena je s realnim životom i numeričkim pokazateljima kroz dva konkretna primjera te civilno-vojne suradnje: kao posebni cilj 3.1 navedena su “Zaštićena prava i interesi Republike Hrvatske na moru”, dok je posebni cilj 3.2 nazvan “Zaštićeni ljudi i materijalna dobra tijekom protupožarne sezone”. Za djelovanje na moru, a unutar zadaća Obalne straže, predviđalo se angažirati najmanje jedan brod, jedan helikopter i dva aviona – spomenulo se tu i gradnju dodatnih brodova, ritmom od jednog na iduće trogodišnje razdoblje. U okvir protupožarne sezone uguralo se svašta – i zaštita i spašavanje i vatrogastvo, a sve to uz uporabu i zračnih i kopnenih (manje nego dosad) i pomorskih protupožarnih snaga. Jedino nigdje nema spomena adekvatnoj naplati ovih napora, niti izdvajanju nevojnih troškova (vatrogastvo) iz okvira obrambenoga proračuna.
Nadzor nad Oružanim snagama
Iako strateški plan već u prvi prioritet (“Zaštićen suverenitet i teritorijalna cjelovitost Republike Hrvatske”) pod poseban podcilj broj 2 stavlja “Demokratski nadzor i upravljanje obrambenim sustavom” – tu prvi dojam o važnosti, ali i razumijevanju tematike, ipak ponešto vara. To se vidi već u općem razlaganju tog prvog od prioriteta, gdje za spomenuti podcilj stoji “U skladu s najboljim demokratskim praksama zapadnih demokracija nad hrvatskim obrambenim sustavom provodi se stalni demokratski i civilni nadzor te se u tu svrhu u obrambeni sustav uvode napredne upravljačke metode koje osiguravaju kvalitetno i svrsishodno upravljanje resursima.” Uz zanimljivost da kvalitetno i svrsishodno upravljanje resursima nije navedeno kao vrijednost kojoj treba težiti samoj po sebi (već tek kao alatu demokratskog i civilnog nadzora), postavlja se i pitanje o kakvom se to “stalnom demokratskom i civilnom nadzoru” radi, koji uz čistu kontrolnu funkciju ima potrebu na neki način i upravljati sustavom koji nadzire?
Na ovo pitanje odgovor daje obrazloženje već spomenutog “Posebnog cilja 1.2. Demokratski nadzor i upravljanje obrambenim sustavom”, koje se u potpunosti bavi samim Ministarstvom obrane – kao tijelom koje već samim svojim radom “provodi upravljačku i nadzornu funkciju te omogućava funkcioniranje sustava u cjelini”. Dakle, tu se demokratski nadzor nad Oružanim snagama shvaća općenito – kao nadzor predstavnika demokratski izabrane državne vlasti – što doduše ima ponešto veze s “parlamentarnim nadzorom”, ali vrlo malo zajedničkoga s konceptom “građanskog nadzora nad Oružanim snagama” za kojeg se i ovaj portal aktivno zalaže. Dapače, prioritet te aktivnosti Ministarstva za nadolazeće trogodišnje razdoblje predstavljaju: isplata plaća i naknada za zaposlene, kao i osiguravanje zdravstvene i dušobrižničke skrbi, informacijsko-komunikacijske usluge i stambeno zbrinjavanje djelatnika. Pri tome, u numeričkoj tablici (koje su i temelj ovoga dokumenta), dodatno je iznesena namjera – “Optimalnim brojem i strukturom djelatnika ostvarit će se demokratski nadzor i provoditi upravljačka i nadzorna funkcija obrambenoga sustava”, navodeći da u doba pisanja tog dokumenta MORH ima 2364 djelatnika na tim poslovima (dok je optimalna željena vrijednost 2360 za 2012. i 2013. godinu). Ne ulazeći u diskusiju o broju djelatnika MORH, primjetimo samo da civilnome sektoru tu nema spomena, kao ni pravom vanjskom nadzoru – po mogućnosti građanskoga tipa.
Nacrt SPO 2012.
Civilno-vojni odnosi
Na kraju 6. poglavlja, nazvanog “Stanje i razvoj obrambenih sposobnosti”, u okviru točke 3.4. “Civilno-vojno planiranje”, obuhvaćena je glavnina odnosa obrambenog sektora RH s ostatkom “ne-vojnoga” sustava hrvatske države. Konstatira se da vojne prijetnje, moguće nesreće, zarazne bolesti i tzv. “suvremene ugroze” (ugroževanje energetskih, informatičkih, te komunikacijskih sustava i drugo) traže bolju suradnju i sa “civilnim” resorima, a definira se i pojam “civilne obrane”. Odgovornost za njeno organiziranje i vođenje podijeljena je između Ministarstva obrane, Državne uprave za zaštitu i spašavanje (što je zapravo MUP, ako ne organizacijski, a ono barem proračunski) i Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva (za koordiniranje priprema gospodarstva i “društvenih djelatnosti”). No, mali je problem u tome što takvo Ministarstvo više ne postoji – promjenom vlasti u prosincu 2011. ovo mega-ministarstvo razdijelilo se na čak tri – Ministarstvo gospodarstva (ministar Radimir Čačić), Ministarstvo rada i mirovinskog sustava (ministar Mirando Mrsić) i Ministarstvo poduzetništva i obrta (ministar Gordan Maras).
Čitavo je to područje civilne obrane upravo u transformaciji ka rješenjima NATO i EU (ka sustavu cjelovitog civilno-vojnog planiranja u izvanrednim situacijama) – što je i pojašnjeno, ali na iznimno općenit način. U tom se smislu razlikuje:
1. transformacija civilne obrane – gdje treba razvijati nacionalni sustav upravljanja krizama, s jasno podijeljenim i usklađenim ovlastima civilnih i vojnih sektora – dok bi obrambene pripreme čvrsto ostale u rukama MORH-a. Spominje se i nekakav razvoj kritične infrastrukture, u skladu s praksom EU i NATO, bez da se išta pobliže definira – tražeći samo da objekte, proizvode i usluge od posebnog značaja za obranu netko, na neki način, uskladi s konceptom kritične infrastrukture.
2. osuvremenjivanje obrambenih priprema – navodi se da treba izraditi Plan obrane RH, kao temeljni dokument obrambenih priprema, gdje mjere pripravnosti trebaju biti usklađene s NATO mjerama odgovora na krize. U tome sklopu treba uplanirati i mjere HNS (Host Nation Support) programa, infrastrukturu potrebnu za primanje interventne pomoći saveznika te sve potrebno za nekakvo narastanje snaga u slučaju obrane RH.
3. razvoj civilnih sposobnosti za sudjelovanje u operacijama i misijama potpore miru – kako složene misije NATO, EU te UN sve više traže sudjelovanje i raznih profila civilnih stručnjaka, i tu ima mnogo posla. Prvo treba konceptualno i zakonski razraditi doprinos civilnih stručnjaka, te ustrojiti i voditi katastar civilnih sposobnosti kojima RH raspolaže – gdje se civilno opet doživljava samo u smislu “ne-vojno”, promatrajući vidno samo osobe zaposlene u širim okvirima državne službe. Takva bi ekspertiza treba biti međuresorna, ljudi bi trebali biti spremni za odlazak i rad u misijama u inozemstvu, a treba promisliti i o uključivanju takvih “civilnih” stručnjaka u rad vojnih stožera. Nažalost, ni ovdje nema detalja, konkretnih radnih zadataka, kao ni rokova do kada bi se što od navedenoga trebalo obaviti.
Nadzor nad Oružanim snagama
Pojam “civilno” se i u tekstu Nacrta SPO 2012. nalazi pretežito u kontekstu suprotstavljanja pojmova “vojnik” – “civil”, odnosno, kao oznaka za onaj ostatak države izvan Oružanih snaga. Pa ipak, za razliku od dokumenta “Strateški plan Ministarstva obrane za 2011. – 2013.”, u kojem pojam “demokratski nadzor” u principu predstavlja šifru za svekolike djelatnosti samoga MORH-a, Nacrt SPO 2012 to područje barem promatra malo šire. Tako on u svom 7. poglavlju “Integracija obrane”, u 3. odjeljku “Oružane snage i društvo”, detaljnije definira “Demokratski nadzor nad oružanim snagama”, kao područje civilno-vojnih odnosa određeno djelovanjem Predsjednika RH, Hrvatskog sabora (posebice putem Odbora za obranu), te Vlade RH i ministra obrane. Građanstvo RH se ne spominje, a javnost je tek nešto prema čemu se obrana treba otvarati i time “kontinuirano omogućavati uvid i razumijevanje složenih procesa unutar tog važnog segmenta sustava nacionalne sigurnosti”, a ne i aktivni element u provođenju nadzora nad nacionalnim obrambenim sektorom.
Zaključak
U dijelovima Nacrta SPO 2012. koje smo ovoga puta promatrali – vezanima uz odnose Oružanih snaga i obrane s “civilnim sektorom” i društvom u cjelini, najviše se vidi nedostatak prethodnog donošenja viših strateških dokumenata, koji se onda preslikao i na proces strateške procjene u obrani. U promatranim dijelovima SPO-nacrta nalazimo mnoštvo deskriptivnih dijelova iznimno općenite prirode, koji tek ovlaš pojašnjavaju pojedine teme i pojmove – koje su zapravo viši strateški dokumenti trebali unaprijed definirati. Ta se prazna deskriptivnost onda kombinira s već ranije spomenutom općenitošću čitavog SPO nacrta (manjak numeričkih podataka, konkretnih poteza i rokova za provedbu planiranih te potrebnih promjena), dodajući na težini ove mane.
Ujedno, dok su međuresorni odnosi obrane s “ne-vojnim” sektorom same države donekle i obrađeni, sva tematika koja bi se dodirivala društva izvan okrilja državne službe obrađena je tek skromno i nepotpuno. Posebno se to ogleda u pitanju građanskoga nadzora nad Oružanim snagama i obrambenim sustavom RH općenito. Dubinu ove tematske rupe dobro ilustrira sam trenutni postupak donošenja novog Strateškog pregleda obrane – gdje se na diskusiju o dokumentu poziva predstavnike akademske zajednice, javnosti i udruga civilnoga društva, ali da zapravo nije jasno razlučeno, jesu li oni tu samo dio javnosti koju se obavještava, ili su ipak sudionici diskusijske faze procesa donošenja ovog strateškoga dokumenta – kao dio šire stručne i građanske scene, na kojoj je i dobar dio posla građanskog nadzora nad Oružanim snagama RH te obranom u svojoj nacionalnoj cjelini.
