Nakon dva kruga predsjedničkih izbora, Državno izborno povjerenstvo potvrdilo je 13. siječnja ove godine pobjedu Zorana Milanovića sa čak 54,68 posto (u odnosu na protukandidata Dragana Primorca koji je osvojio 25,32%). Milanović je danas prisegnuo za svoj drugi predsjednički mandat koji službeno počinje sutra, 19. veljače. U svom kratkom govoru, novi/stari predsjednik se prije svega osvrnuo na aktualne međunarodne prilike, ali i na neka otvoren pitanja suvremene hrvatske države i društva. Tako je, među ostalim, rekao:

„Posljednjih godina često sam ponavljao da je samo nama, i nikome osim nas, stvarno stalo do naše zemlje. Vjerujem da su svi dobronamjerni ljudi shvatili tu konstataciju onako kako sam mislio i osjećao. Druge države i nacije, u pravilu, ne žele nam zlo i ne rade protiv nas, ali u izboru između svojih interesa i našeg boljitka, kad do takvog izbora dođe, uvijek će se odlučiti za svoje interese. Pa i naši prijatelji i saveznici. Ovo nije ni žalopojka, ni kritika, ni neko uskogrudno zatvaranje u sebe bilo koje vrste. Ovo je realnost svijeta u kojem živimo. Ovo je poziv da se prestanemo zanositi iluzijama da će se netko izvana pobrinuti za nas kad nam bude teško ili kada nam stvarno bude trebalo. Možda malo, ali realno: nikad nije i nikad neće.“

„Ništa nam nikada nije darovano“, naglasio je Milanović, istaknuvši i da kao država i društvo imamo specifične želje i interese koje ne moramo nužno dijeliti s drugima:

„Jedino je nama istinski važno kakvo je naše obrazovanje na svim razinama, kakvo je naše javno zdravstvo i naše pravosuđe, kako se kroji pravda. Jedino se nas tiče kako živi naš narod. I unatoč rastu BDP-a, niskoj nezaposlenosti pa i povećanju kreditnog rejtinga, preveliki broj naših ljudi danas živi na rubu dostojanstva ili trpi neki oblik poniženja, usprkos poštenom radu ili pošteno zarađenoj mirovini. Samo je nama u interesu da nam institucije budu neovisne, profesionalne i odgovorne, kao i mediji, ili kako to boje zvuči, novinarstvo. To je, uz ostalo, preduvjet stabilnosti i funkcionalnosti našeg ustavnopravnog poretka i našeg demokratskog sustava. To je jednostavnim jezikom štit od samovolje i tiranije.“

Jedino je nama, nastavio je Milanović, „stalo do ljudi koji su nas spasili od agresorskog pokoravanja svojom hrabrošću, požrtvovnošću i svojom vještinom“,  ali i do Hrvata u BiH: „Tko će se, osim nas, založiti za njihova ugrožena politička prava i za obranu njihova konstitutivnog statusa?“ No tu je Milanović podsjetio i na poruke koje je poslao u svom prvom inauguracijskom govoru:

„Ključno je da budemo samokritični i kao pojedinci, i kao vlast, i kao društvo. Snaga je u poznavanju vlastitih slabosti i u priznavanju vlastitih stranputica. A gotovo da i nema veće slabosti od mržnje, šovinizma ili nepovjerenja prema onima koji su drukčiji od nas u nekom od brojnih slojeva, a svih ih imamo, identiteta, prema onima koji su slabiji, trenutno ili stalno slabiji. Malo je toga što je tako pogrešno kao veličanje najmračnijih epizoda vlastite povijesti, a svaka ih nacija ima. Teško da ima većeg kukavičluka od osporavanja domoljublja, ikome, na temelju razlike u mišljenju, na temelju razlike u nacionalnoj, vjerskoj ili rasnoj pripadnosti. Kao što sam rekao na ovom mjestu prije pet godina, ovo je kuća za sve nas.“

Današnji svijet je gotovo neprepoznatljiv čak i  u odnosu na onaj od prije 5 ili 10 godina, opisao je Milanović trenutna međunarodna zbivanja, kazavši kako se na horizontu javlja nešto što „zvuči kao uvjerljiv opis kaosa“ ili pak kao „nagovještaj zanimljivog i zahtjevnog doba, iz kineske kletve.“

„Čini se da su se pojavili i očito se javljaju novi gravitacijski centri globalne moći, koje se ne može ignorirati u oblikovanju slike budućeg svijeta. Na nama je da osmislimo nacionalnu politiku koja će najviše doprinijeti našim interesima u tom novom svijetu, u novom kontekstu, u novoj paradigmi. U tom poslu ne smijemo imati nikakvih, ili barem ne previše predrasuda i dogmi. Mir, sigurnost i dostojanstvo hrvatskih ljudi ne mogu i neće biti žrtva ničijih privatnih ambicija ili fiksacija,“

rekao je Milanović očito ponovno aludirajući na premijera Andreja Plenkovića koji nije prisustvovao današnjoj inauguraciji, već boravi u radnom posjetu Egiptu predvodeći hrvatsku gospodarsku delegaciju.

Milanović je ponovio i neke od svojih starih izjava, poput one da „nema potrebe ishitreno se gurati u prve redove u stvarima na koje ne možemo znatnije utjecati“, ali i na ono što je često ponavljao – svoj poziv na mir:

„Naša je obaveza prema hrvatskoj povijesti i hrvatskoj budućnosti, prema našim precima i našoj djeci, da se u međunarodnim odnosima zalažemo za mir, za dobrosusjedsku povezanost i za diplomatsko rješavanje konflikata među državama i narodima. To nije naivnost, to nije iznevjera zapadnih političkih i vojnih saveza, kojima pripadamo i kojima ćemo pripadati, i to je bila dobra odluka. To je naprosto borba za vlastite interese. To pogotovo nije iznevjera zapadnih ili europskih vrijednosti, koliko god bilo sve manje jasno koje su to vrijednosti i tko ih zastupa. Rat je najdublji i najotrovniji mogući društveni poremećaj, goreg nema. Ne kaže se zaludu da je pobjeda druga najgora stvar koja se može dogoditi u ratu. Citirat ću riječi predsjednika Kennedyja: ‘Nikad ne smijemo pregovarati iz straha. Ali nikad, baš nikad strahovati od pregovora.’“

Bez obzira na mirotvorstvo i miroljubivost, nema dileme da „moramo ojačavati svoje oružane snage u svakom pogledu“, rekao je Milanović na temu jedne od ovlasti iz svog predsjedničkog spektra:

„Hrvatska vojska mora biti sposobna zaustaviti napad na neovisnost i teritorijalni integritet te ispunjavati preuzete obaveze u sklopu svih saveza kojima pripadamo pri čemu te obaveze treba tumačiti pošteno, lojalno, ali u našem interesu. Međutim, ne slažem se s tezom prema kojoj „sigurnost nema cijenu“. Ta je teza praktični neodrživa i u svojoj biti nejasna. Vojska i suvremena oružja, pa i ne ona baš najsuvremenija, iziskuju vrtoglave troškove, sve vrtoglavije na koje mi ne možemo utjecati, a naši resursi su ograničeni. Ne bi trebali dopustiti da obrambeni izdaci progutaju novac za sve ostalo što naš život čini smislenim i ispunjenim. Hoćemo li se zbog nabave oružja odreći javnih ulaganja u znanost, u kulturu i umjetničko stvaralaštvo, u sport, u nove tehnologije? Što ćemo, zapravo, braniti oružjem, koje je uvijek ograničeno, treba ga imati, ako zapustimo ono što je proslavilo i još uvijek slavi hrvatsko ime u svijetu, ono što nas čini modernom i samosvjesnom, malom, ali nacijom, povijesnom nacijom?“

Dok se Donald Trump trenutno  poziva na „zdrav razum“, Zoran Milanović predlaže – „zdravu skepsu“:

„Želim da budemo pronicljivi i proračunati. Zdrava skepsa, ništa manje i ništa više. Pozivam da razgovaramo i uključimo u razgovor sve najodgovornije ljude i najbolje stručnjake. Potrudimo se da razumijemo narav eventualnih ratova budućnosti, pa da o nabavi oružja i opreme razmišljamo iz te perspektive. Nemojmo biti povodljivi i panični: to nikad nisu dobri saveznici, nikada u odlučivanju, a naročito ne u zanimljivim i turbulentnim vremenima koja se događaju i u kojima sudjelujemo. Upregnimo i stimulirajmo hrvatsku pamet i industriju, pa da ne uvozimo ono što, objektivno, možemo sami proizvesti, možda toga nema puno, ali postoji. I to se ne odnosi samo na oružje i vojnu opremu.“

Dajući prednost humanijem i zdravijem individualizmu ispred prisilne varijante kolektivizma, Milanović je na kraju svog govora ipak pozvao na zajedništvo i na oslonac na svoje najbliže, uz vjeru da „nećemo ostaviti jedni druge u presudnim trenucima“.

Dok je inauguracijski govor za početak prvog mandata bio više pragmatičan i praktičan, ovaj današnji podsjeća na neke temeljne vrijednosti države i društva. Zato i nije bilo bolje poruke od izbora izvođača i skladbi na današnjoj svečanosti – 3 klape, folklorni ansambl Lado i najveće i najugodnije iznenađenje – Chriztel Renae Aceveda, 13-godišnja osnovnoškolka s Filipina koja je svoj dom našla u Međimurju. „Ovo je kuća za sve nas“, ponovio je opet Milanović, prije nego što se sutra svi skupa vratimo u „novo normalno“.

*Photo: Ured predsjednika RH