Prošlo je točno mjesec dana otkako je Međuresorno povjerenstvo zaprimilo ponude na aktualnom hrvatskom natječaju za nabavu višenamjenskog borbenog aviona. Proći je vjerojatno još dobrih mjesec dana kako bi se saznalo kome je ponuđeno da dostavi BAFO (najbolju i konačnu ponudu). U međuvremenu, predsjednik države nastavio je agitirati za novi američki F-16 da bi uoči prošlotjednog dolaska Mikea Pompea u Dubrovnik povukao kočnicu, a izaslanstvo HRZ-a posjetilo je Francusku i isprobavalo Rafale, nakon čega je – pritisnut pitanjima – ministar obrane Mario Banožić rekao da će se ići u posjet svim ponuđačima.

Dok je ta tvrdnja još uvijek dvojbena, a neki ponuđači joj se čak i otvoreno čude, predstavnici Lockheed Martina – američke kompanije koja proizvodi F-16 – prošloga su tjedna boravili u Hrvatskoj. Osnovna namjera je bila kontaktirati s predstavnicima hrvatske industrije i akademske zajednice, kako bi se razmotrile moguće suradnje u slučaju hrvatske kupovine F-16 Blok 70. Uz to, ova je američka mega-kompanija po prvi puta svoje propagande aktivnosti usmjerila i prema široj javnosti, privremeno u Zagrebu instaliravši simulator kabine za F-16 Blok 70 kojeg su, osim studenata Fakulteta strojarstva i brodogradnje, mogli isprobati i pripadnici HRZ-a, novinari, te nekoliko „običnih“ građana koji su tu priliku osvojili na nagradnoj igri Veleposlanstva SAD-a u Hrvatskoj.

Bila je to prilika i da porazgovaramo s Monique Brown, regionalnom direktoricom Lockheed Martin Aeronautics, koja nam je otkrila da je već samo dovođenje simulatora u Hrvatsku bilo priličan posao:

„To je naša prva aktivnost s demonstratorom koju je Lockheed Martin radio od izbijanja bolesti COVID-19. Trebalo je dobiti posebne dozvole – morali smo ići do samoga vrha naše kompanije da bi dobili potrebne dozvole. Ondje smo predočili protokole, sigurnosne protokole… trebalo je razviti maske, trebalo je razviti odgovarajuće štitnike, i onda je trebalo osmisliti kako će se osigurati odgovarajuće socijalno distanciranje, i kako će ljudi dezinficirati opremu prije korištenja, ne bi li osigurali da svatko može raditi na simulatoru sigurno. Ali Hrvatska je za nas vrlo važan partner i sretni smo što možemo sudjelovati u ovoj nabavnoj kampanji“.

U ovom natječajnom postupku bio je zahtjev za informacijama (RfI), pa onda zahtjev za ponudom (RfP). Pretpostavljam da je ponuda sastavljena u suradnji između LM i Vlade SAD-a…

„Od nas se zahtijevalo da pružimo informacije prema Vladi SAD u obliku namjenskog zahtjeva. Dakle, da pružimo naše cjenovne podatke za ono što zovu ‘Contractor Furnished Equipment’ – naši zrakoplovi i sve ono što nema dijelove iz fonda Vlade SAD-a, jer su te stvari u domeni Vlade SAD. Tako su nas tražili cijene za taj naš dio i onda smo mi pomogli pružiti i tehničke materijale, informacije i odgovore o našem dijelu programa. Kao što smo rekli, veliki dio tog ‘total package’ pristupa dolazi od Vlade SAD – obuka, održavanje, i drugo. Dakle, taj dio je osiguran od Vlade SAD-a,  spojen s ovim našim dijelom, i onda otposlan prema hrvatskoj Vladi“.

Pogledaju li se dosadašnji ugovori Bugarske i Slovačke o kupovini F-16 Blok 70/72, mogu se dosta jasno dobiti omjeri i parametri Lockheed Martinove ponude Hrvatskoj. LM je preko Vlade SAD-a Hrvatskoj ponudio nove avione F-16 Blok 70, koji će u slučaju hrvatskog „DA“ biti proizvedeni u tvornici u Greenvilleu u saveznoj državi Južna Karolina. S obzirom na red pred tom tvornicom, i pojedine zemlje koje su kupile veći broj aviona F-16, kada bi Hrvatska uopće mogla doći na red i dobiti svoje avione, ako se za njih odluči?

„Postoji standardno vrijeme potrebno za pribaviti, isporučiti i staviti u uporabu takav avion. Mi sad gledamo na 3-4 godine od potpisivanja ugovora da bi bili sposobni isporučiti zrakoplove“, kaže gđa Brown.

LM nudi samo nove avione

Dok se čekaju avioni „ispod čekića“, bi li Lockheed Martin mogao u međuvremenu započeti ili s obukom tehničkog osoblja, ili nešto vezano uz tzv. „širi paket“?

„Da. Vlada SAD-a bi pružila obuku za pilote, a LM bi vjerojatno bio uključen u neke dijelove obuke za održavanje aviona. No to bi započelo u ranijim fazama procesa, dok mi još gradimo same avione, ne bi li pripremili Hrvatsku da bude sposobna koristiti te avione tako da kad dobijete avione da onda možete odmah na njima i letjeti“.

Znači, to bi bilo otprilike godinu-dvije nakon potpisa ugovora?

„Uobičajeno je da to započne vrlo skoro nakon potpisivanja, u smislu da se naš ugovor s Vladom SAD-a  ne veže nužno i neposredno s hrvatskom mogućnošću da bude započeta obuka. Dakle, do toga može doći i istodobno“.

Ima li LM veze i s ekonomski aspektima sporazuma o kupovini aviona?

„Da, da. Ta industrijska partnerstva za svaku veliku prodaju se obavljaju u sferi Lockheed Martina. Dakle, mi već razgovaramo s industrijom u Hrvatskoj ne bi li procijenili postojeće sposobnosti, ne bi li ocijenili koje su jake strane, tako da možemo naći prave partnere za investiranje, tako da ti partneri mogu poduprijeti hrvatske Oružane snage u okviru ovog ugovora“.

Ova vrsta razgovora usko je vezana uz OS RH i vojnu stranu svega toga, za same avione, ili… ?

„Ne. Dakle, mi smo bacili vrlo široku mrežu, u nekim slučajevima ima stvari… Kao što znate, prema propisima EU, sve što je vezano za kupovinu mora biti vezano s interesima nacionalne sigurnosti Hrvatske. Mi smo gledali sklapati partnerstva s industrijom koja će moći podržati hrvatsku uključenost u ovaj program, gdje može biti i komercijalnih interesa, gdje mi možemo iskoristiti te jedinstvene sposobnosti u našem opskrbnom lancu. Ili npr. jedna IT kompanija s kojom radimo, koja prvenstveno radi na sigurnosnim arhitekturama i cyber, mogla bi biti savršeni pružatelj koji bi mogao surađivati s IT sistemima. Dok su njihove jake strane i njihovi dosadašnji klijenti možda bili samo u komercijalnom sektoru, oni možda imaju dobrih strana koje bi ih činile dobrim industrijskim partnerima u podršci hrvatskoj kupovini“.

Uoči prezentacije simulatora, od profesora s Fakulteta strojarstva i brodogradnje moglo se čuti da Lockheed Martin razgovara i s hrvatskom akademskom zajednicom o nekom vidu suradnje. Kakva bi to vrsta suradnje mogla biti?

„Ne moram vam posebno o tome pričati, ali, kao što je moj kolega spomenuo, dio pogodbe je da pokušamo izvidjeti ima li uzajamnog interesa LM-a i Sveučilišta u nekim slučajevima u kojima mi vidimo interes. Započelo smo s istraživanjem i razvojem, i u tim nekim situacijama se neki naši interesi poklapaju, i kad god ustanovimo partnerstvo – a to kažem u slučaju svakog NATO saveznika – pokušavamo maksimizirati te međusobne benefite“.

Takvi bi odnosi mogli započeti i odmah nakon potpisivanja ili bi također zahtijevali neki prijelazni period?

„Apsolutno. U nekim slučajevima imate projekte i programe koji su direktno vezani s ovom glavnom temom. U nekim drugim slučajevima treba upoznati vašu industriju, vaše istraživačke institucije… Ima tih nekih gotovo prirodnih odnosa koji predstavljaju mogućnosti za obje strane – i za akademsku zajednicu i za LM. A te stvari nas i ne moraju nužno tražiti sklapanje formalnog ugovora da bi krenuli u takav partnerski odnos“.

Znači, može biti i da takvi elementi ne budu čvrsto uklopljeni u ugovor od njegovog početka?

„Točno. Dakle, ima nekih stvari koje će biti direktno vezane s programom, koje će biti industrijski projekti kao dio ponude… ne bi li se uključilo hrvatsku industriju kao dio programske podrške, s obzirom na njihovu sposobnost da budu dio. A ima i drugih mogućnosti na vidiku kroz ocjenjivanje industrije i tih istraživačkih ustanova i akademske zajednice … Lockheed Martin ima 4 osnovna područja svoje poslovne aktivnosti, preko 100.000 zaposlenih, i mnogi od njih…“

Koja su to poslovna područja?

„‘Aeronautika’ (Aeronautics), u kojem sam ja. Zatim, ‘Projektili i upravljanje vatrom’ (Missiles and Fire Control Systems) – oni imaju PAC-3 MSE, to je dio Patriot programa, THAAD – taktički projektili, Hellfire – to je MFC. Uz to imamo ‘Rotary mission systems’ – tu spada naš Sikorsky, sestrinska tvrtka, tu je Black Hawk, ali oni također rade po pitanju radarskih sustava, oni pružaju podršku i mornarici po pitanju AEGIS sustava – AEGIS sistem je također unutar toga. Oni rade sustave upravljanja misijama na podmornicama, dakle tu je čitav niz sposobnosti okupljen. Taj ‘Rotary mission systems’ ima vjerojatno više linija raznih proizvoda unutar sebe nego bilo koje drugo poslovno područj. Ima tu mnogo raznih drugih stvari za koje su specijalisti – IT arhitekture, cyber …  I onda imate ‘Svemirske sustave’, s kojima sam dobro upoznata. Oni su, mislim, odradili više misija na Mars od bilo koga drugoga. Oni imaju svoj centar za provedbu misija u svemiru iz kojeg se upravljalo onim vozilima na Marsu, i uključeni su u ORION program koji će, nadajmo se, biti misija s ljudskom posadom na Marsu. Oni također rade i komercijalne satelitske komunikacije, mikro satelite, i puno raznih stvari. U svim tim poslovnim područjima mi uvijek tražimo jedinstvene tehnologije i jedinstvene sposobnosti, i posebno svaki put kada krenemo odlikovati ili uspostavljati odnos s nekom zemljom, s njenim oružanim snagama, s njenom industrijom, i kad uočimo te neke prirodne sinergije, odnosno te mogućnosti za sklapanje partnerskih odnosa, mi ih iskoristimo“.

Hrvatska nabavlja Black Hawk helikoptere. Ako se ne varam, imamo i LM radare, operativne, i mnogi ljudi to navode kao veliki uspjeh, vrlo su zadovoljni s njima. Jesu li to također polja koja bi mogla biti uključena u ovaj širi posao vezano uz borbene zrakoplove?

„Ja vjerujem da da. Dakle, kada počinjemo gledati na borbene avione ne samo kao na avione, kada počinjemo gledati na sposobnost zračne borbe, vidimo i sve više naših klijenata u NATO savezu koji nastoje integrirati te sve sposobnosti ne bi li bili što efikasniji. Tako da imate i vrlo naprednog lovca kakav je F-16 s jedinstvenim sustavima koji onda mogu podupirati i pružati informacije kroz tu mrežu NATO interoperabilnosti, Link-16 posebice, koji onda može raditi i preuzimati tokove podataka iz radara, ali i prosljeđivati podatke i drugim sustavima, npr. Black Hawkovima. Kako krenete nabavljati više takvih sustava, vidjet ćete prednosti kada se sve to krene zajedno uvezivati“.

Uvezivanje s regijom

Bilo je mnogo govora o tome da Hrvatska pokušava ojačati ili uspostaviti sposobnosti koje bi mogle biti korisne za naše vlastite svrhe, ali i za NATO partnere. Postoji li mogućnost koristiti nešto naše infrastrukture, nešto od tog znanja, da se postignu širi učinci koji bi išli preko naših granica?

„Ako mogu biti iskrena… Naučila sam ponešto dodatno radeći zadnje vrijeme s Hrvatskom i s nekim drugim zemljama u ovoj regiji o nekim partnerstvima koje Hrvatska već ima, bilo u NATO okviru ili u nekim drugim užim okvirima, kao što je MATC – ‘Multinational Aviation Training Center’, koji se oslanja na prednosti čitavog niza zemalja – Mađarske, Češke, Slovačke i Hrvatske – ne bi li pružio obuku raznim pilotima iz različitih zemalja. Tako da, saznavši za to i u razgovoru s nekim od naših klijenata u pojedinim tim zemljama, tu definitivno izgleda da se cijeni posao koji je već obavljen u Zadru u tom zrakoplovnom centru. Bilo je tu razgovora, pa i zbog 300 dana sunca na godinu u tom dijelu Hrvatske, je li to mogućnost koju bi mogli iskoristiti za provođenje šire obuke za čitavu tu regiju? Dakle, mi smo uzbuđeni da možemo istražiti te mogućnosti i vidjeti što možemo postići i u suradnji s nekim našim drugim kupcima, ne bi li svaka od tih zemalja koje pribavljaju neku od naših naprednih sposobnosti mogla početi razvijati i neku svoju specijalnost. Mi bi rado pomogli Hrvatskoj s tom njenom specijalnošću, takav regionalni centar“.

Ako se ne varam, Rumunjska je nedavno pričala o uspostavi neke vrste napredne sposobnosti održavanja za F-16, vezano s njihovom vlastitom industrijom.

„Mi imamo partnerstvo s njihovom industrijom ne bi li omogućili da dalje razviju svoju sposobnost potpore avionima F-16, dakle svojim avionima F-16. Oni istražuju da li bi se upustili u unapređivanje svojih trenutnih F-16 koje su preuzeli od Portugala kroz TPT („Third Party Transfer“). To su stariji zrakoplovi i trebalo bi na njima dosta velikih zahvata obaviti za taj upgrade. Dakle, to je sposobnost o kojoj se priča“.

Unutar takve jedne mreže suradnji, bi li takve sposobnosti onda bile na raspolaganju i za hrvatske potrebe?

„Ja sam sigurna da bi Rumunji bili oduševljeni obaviti takve stvari i za Hrvatsku. Mislim, imamo industrijske partnere širom regije… Ključ je da oni budu na pravoj razini i u dobrom položaju da mogu poduprijeti i naprednije sposobnosti Bloka 70. No, za sada Rumunjska nije pribavila Blok 70. Da, oni bi bili u stanju obaviti nešto F-16 posla (a ima još starijih F-16 u regiji) – ali kada pričamo o Bloku 70, oni za njega još nemaju sposobnosti. Ako bi npr. Slovačka ili Bugarska, koje nabavljaju Blok 70, razvile svoju nekakvu domaću sposobnost održavanja, tada bi to bilo nešto od čega bi i Hrvatska potencijalno mogla imati koristi“.

Priprema li se nešto takvo?

„Pa evo, trenutno sada… još smo u fazi kada pokušavamo ustanoviti u koje projekte Slovačka i Bugarska zapravo žele investirati, i u koje sposobnosti žele investirati kao dio njihovih programa. Kada kupite manju flotu, možete si lako predočiti da ne možete sami raditi sve jer to može biti i vrlo skupo. No možda s vremenom, dakle jednom kada ćemo imati bolju i jasniju ideju o sposobnostima koje će oni zapravo imati unutar svojih programa, mislim da će onda biti i prirodnih sinergija među tim zemljama po pitanju izgradnje tih jedinstvenih sposobnosti kojima mogu i podržavati jedni druge u tom širem okviru“.

Uloga Lockheed Martina u izraelskoj ponudi

Izraelska ponuda odnosi se na rabljene F-16. Izrael kao jedan poseban korisnik, kao zemlja s puno specifičnosti, ne treba Lockheed Martin za puno stvari koje može obaviti sam…

„Da. Za svoje zrakoplove oni su uvelike neovisni, ali ipak se i dalje na nas oslanjaju za podršku njihovim zrakoplovima. Ali imaju dovoljno autonomije, to je točno“.

Hipotetski – ako bi netko uzeo izraelske zrakoplove i pokušao ih vratiti u NATO sferu, to nije nikad dosad rađeno…?

„Ne“.

Pretpostavljam da bi LM morao igrati ulogu u tom procesu?

„Da“.

Koliko je daleko uznapredovao proces određivanja što bi trebalo napraviti u takvom postupku? Je li to dobro poznato unutar vaše tvrtke?

„Naše je shvaćanje da je State Department, nakon konzultacija s LM-om, odobrio prijedlog iz Izraela da se ponudi zrakoplove Hrvatskoj“.

Dakle, to je velika razlika prema situaciji od prije par godina?

„Da“.

Za sav posao koji bi se napravio u takvom okviru, pretpostavljam da bi se to moralo raditi kod vas, u vašim F-16 pogonima?

„Ja nisam upoznata s detaljima toga što je odobreno. To je između Izraela i Vlade SAD-a. Moje je shvaćanje da je Vlada SAD-a napravila sve što je mogla, ne bi li probala maksimizirati uštede na troškovima i izvedivost tog aranžmana, pa čak i ako bi to značilo da bi se posao potencijalno radio i u Hrvatskoj umjesto da se letjelice nužno mora prebacivati natrag u SAD“.

Ako je to obavljeno, onda imamo NATO kompatibilne letjelice F-16, recimo Blok 30, koje samo nalikuju Baracima?

„Oni bi morali biti NATO… Dakle, taj standard kojeg Vlada SAD  uvijek primjenjuje znači da Hrvatska, kao NATO saveznica, mora biti interoperabilna s drugim NATO snagama. Zbog toga postoje neki standardi koji su nužno zajednički za sve članice, i koje svojim ‘upgrade-om’ uvodi i Rumunjska, kojima se osigurava da su interoperabilni, da zadovoljavaju jednake komunikacijske standarde s preostalim saveznicima. Dakle, to je namjera – da se osigura da i Hrvatska ima sigurne te interoperabilne zrakoplove“.

Bi li u takvoj situaciji LM preuzeo i kakvo jamstvo na tako obavljen posao?

„Prema našem shvaćanju, Vlada SAD-a bi tražila još jedan vezani FMS posao, što je vrlo standardno u slučajevima TPT-prodaje, kojim bi Vlada SAD zajamčila da je posao obavljen prema tim standardima. Naravno, ima tu nekih zabrinjavajućih stvari zbog toga što su uvijek tu i neke nepoznanice koje postoje kod svakog ‘upgrade-a’. To bi moglo nositi i dodatne troškove, i dodatno vrijeme, i dodatne rizike. Mislim da su to one točke koje zabrinjavaju sve strane u ovom poslu jer nikad ne znate točno što je na stvari dok ne otvorite posao i vidite sami“.

Ali ako netko sada ima takav žestoko korišten avion, koji je opet NATO kompatibilan… Bilo je govora o njihovom unapređivanju u okviru SLEP programa koji bi dao dodatne letne sate i produžio životni vijek ovih letjelica. Da li je nešto takvo već bilo rađeno u Lockheed Martinu? Na Bloku 30?

„Letjelice Blok 30 mogu biti podvrgnute produljenju životnog vijeka, dok starije varijante nemaju tu sposobnost. Takav program produljenja životnog vijeka neće dodati puno godina, ali može dati neku količinu letnih sati. Dakle, neće dodati 5, 8, 10 godina, ali može dodati neku količinu letnih sati tim avionima“.

Da li bi se takav avion moglo dalje podići, recimo do razine Bloka 72?

„Ne“.

Bilo je govora da bi se neke od tih starijih aviona stvarno moglo radikalno modernizirati. To ovdje nije slučaj?

„Ako pitate inženjere, oni mogu napraviti baš sve. To je slučaj i s našim inženjerima. Oni mogu sve rastaviti do osnovnih sastavnih dijelova, no to bi moglo trajati i 10-15 mjeseci, i moglo bi koštati više nego novi zrakoplov. Pri tome što se sve teorijski može napraviti samo je nebo granica, ovisno o tome koliko je opsežan ‘upgrade’. Mislim da oni ne mogu dovesti zrakoplov…  Znam da ne mogu dovesti takav zrakoplov do onog što zovemo ‘Viper’ – to je jednostavno previše. To bi trajalo puno predugo i opet – bilo bi vam bolje da ste jednostavno kupili novi – zbog ukupne cijene. Ali je li moguće dovesti letjelicu prema tome da bude strukturno sigurna i da ima NATO kompatibilne sposobnosti? To je realistično. No treba upozoriti da se radi o starijim avionima, u nekim slučajevima pojedini njihovi dijelovi se više ni ne proizvode – dakle, kao što sam rekla, susrećemo se tu s problemom temeljitog zastarijevanja (‘Obsolescence’) na mnogim od tih starijih aviona. Neki od naših korisnika, koji su inače vrlo zadovoljni s F-16, ujedno su i jako frustrirani jer ne mogu nalaziti dijelove koje trebaju i onda kupuju starije rabljene letjelice ne bi li ih kanibalizirali za te neke dijelove. Popravljaju ih, i takve ih onda koriste. Na sebe preuzimate izuzetan izazov kroz kupovinu nečega što je toliko staro. Ja mislim da je to jedno promišljanje koje treba imati na umu kad se kupuje. I nažalost, čak i s ‘upgrade-om’ ima nekih dijelova koje bi morali probati naći ili bi morali platiti nekome da ih ponovno počne proizvoditi. Dakle, to su sve izazovi koji su inherentni takvom unapređenju. No, interoperabilni i strukturno sigurni – to mogu biti“.

Da li su se do sada radili kakvi slični zahvati na F-16 – takvi kakve bi mi trebali u toj situaciji?

„Trenutno ima takvih ‘upgrade-a’ koji su započeli. I pokazali su se izazovnima“.

Dakle, to ipak ne bi bilo kompletno bez ikakvog presedana?

„Napraviti ‘upgrade’ zrakoplova? Za nas bi bilo potpuno bez presedana raditi ‘upgrade’ zrakoplova koje nismo redovito održavali u toj konfiguraciji i pojedinačno. Zbog toga je to bez presedana“.

Za mene kao promatrača bilo je to začudno za čuti, ali hrvatska strana je u nekoliko navrata izražavala potpuno povjerenje u provedivost i priuštivost takvog postupka. Ja sam to smatrao prilično hrabrim…

„Da“.

Hrvatska nije tražila posjet SAD-u

Vratimo se na ponudu novih F-16 Blok 70. Hrvatsko izaslanstvo nedavno je bilo u posjetu Francuskoj. Da li je bilo nekih posjeta ili bilo kakve najave tog tipa prema Lockheed Martinu u okviru aktualnog natječaja?

„Ne, koliko ja znam. Nema posjeta SAD-u ili infrastrukturi kompanije LM kojih bi ja bila svjesna. (…)  No to bi moglo imati veze i s COVID-om“.

Ako bi takav zahtjev bio postavljen, da li bi to bilo provedivo?

„Da, naravno“.

Prije nekog vremena bilo je govora o tome da bi neke komponente sustava F-16 nakon kupovine bile za nas zatvorene. U međuvremenu Hrvatska je postala članica NATO-a, okolnosti su se izmijenile, no ima li u Bloku 70 komponenti koje nam nije dozvoljeno dirati u avionu? Koliko su široke ovlasti nacije koja kupuje takvu tehnologiju?

„Dakle, to ovisi. To određuje Vlada SAD, ali mnogo toga je vezano s osiguravanjem, s održavanjem hrvatske sposobnosti. Nije to pitanje samog ograničavanja Hrvatske koliko održavanja sigurnosti i operativnosti samog sklopa i informacija u njemu. Svi ti protokoli koji se tiču vrlo naprednih i kompleksnih sposobnosti, i u njima sadržanih sigurnosno osjetljivih informacija, svi ti protokoli određuju se zajedno između Hrvatske i SAD… i ti razgovori, te diskusije, uspostavljaju osnovnu infrastrukturu i sve drugo potrebno za sigurno djelovanje takvih aviona. Mislim da ćete razumjeti da – kad se radi o najnaprednijem lovcu 4. generacije – da Vlada SAD iznimno brine oko osiguravanja da sve one stvari koje predaje Republici Hrvatskoj budu sigurne na obostranu dobrobit“.

Da li je do sada u aktualnom natječaju bilo kakvih zahtjeva za dodatnim informacijama, nekakvim dodacima ili razjašnjenjima, s hrvatske strane?

„Ne prema Lockheed Martinu“.

Fokus ove Lockheed Martinove ponude je na novim avionima – tu govorimo o 12.000 letnih sati?

„Najmanje. Od novog aviona dobiva se 12.000 letnih sati. Tu se dobiva i 40 godina, dok rabljeni izraelski, koliko god bili dobro preuređeni, definitivno neće trajati toliko – maksimum bi tu bio 3.000 letnih sati s takvim ‘upgrade-om’“.

Standard koji se kod nas spominjao prije 2 godine bio je 100-120 sati na godinu. Dakle, tu bi 12.000 letnih sati dalo i bitno više od 40 godina?

„Ali to traži u nekim slučajevima i korištenje potpuno novih motora. U nekim slučajevima ti motori i ne odgovaraju konkretnom avionu, jer onda govorimo o potpuno novom motoru koji se treba nanovo prilagoditi ugradnji u postojeći avion. Ja nisam ekspert i nisam inženjer, ali bavim se ovime dugo vremena i naučila sam ponešto radeći s njima – jasno mi je da ako pitate inženjera je li nešto moguće, on će vam reći naravno da je, ali će vam također dati i popis… Znate, ono, 30 stranica svih izazova koje treba nadići da bi se to nešto postiglo, i svih onih zahtjeva koje treba ispuniti da bi se to obavilo, kao i shopping listu koja ide s time“.

I onda kad se podvuče crta, iznos bi mogao biti nevjerojatno visok?

„Da. I reći ću vam – kada sam spominjala gledanje svih opcija koje su na raspolaganju Hrvatskoj, i naši inženjeri su isto to napravili. Mislim, treba naći priuštive opcije koje su NATO interoperabilne. Mi smo posvećeni tome da napravimo sve što možemo ne bi li i vi sklopili najbolji mogući posao. Ako se za to odlučite, podržavat ćemo vas koliko možemo, samo želimo da Hrvatska razumije što je moguće i za koju cijenu“.

F-35 ne zadovoljava hrvatske uvjete

Lockheed Martin preko Vlade SAD nudi nove, ispod čekića avione F-16 Blok 70. Da li je takva ponuda bila plod američke odluke, ili je to bilo nešto što je Hrvatska tražila?

„Koliko ja shvaćam, a da ponovim – nisam dio američke Vlade – Hrvatska je objavila RfP usmjeren prema svim NATO saveznicima za što god su mogli ponuditi, a da ispunjava zahtjeve navedene u tom RfP. Iako je inicijalno Vlada SAD odgovorila nudeći razne avione, neki od njih nisu baš do kraja ispunili te navedene zahtjeve, i zato… Npr., tražila se i letjelica dvosjed. F-35 proizvodi se samo u konfiguracijama s jednim sjedalom. Dakle, to je bio zahtjev i oni su zato izbačeni iz daljnjeg razmatranja. To je razlog zašto je Vlada SAD-a odlučila odgovoriti s ponudom F-16 Blok 70“.

Da, bilo je nekih pitanja zašto Hrvatska nije dobila ponudu F-35. Znači, hoćete reći da postoje točni uvjeti zbog kojih se naši zahtjevi nisu poklapali s takvom potencijalnom ponudom?

„Točno. Zbog zahtjeva za letjelicom dvosjedom – to je obično obučna varijanta koja će omogućiti Hrvatskoj da sama uvježbava svoje posade“.