Dok je Hrvatska jučer prilično sivo provodila kišni Dan neovisnosti, u Bruxellesu je tekao redoviti jesenski sastanak NATO ministara obrane na kojem je Hrvatsku predstavljala Višnja Tafra, zamjenica ministra. Sudionici ovoga skupa počeli su se okupljati već u srijedu, 7. listopada, a bilo je jasno da ih na repertoaru čeka poprilična gomila stvari – uz formalni nastavak svekolikih reformskih poslova načelno dogovorenih na lanjskome NATO summitu, temama je očigledno dominirala tematika širih odnosa s Ruskom Federacijom. Osim o Siriji i tamošnjem djelovanju Rusije, u Bruxellesu je bilo riječi i o dosadašnjem radu Vijeća NATO-Gruzija. Uz sve to, naravno, nije se moglo pobjeći ni od teme Afganistana, u kojem se posljednjih tjedana vidljivije trese vlast poduprta NATO misijom “Resolute Support”.

Posebno je bilo riječi i o daljnjem jačanju sposobnosti na polju kibernetičkoga ratovanja, hibridnoga ratovanja (gdje se radi svojevrsna NATO strategija borbe protiv hibridnog ratovanja, koja bi, među ostalim, trebala i ponešto pojasniti prilično mutno značenja ovog popularnog pojma), te pitanja proliferacije raketnoga naoružanja – gdje se dopunilo i Smjernice proturaketne obrane Saveza, te navodno raspravljalo i o predstojećem uklanjanju baterija projektila Patriot iz Turske. Ujedno su bila dotaknuta i pitanja predstojećeg osvježavanja NATO doktrine uporabe nuklearnog oružja.

Provođenje Akcijskog plana spremnosti (Readiness Action Plan)

Ovaj plan aktivnosti usvojen je prošle godine u Walesu i njegov je cilj bio prilagodba Saveza za odgovor na brze promjene u sigurnosnome okružju, prvenstveno u kontekstu krize u Ukrajini. Dok se tada tek načelno pričalo o proširenju i “ubrzavanju” NATO spremnih snaga (NATO Response Force) putem novih sustava zapovijedanja i djelovanja – sada te komponente “Unaprijeđenog NRF” (Enhanced NATO Response Force ili E-NRF) sustava već poprilično jasnije izgledaju. Lanac dosad aktiviranih tzv. “Jedinica za integraciju NATO snaga” (NATO Force Integration Unit – NFIU), zapravo malih i modularnih zapovjedništava za kontrolu snaga u brzome rasporedu (oko 80 ljudi u svakom pojedinačnome), dopunjen je s još dvije karike. Uz šest centara aktiviranih 1. rujna ove godine u Bugarskoj, Estoniji, Litvi, Latviji, Poljskoj i Rumunjskoj – odlučeno je da se još dvije takve točke postave u Mađarsku i Slovačku. Time je kompletiran lanac takvih minijaturnih vojnih koordinacijskih centara od granica neutralne Finske, pa sve do granica Turske na Crnome moru.

“Trident Juncture 2015” najveća je NATO vježba u dugo vremena

Uz podatke o udvostručenju veličine NRF snaga (na oko 40 tisuća ljudi), objavljena je i namjera Njemačke da u 2019. godini bude predvodnica novih Snaga vrlo visoke spremnosti (Very High Readiness Joint Task Force – VJTF), koje upravo djeluju u sklopu masivne vojne vježbe “Trident Juncture 2015” (od 3. listopada do 6 studenog). No, dok je ujedno Velika Britanija obavila plan prebacivanja dodatnih ljudi na obuku i uvježbavanje u zemlje Baltika i u Poljsku (oko 100 ljudi), te u Ukrajinu (još 25 ljudi) – Ruska Federacija se izjasnila kako će na svako takvo približavanje NATO snaga svojim granicama reagirati nekim uzvratnim potezima, budući da smatra kako NATO tzv. “ruskom prijetnjom” zapravo maskira svoje napredovanje prema granicama Rusije.

NATO i stanje u Siriji

Mnoge je iznenadilo rusko lansiranje krstarećih projektila s Kaspijskog mora

Posebna je pažnja u Bruxellesu bila posvećena aktualnom razvoju stanja u Siriji – gdje su ruske povrede turskog zračnog prostora 3. i 4. listopada bile povodom jakih izjava o solidarnosti Saveza s Turskom, dok su veliku pažnju izazvali i raketni udari izvedeni s područja Kaspijskoga mora po ciljevima u Siriji 7. listopada. I dok je Rusija pozvana da “igra konstruktivnu ulogu u borbi protiv ISIS“, jasno je ponovljena i činjenica da je Turska punopravna članica Saveza, kojoj članak 5 Washingtonskog sporazuma jamči kolektivnu pomoć u slučaju ugroženosti ili napada. Dodatnu težinu aktualnom razmimoilaženju Turske i Rusije po pitanju građanskog rata u Siriji daju i činjenice kako je upravo Turska glavni potrošač ruskoga plina (od oko 50 milijardi kubičnih metara plina godišnjih potreba, njih 28-30 milijardi kupuje se iz Rusije), dok je 2013. upravo ruski Rosatom izabran i za graditelja prve turske nuklearne centrale, čijih je 1200 mw snage trebalo osvanuti kod mjesta Akkuyu, na jugu Turske.

Velike su podjele oko toga gdje i kako koristiti VJTF snage

Pri tome, treba posebno spomenuti kako je pitanje nedavnog miješanja Ruske Federacije u građanski rat u Siriji zapravo dodatno zaoštrio i jednu unutarnju podjelu unutar skupa od 28 NATO zemalja. Naime, dok veći broj istočnih NATO članica nastoji fokus zadržati na Ukrajini, po mogućnosti i uz određeno fiksno raspoređivanje NATO snaga na granicama prema Rusiji te ukrajinskome kriznom žarištu – nije tajna da Sirija budi interes jedne druge grupe NATO država. Ove druge bitno više brine prijetnja koju predstavlja organizacija Islamska država, a time onda i Sirija kao prostor djelovanja. Tako bi navodno Francuska i Velika Britanija bile sklone i već spomenute VJTF snage visoke spremnosti uporabiti i izvan NATO granica, ne bi li s njihovih 5000 ljudi možda utjecali i na bojištima građanskih ratova u Libiji i Siriji. Iako ta dva načelna politička pristupa trenutno povezuje element vojno-političkih djelovanja Ruske Federacije na oba spomenuta područja, time su se na određen način našle suprotstavljene NATO politike djelovanja na istoku i jugu – što će definitivno tražiti ozbiljno usklađivanje u budućnosti.

Komisija NATO-Gruzija

Glavni tajnik NATO Stoltenberg i Irakli Garibashvili, premijer Gruzije, otvaraju JTEC u vojnome kompleksu Krtsanisi

Ujedno, u Bruxellesu je održan i sastanak skupine NATO-Gruzija, koji je pokušao pružiti dodatno ohrabrenje susjedima Ruske Federacije kojima Moskva ipak nije centar svijeta. Ustanovljen je određeni napredak na ostvarenju “Paketa unapređenja suradnje” zacrtanog u Walesu, a napravljen je i osvrt na zajedničko vježbanje (lipanjska vježba “Agile Spirit”), te uspostavu i Združenog centra za obuku i evaluaciju (Joint Training and Evaluation Centre – JTEC) u gruzijskom glavnom gradu Tiflisu 27.  kolovoza ove godine. Dok je podržana činjenica da Gruzija i dalje želi postati članica NATO saveza, za što provodi i određene reforme, istaknuto je i da to neće ići bez nastavka reformi, posebice po pitanju vladavine prava i neovisnosti sudstva.

Dok se nije propustilo pohvaliti djelovanje Gruzije u Afganistanu, gdje je ova zemlja drugi po brojnosti davatelj snaga u misiju “Resolute Support”, ni na ovome polju nije se moglo zaobići Rusku Federaciju – koja je pozvana da poštuje teritorijalnu cjelovitost Gruzije, i to tako da povuče svoja dosadašnja priznanja državne neovisnosti tamošnjih pokrajina Abhazije i Sjeverne Osetije.

NATO i Afganistan

Naravno, nakon više od deset godina aktivnog bavljenja Afganistanom, ni ovaj NATO sastanak nije mogao proći bez sadržajnoga odjeljka posvećenog toj konstantnoj kriznoj točki. Do kraja ove godine NATO bi trebao donijeti preciznije odluke o budućoj brojnosti ljudstva u toj državi, te o njihovim lokacijama baziranja. Time je zapravo otvoreno pitanje budućnosti aktualne NATO misije u Afganistanu, nazvane “Resolute Support” – koja je formalno započela 1. siječnja ove godine, i u kojoj trenutno 42 države održavaju ukupno oko 13.110 vojnika.

Centar grada Kunduza na sjeveru Afganistana

Iako se očekivalo postupno smanjivanje ovoga broja ljudi tijekom 2016. godine, ovi su planovi dovedeni u pitanje posljednjim događanjima na terenu, posebice padom grada Kunduza u ruke talibana 28. rujna i kasnijom nesposobnošću domaćih vlasti da taj grad vrate pod svoju kontrolu. Dok većina NATO članica ovdje zapravo iščekuje kretanje stavova Sjedinjenih Američkih Država u odlučivanju po ovom škakljivome pitanju, od pomoći bi trebala biti i svojevrsna detaljna sigurnosna procjena stanja, čiji se dovršetak očekuje ovih dana. No već je sada jasno da vjerojatno neće biti ništa od negdašnjih planova prema kojima se američko prisustvo u Afganistanu od današnjih između oko 9800 ljudi (od toga oko 6800 u okviru misije “Resolute Support”) do kraja 2016. trebalo svesti na oko 1000 ljudi. Pa ipak, detaljniju raspravu na ovu temu – kao i pitanje prelaska s misije “Resolute Support” u okvire još prilično nejasnog djelovanja pod nazivom “Enduring Partnership” – NATO savez je navodno ostavio za idući srpanj, te za tada sazvan summit Saveza.

Predstojeći NATO summit i nuklearne teme

Crna Gora “na tapeti” tek u prosincu ove godine

Budući je već jasno kako će idući veliki NATO summit biti održan u srpnju 2016. godine (u Varšavi, glavnom gradu Poljske), polagano se sastavlja i dnevni red tog sastanka. Ipak, za prvu je silu naglasak stavljen na teme predstojećeg sastanka ministara vanjskih poslova NATO u prosincu – na kojem će, uz pitanje reformskog napretka Gruzije, riječ biti i o Crnoj Gori. Upravo je ova Hrvatskoj susjedna država i jučer bila temom na rubu sastanaka, dok se ondje u nadolazećim tjednima očekuje čitava plejada političara i dužnosnika NATO saveza (prvo Glavni tajnik Stoltenberg 14. listopada, a onda i Atlantsko vijeće) – sve to u iščekivanju odluke o mogućem pozivu Crnoj Gori u okrilje Saveza.

O svemu tome je riječi bilo i jučer tijekom radnoga ručka, na kojem je Savez dodatno ugostio i Federicu Mogherini, Visoku predstavnicu EU zaduženu za vanjsku i sigurnosnu politiku. Od tema za predstojeći summit, spomenuto je općenito pitanje jačanja suradnje NATO saveza sa susjedima i partnerima sjeverno, istočno i južno od prostora Saveza – što smo već spomenuli kao područje gdje još ima mnogo posla oko usklađivanja stavova i pogleda pojedinih grupa članica – kao i mogući dodatni utjecaj koji bi na NATO mogle imati promjene po pitanju korištenja nuklearnih snaga, donesene tijekom promjena ruske vojne doktrine u prosincu 2014. godine.

Dok je ovo pitanje već bilo temom NATO ministarskih skupova početkom te sredinom ove godine, ljetošnje su prijetnje Danskoj dovele i do užurbanog organiziranja sastanka Planske skupine za nuklearno oružje (Nuclear Planning Group), koja je u zatvorenoj sjednici i radno otvorila jučerašnji skup u Bruxellesu. Uz bolju ocjenu ruskih poteza na ovome polju, na njoj se trebalo raspravljati i o osvježavanju NATO doktrine korištenja nuklearnog oružja – za koju se moglo čuti kako je načelno dominirana pogledima iz proteklog desetljeća, kada se Rusku Federaciju prvenstveno doživljavalo kao partnera. Uz veći naglasak na nuklearno oružje u općenitim vježbama saveza, nagađalo se da je otvoren put i za intenzivnija namjenska uvježbavanja nuklearnih snaga (koja se u pravilu izvode u tajnosti). Pa ipak, i uz dorade ili čak stvaranje nove nuklearne strategije NATO, teško je očekivati veće promjene u politici kretanja ukupnoga broja raspoloživih sustava nuklearnog naoružanja.